I velik i ukusan borov vrganj priprema se na razne načine

Borov vrganj nosi latinski naziv Boletus pinophilus (syn. Boletus pinicola) koji su mu nadjenuli češki mikolozi Albert Pilát i Aurel Dermek 1973. godine. Znanstveni naziv vrste upućuje na rast vezan uz borove. Godinama se smatrao podvrstom ljetnog vrganja (B. edulis Bull. ex Fr., 1782.) koji je s njime u vrlo bliskom srodstvu. Kao zasebnu vrstu prepoznao ga je talijanski liječnik i mikolog iz 19. st. Carlo Vittadini, a izdvojio ga je prirodnjak Carlo Antonio Venturi 1863. godine. 

Borov vrganj spada među najveće vrganje, a po nekima i među najukusnije. Karakterističan je po velikim, jestivim plodnim tijelima, crvenosmeđoj boji klobuka i crvenkastoj mrežici na stručku.  Rasprostiranje i stanište: Rasprostranjen je po čitavoj Europi i središnjoj Americi. Često se nalazi po planinama na visinama i do 2.000 m n. m., pojedinačno ili u grupama. Stvara ektomikorizne veze s borom i rjeđe smrekom ili listačama poput bukve kojoj je osobito sklon, hrasta, kestena i graba. Rasta na pjeskovitim tlima. 

Opis: klobuk je promjera od 8 do 25 cm no nađu se i primjerci koji su manjih (6 cm) i oni koji su većih dimenzija (30 cm). Klobuk je konveksan, tj. polukuglastog oblika. Kako gljiva zrije, klobuk se izravnava. Gornja strana je glatka ili naborana, za suhog vremena je suha, a za vlažnog vremena s nešto sluzi. Kožica klobuka je čvrsto srasla, tamno smeđe je ili crvenosmeđe boje ponekad s ljubičastim odsjajem, dok je boja ruba svijetle ružičaste ili gotovo bijele boje, a zapravo se radi o preostalom prahu koji je u početku prekrivao cijeli klobuk. Spužvasti, donji dio klobuka ima cjevčice dužine od 1,5 do 2 cm, najprije bijele, zatim žute, a kasnije maslinasto zelene boje.

Bogat bjelančevinama, vitaminima i mineralima

Meso je gusto, bijele boje koja se ne mijenja nakon zasijecanja ili rezanja izuzev sloja koji se nalazi iznad cjevčica i koji poprimi plavičastu boju na zraku. Meso pod samom kožicom je smeđecrveno ili ružičasto. Stručak je obično kratak, guste strukture, visine od 7 do 16 cm i od 3 do 10 cm debljine, pun, često zadebljan na bazi. Bijele je ili nježne smeđe boje prekriven tankom crvenom ili svijetlosmeđom mrežicom koja je osobito vidljiva na gornjem dijelu. Spore su valjkaste ili eliptične, a otisak spora je blijede maslinasto zelene boje. 

Miris i okus: okus je sladak no slabo izražen, a miris ugodan, tipičan po gljivama ili podsjeća na pržene orahe.  Vrijeme pojavljivanja: u travnju, svibnju i potom ujesen. Kemijski sastav i ljekovitost: borov vrganj je bogat bjelančevinama, mineralima i vitaminima te beta glukanom čak i nakon sušenja. Dobar je izvor vitamina B1, B6, B9 i B12, dijetnih vlakana, kalija, bakra i cinka što znači da se njihovom konzumacijom stimulira probava, pospješuje rad jetre i podiže razina imuniteta. 

Način korištenja: borov vrganj je gljiva odlične kvalitete. Može se konzumirati u svježem obliku, popržiti, marinirati, kuhati ili sušiti. Sirova se može koristiti za salatu. Moguće je u šumi pronaći velike primjerke, mase do jednog kilograma, ali prednost je svakako u kvaliteti gljive, a idealno je kada se pronađu svježi primjerci budući da borov vrganj, vremenom postaje sluzav i sve neukusniji. U središnjem Meksiku se prodaju obično sušeni i po prilično visokim cijenama. Ova je gljiva odlična pržena, pripremljena u juhi ili umaku, a k tome odlično paše uz tjesteninu. 

Upozorenje: borov vrganj uvelike apsorbira teške metale poput žive, kadmija i selena pa treba paziti i brati ih na mjestima koja su što je više moguće udaljena od zagađivača. Pore sadrže najveću koncentraciju polutanata. 

Autorica: Marija Glavaš 

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor