Dosadašnjim istraživanjima znanstvenici su došli do spoznaje da se albino stabla nalaze u tranzitnim zonama koje su bile izložene stresu sušom, a što su povezali s prilagodbom na globalno zatopljenje.
Vrijeme je praznika i mnogi se odlučuju za kupnju božićnog drvca, prirodnog ili umjetnog. U nekim trgovačkim centrima moguće je vidjeti i bijela umjetna drvca koja nekim ljudima možda djeluju neprirodno i stoga odbojno.
No, tu nisu sasvim u pravu. Priroda je stvorila stabla potpuno bijelih iglica, no budući da je riječ o autohtonoj američkoj vrsti i da preživljava tako što vampirski siše tuđe sokove, možda ih je bolje povezati s praznikom Noć vještica.
Potpuno bijela i djelomično bijela stabla obalnih sekvoja (Sequoia sempervirens) kakva su pronađena u Kaliforniji, prava su rijetkost u prirodi. Ona se razlikuju po tome što ona potpuno bijela imaju jedan genom i nisu u stanju hraniti sama sebe jer nisu u stanju proizvesti klorofil. Stabla s bijelim i zelenim lišćem ili iglicama znanstvenici nazivaju himerama prema antičkom mitološkom biću čije je tijelo bilo sastavljeno od lavljeg, jarećeg i zmijskog dijela, budući da su to organizmi koji potječu od dvije ili više genetički različitih stanica, odnosno od različitih zigota.
Arborist i hortikulturist Thomas Stapelton dao se u misiju mapiranja takvih stabala i razvrstavanja istih prema tipovima. Osim prema podjeli na organizme s jednim staničnim genomom i himere, navodi podjele na stabla s albinizmom koja rastu iz tla pa se na cijeloj površini krošnje manifestira potpuni ili djelomični albinizam i na ona kod kojih samo pojedine grane pokazuju takvu mutaciju, odnosno na zemljane i zračne tipove. Prema različitim bojama i stupnju zahvaćenosti dijeli albino stabla na šest tipova.
Pravi albini bez klorofila čije su iglice snježno bijele ili boje vanilije rastu iz tla, a prema podatku koji je Stapelton objavio početkom ove godine pronađeni su na oko 250 staništa. Takva stabla potpuno lišena klorofila, što znači da nisu u stanju hraniti sama sebe, rastu tik uz svoja roditeljska stabla s kojima su spojila korijenjem pa od njih crpe hranjiva. Ona rastu znatno sporije od normalnih stabala bez takve genetske mutacije i ne dosežu visinu veću od 20 m. Uz to ne podnose svjetlost koja uzrokuje mežuranje iglica.
Prof. Jarmila Pittermann s Univerziteta Kalifornije sa sjedištem u Santa Cruzu istraživala je strukturu albino drveća. Utvrdila je da njihovo drveće ima tanje, mekše i manje savitljive iglice na kojima je manje zaštitnog voštanog sloja. Istraživanja u nacionalnom parku Henry Cowell Redwood uvjerila su je kako je način na koji preživljava drveće u potpunosti lišeno klorofila zadivljujuće.
Uobičajeno je da se takva stabla pojavljuju kao samostalne jedinke koje ugibaju još u stadiju ponika. Doseljenici iz Europe prvi su primjerak evidentirali 1866. godine, a Indijanski narod Pomo spominje bijela stabla još ranije u svojim legendama kao sredstvo korišteno u ceremonijama pročišćavanja.
Potpuni albinizam u krošnjama najčešće se manifestira na samo jednoj grani, vrlo rijetko na tri. Iglice u takvih primjeraka su žućkaste boje jer su visoko u krošnjama izložene sunčevoj svjetlosti, odnosno jakom UV zračenju pa stoga u svrhu samozaštite proizvedu ksantofil, pigment iz grupe karotenoida.
Drugi tip teško se razlikuje od potpunih albina jer pojedine iglice u takvih stabala sadrže stanice koje mogu proizvesti klorofil. To se očituje u vidu tanašnih, jedva primjetnih zelenih linija na bijelim iglicama, što znači da sve stanice unutar genotipa nisu mutirale. Otežana identifikacija koja ponekad zahtijeva upotrebu mikroskopa, čini tako inventarizaciju po tipovima kompliciranom. Nije poznato mogu li zelene linije nestajati i ponovno se pojavljivati. Znanstvenici pretpostavljaju da se taj drugi tip ne ubraja u himere te su ustanovili su kako će morati vršiti detaljna istraživanja s naglaskom na okolišne uvjete.
Treći tip albinizma očituje se u dva vida i u oba slučaja grančice nose i bijelo i zeleno obojenje. Prvi Stapelton vidi kao umjetnost gdje je neki fiktivni slikar zelenim linijama ukrašavao bijele iglice. Drugi se očituje na način da su iglice baze i središta grančice zelene, a iglice na vrhu grančica bijele. Za sada je evidentirano 25 takvih stabala, većinom tzv. zemljanog tipa kod kojega je mutacijom zahvaćena čitava krošnja.
Najrjeđem i vjerojatno najzanimljivijem tipu pripadaju samo dva primjerka. Kod tipa nazvanog šarenim ne postoje pravila, već se bijela i zelena boja na iglicama pojavljuju kao slučajni uzorci. Znanstvenici tvrde da je ovo slučaj zakašnjele mutacije te da će iglice ovih stabala vremenom potpuno zazelenjeti.
Peti tip nazvali su blijedim albinizmom, a riječ je o blijedo zelenoj boji iglica kojima nedostaje određeni tip klorofila. Takva stabla u nekoj mjeri vrše fotosintezu, ali kao i čisti, potpuno bijeli albini nisu u stanju preživjeti bez svojih roditeljskih stabala. Tip pokazuje veliku osjetljivost na svjetlost i iglice brzo izgore na suncu. Do sada je pronađeno samo 11 primjeraka.
Posljednji tip karakterizira lijepa žuta boja koja podsjeća na boju žumanjaka. Tamniji je u odnosu na podtip koji se manifestira pojedinačnim depigmentiranim blijedo žutim granama jer iglice sadrže više ksantofila. Zajednička karakteristika je da je riječ o pojedinačnim granama smještenim visoko u krošnjama.
Bio albinizam, potpun ili djelomičan, riječ je o genetskoj mutaciji koja je uzrok nemogućnosti stvaranja klorofila u stanicama i koja još nije do kraja objašnjena. To je dokazala dr. Ghia Euskirchen sa Standford Univerziteta sa sjedištem u Kaliforniji, voditeljica programa za DNA sekvencioniranje pomoću uzoraka zdravog i albino drveća.
Znanstvenici smatraju da će istraživanja provedena na albino stablima doprinijeti boljem razumijevanju genetike i fizionomije zdravih. Kako bi ih bolje zaštitili, stručnjaci su se angažirali oko informiranja vlasnika privatnih posjeda o njihovoj važnosti, budući ta je većina stabala pronađena upravo na tim lokacijama.
Prvi genetski pokus na njima proveo je šumar Dale Holderman koji je 1976. u šumi u planinama Santa Cruz pronašao primjerak albino stabla s muškim češerom. Metodom unakrsnog oprašivanja sa zdravim stablom 1977. godine dobio je prve hibride. Danas ga smatraju utemeljiteljem modernog istraživanja albino sekvoja.
Drugu važnu prekretnicu predstavljalo je stablo pronađeno 2013. godine u Central Valleyu. Posađeni albino soliter na sebi je nosio i muške i ženske češere što je Thomas Stapelton prikazao na fotografijama. Može li njegovo sjeme dati plodove istraživanje je pokazalo ubrzo, nakon sjetve u stakleniku ujesen iste godine. Nakon nekoliko tjedana počeli su nicati potpuno bijeli i potpuno zeleni klijanci i to je istraživače navelo na zaključak da sav polen kojim su oprašeni ženski češeri nije mutirao. Albini su uginuli nakon nekoliko tjedana, a zelene sadnice nastavile s rastom.
Treći je primjer jedinstven po mnogo toga, toliko da je prošle godine doživio svoj medijski trenutak slave i da su se za njegovu zaštitu snažno založili arboristi, genetičari i stanovnici gradića Cotatija. Stablo je 1940. godine posadio Peter Tapian uz željezničku prugu u Cotatiju, smještenom na sjeveru Kalifornije. Danas se smatra da je to najstarije prirodno himera stablo i jedino koje proizvodi sjeme zahvaljujući činjenici da ima i ženske i muške češere.
Ujedno je to i najveće albino stablo (više od 15 m) i jedino koje je doseglo potpunu zrelost. Potencijalno ugroženim postalo je prošle godine kada je odlučeno da će se dotrajale tračnice zamijeniti novima.
Zbog bojazni od narušavanja vitalnosti odlučeno je da će se presaditi u obližnji park, a željeznička je tvrtka pristala osigurati 150.000 $ za ovaj vrlo riskantan zahvat koji je obavljen početkom kolovoza prošle godine. U Americi se presadnja odraslih stabala smatra sasvim uobičajenim zahvatom no presadnja stabla mase 45 t koje je k tome albin i zbog toga krhkijeg zdravlja, mnogim je sudionicima podigla razinu adrenalina.
No na sveopće zadovoljstvo stablo zanimljiva izgleda, uglavnom bijelog vrha krošnje i uglavnom zelenog donjeg dijela krošnje pretrpjelo je minimalno odumiranje nekih grana, na njemu su se pojavili novi izbojci i novi ženski i muški češeri.
Dosadašnjim istraživanjima znanstvenici su došli do spoznaje da se takva stabla nalaze u tzv. tranzitnim zonama koje su bile izložene stresu sušom, a što su povezali s prilagodbom na globalno zatopljenje.
Vidjeti potpuno bijela albino stabla uživo privilegij je Amerikanaca i njihovih turista, ali biljke s djelomičnim albinizmom svakodnevna su pojava i mnogi od nas dijele s njima životni prostor. Dracena s bijelim prugama na listu u uredu ili dnevnom boravku ili bršljan s varijegiranim, odnosno djelomično bijelim listovima koji raste u žardinjeri pokraj kafića pravi su primjeri genetske raznolikosti. Pri tome valja napraviti razliku po pitanju žute ili narančaste boje kakvu lišću daje antocijan i crvenih tonova koji su rezultat maskiranja zelene antocijanom. Još, valja imati na umu da biljke s albinizmom zahtijevaju osobitu njegu.
Autor: Marija Glavaš
Izvori
Tagovi
Nediljko Dujić: Šuma samo po sebi i jest turistička atrakcija
Ribljim mrežama u lov zečeva tradicija je koja nestaje jer ove divljači - nema
TOP 5 razloga zašto ne možemo bez šuma
Ivica Budor: U tijeku su žurne izmjene zakona da se riješi problem šteta od divljači
Ukrajinski izvoz žitarica je samo 1 milijun tona manji nego prošle godine
Prema Državnoj carinskoj službi, prema podacima od 17. travnja Ukrajina je izvezla 38,608 milijuna tona žitarica i mahunarki od početka sezone 2023/24, od čega je 3,749...
