Ožujke - vjesnici proljeća iz svijeta gljiva

Ožujka, ožujska puževica, martovka, snježnica, proljetna sočnica, marčnica ili marčevka. Znanstveni naziv ove gljive je Hygrophorus marzuolus, a dolazi od starogrčke riječi hygros što znači vlaga, latinske fero što znači nosim i latinske riječi marzuolus što znači ožujski.

Na drugim jezicima ovu gljivu također povezuju s mjesecom ožujkom. Vrstu je prvi opisao švedski mikolog i botaničar Elias Magnus Fries 1821. godine nadjenuvši joj znanstveni naziv Agaricus marzuols.

Vrlo ukusne, ali i vrlo ugrožene

Ožujka se nalazi se na crvenom popisu gljiva Republike Hrvatske kao strogo zaštićena vrsta. Prema IUCN klasifikaciji svrstana u ugrožene (EN). Zato onaj tko ih namjerava tražiti neka radije ponese fotoaparat nego košaru. U posljednjih 40 godina primjećuje se smanjena brojnost ove vrste, a to se povezuje s povlačenjem obične jele, odnosno kiselim kišama. Kao drugi razlozi ugroženosti u Europi navode se čiste sječe, sadnja aloktonih vrsta drveća te umjetna gnojidba.

Rasprostiranje i stanište

Dolazi u Europi od Pirineja na francuskoj strani pa do okolice Praga, Sjevernoj Africi, Sjevernoj Americi te nekim dijelovima Azije.

Raste u miješanim, crnogoričnim i bjelogoričnim šumama. Kao ektomikorizna gljiva obično raste uz četinjače poput obične jele, bijelog bora, crnog bora i obične smreke, te uz stabla listača poput obične bukve, pitomog kestena, hrasta kitnjaka, hrasta cera, a također je sklona je rasti na mjestima gdje ima mahovine.

Za razvoj joj je potrebna blaga zima, ali s dosta snijega koji će zaštititi micelij. Ožujke je često teško uočiti jer budu prekrivene listincem koji se nalazi na tlu još od lanjske jeseni. Na nalazištima se nalaze u manjim grupama.

Svijetlo sive do olovno sive boje

Klobuk je promjera od 4 do 10 cm, mesnat i gust, isprva oblika polukugle, vremenom se izravnava, a rub je neravan, valovit. Kožica koja ga prekriva je suha, glatka i svilenkasta na dodir zbog finih vlakana. Mijenja se od svijetlo sive do olovno sive boje ili crnkaste boje s bijelim mrljama. Stapka je dužine od tri do osam cm, promjera od 1,5 do četiri cm, gusta, kratka i čvrsta, cilindrična i malo zakrivljena, sa srebrnim odsjajem i baršunasta na opip.

Listići su dužine od dva do šest cm, široki i srednje gusti, kratko se spuštaju niz stapku, u početku su bijeli, a kasnije posive. Meso je bijelo, prekriveno sivim mrljicama, gusto, nježno, ukusno i ugodnog mirisa kod mlađih primjeraka, a pomalo neugodnog kod starijih. Posivi nakon što se izloži zraku. Spore su eliptične, bijele i glatke. Otisak spora je bijele boje.

Proljetna gljiva

Pojavljivanje je zabilježeno tijekom ožujka i travnja, a na velikim nadmorskim visinama i krajem svibnja. Ožujka spada među rijetke gljive koje se pojavljuju u rano proljeće, a katkada se (za blagih zima) primjerci mogu pronaći i početkom veljače.

Ožujka je ukusna jestiva gljiva, odličnog okusa pripremi li se na žaru, kao prilog mesnim jelima ili iskoristi za spravljanje juhe, ali i strogo zaštićena pa se ne smije brati.

Nije zabilježeno da se upotrebljavala u narodnoj medicini.

Teško ju je zamijeniti s drugom

Teško ju je zamijeniti s nekom drugom vrstom zbog toga što se javlja puno prije drugih vrsta. Nalik joj je rijetka crnobijela puževica (Hygrophorus atramentosus), ali koja se pojavljuje u ljeto i u jesen. Slična je i sivosmeđa puževica (Hygrophorus camarophyllus), a kao i ožujka, nalazi se na Crvenom popisu gljiva Hrvatske, odnosno prema klasifikaciji Međunarodnog saveza za očuvanje prirode IUCN - u je klasificirana kao ugrožena vrste (EN).

Tekst: Marija Glavaš, Foto: mladenigor.deviantart