Biljke otporne na sol

Halofiti ili slanuše su biljke koje su razvile različite prilagodbe koje im omogućuju preživljavanje na slanim tlima kao što je izlučivanje vode pomoću žlijezda, odbacivanje nekih dijelova u kojima su nakupljene soli ili nakupljanje veće količine vode u staničnom soku.

Slanuše su biljke otporne na sol i prilagođene zasoljenim staništim tzv. slatinama. Na slatinama umjerenog pojasa (zapadna i istočna Europa) rastu samo halofitne zeljanice dok se u toplijim krajevima južne Europe i Sredozemlja, pa tako i u nas, pojavljuju i drvenaste i grmolike slanuše (dendrohalofiti).

Slatinske šume

Na tropskim obalama postoje i prave slatinske šume, poznate kao šume mangrova (mangroove forests). Šume mangrova razvijaju se na muljevitim obalama, posebice u zaljevima i estuarijima, gdje se miješaju slatka i slana voda.

Okolišni uvjeti tih staništa zahtijevaju čitav niz prilagodbi koje mangrove vegetaciju čine iznimnom i vrlo zanimljivom. Protiv velike količine soli ova stabla bore se na tri načina, ograničavaju količinu soli koja ulazi u korijenje, prilagođavaju se visokim koncentracijama soli u tkivima i izbacuju neiskorištenu sol.

Neke biljke koriste samo jedan od ovih načina, ovisno o salinitetu područja u kojem žive. Većina mangrova soli se rješava tako da ju izlučuje na površini korijenja, kore ili listova. Ako se kuša list mangrove, ostaje vrlo slan okus u ustima, a na površini lista mogu se čak vidjeti i kristalići soli.

Razni načini prilagodbe

Prema otpornosti na sol i vezanost na slatine, postoji više tipova halofita za koje se daju primjeri iz naše dendroflore. Halofiti su razvili različite prilagodbe koje im omogućuju preživljavanje na slanim tlima kao što je izlučivanje vode pomoću žlijezda, odbacivanje nekih dijelova u kojima su nakupljene soli ili nakupljanje veće količine vode u staničnom soku. Neke biljne vrste razvile su prilagodbe koje im omogućuju dodatno opskrbljivanje mineralnim tvarima na siromašnim tlima.

Mnogo biljaka služi se gljivama za apsorpciju minerala, neke biljke parazitiraju na drugim biljkama, a neke se hrane sitnim životinjama.

Vrste halofita

Isključivi halofiti najotporniji su na visoku slanoću i ograničeni samo na izrazite slatine kao na primjer na primorskim obalama grmovi kao što je omakalj, štulac, vrebina, slizovina ili veliki pelin.

Skloni halofiti prilično su otporni na sol i većinom rastu na slatinama, ali i izvan njih. Te vrste su samo regionalno ograničene na slatine na rubu svog areala, na primjer zbog kišovitosti orijentalni kserofiti te zbog hladnoće termofilne suptropske vrste: sivi hrast, grab klokoč, primorska joha, jadranski tamaris, primorska žukva, velika mlječika, istočni kapar.

Otporne vrste ili fakultativni halofiti rastu podjednako na slatinama i izvan njih. Tu spadaju mnoge kserofilne i bazofilne vrste dendroflore. Neotporne vrste (halofobne) ne podnose sol i izostaju na slatinama.

S obzirom na vlagu razlikujemo higrohalofite koji rastu u slanim močvarama, lagunama i estuarijima te kserohalofite iz slanih stepa, s obalnih stijena i pješčanih žalova.

Autor: Irena Devčić, Foto: enciklopedija.hr