• Proizvodnja mesa
  • 27.08.2012.

Uzgoj konja za meso

Ždrebeće meso vrhunska je hrana za zdrave i bolesne

  • 13.161
  • 915
  • 0

Mladunčad domaćih i divljih životinja, nažalost, najbolje je meso za prehranu čovjeka. Mesoljupci će glede milosrđa reći da i biljke imaju dušu. Dakako, nema tih bjelančevina na svijetu koje istrebljivač čovjek neće pojesti. U skladu s našim opredjeljenjima za uljuđen odnos prema prirodi, složit ćemo se sa starim pravilima: ne ubijaj nepotrebno i nehumano.

U tradiciji našeg naroda konj je bio simbol rada, snage, ponosa, bećarluka, gazdovanja, sporta, etnosa, pa i čiste ljubavi prema životinji.

U globalnom selu i komunikacijama i kod nas se rađa ljubav prema konjetini i ždrebetini, koje više nisu egzote, nego sve dostupnije visokovrijedno meso, koje se do sada uglavnom izvozilo.

Desetljećima su primjerice Talijani otkupljivali starije konje za preradu u salamu,a ždrjebad za obradu u svježe meso. Nakupci su negdje u tranzicijskim zemljama našli jeftinije konje, pa u Lonjskom polju, sutlanskoj dolini i drugim ispasištima hladokrvnjaka ima viška grla, koje se onda nude i domaćem tržištu. Za sada uglavnom u veleprodaji i u rijetkim konjskim mesnicama.

Najagilniji uzgajivači stoke i klaoničari poput obitelji Mihalinac iz Pušćanske Dubrave izgradili su i opremili klaonice za kopitare, pa je propisna obrada garancija da će ždrebetinu probati sve više i onih koji je do sada nisu jeli. Mihalinci, inače generacijama ponikli na kravicama i bikićima, poznati su po tome da na početku nisu podlegli „pritiscima“ činovničkog moćnika nadležnog za klaonice. Bez mitologije, tražili su da im se kaže kaj i kak treba napraviti po propisu, pa tako rade i danas. Braća Stjepan i Nikola s iskusnim timom, a pod obaveznom palicom tate Marijana, tako će obrađivati i ždrjebad, koje je u središnjoj Hrvatskoj sve više. A nadamo se da će klanja na crno, o kojem govore i nedavne konjske glave u kanti za smeće u Zagrebu, biti sve manje.

Za ždrjebad konjske snage a na kobilama postdiplomski

Zanimljiv je dugogodišnji rad zaprešićkog veterinara, a po obiteljskoj tradiciji sutlanskog konjara iz Dubravice, mr.sc. Ivice Horvata. On je u praksi stvorio, a na postdiplomskom studiju obranio genom ranostasnih kobila hladnokrvnjaka većih gabarita s boljim produktivnim i reprodukcijskim karakteristikama.
- Za ekonomičniji uzgoj bitna je dobra iskoristivost kobila. Ove kobile u špici laktacije daju i četrdesetak litara mlijeka, pa ždrjebad dignu i do 280 - 300 kilograma. Tako nema pada zbog prelaska na tvrdu hranu koji znade biti i 60 kilograma, kaže veterinar i konjar Ivica Horvat. Bitno je i pratiti spolni žar kobila i sparivat ih najčešće devet do 11 dana nakon ždrijebljenja, jer ako se to propusti (ako se pregone) nastaje najčešće laktacijska sterilnost pa se gubi vrijeme. Moguća je i pobuda tjeranja kobile stimulacijom maternice kroz rektum prije skoka. Inače, grla primjerice poljske (svjetska konjarska sila) genetske linije hladnokrvnjaka, kakvih je u nas dosta, reprodukcijski su znatno skromnija.

Susjed i kum Josip Golub, dugogodišnji pivarski i prijevoznički dokazani poslovnjak, vlasnik je velikoga krda konja nedaleko samog središta Zaprešića. Krdo živi na otvorenome i čisti gradsku šikaru, a preživljava uglavnom od konjskih snaga njegovih turbo DAF-ova.
- Nema konja bez ljubavi, a zarade bi bilo možda kada bi cijeli sustav oko toga bio uredan što nije. Ovako se ponešto zaradi prodajom nekoga grla za reprodukciju drugim konjarima, a ždrjebad za obradu je primjerice za kilogram gotovo duplo jeftinija od junetine.

Obilje bjelančevina i hranjivosti bez kolesterola

Konjetina i ždrebetina najpoznatija je u Istri, a zagrebački trbuh grada Dolac tradicionalno je nudi u posebnim mesnicama. Ždrebeće meso vrhunska je hrana za zdrave i bolesne.
- Nema načina na koje nije dobro, provjereno kaže gospođa Bernarda Kulundžić inače rodom iz spomenutoga kraja i s obiteljskim hranidbenim iskustvima vezanim za konjsko meso. Koščatom odstranim loj, pa kuham na lešo s povrćem, saftove dinstam na luku i povrću, a nagle odreske na tavi i roštilju ne pacam, nego samo malo posolim prije prženja.

Tradicija konjske salame razvijena je kod nekadašnjih talijanskih doseljenika oko Lipika i Pakraca. Obrađuje se stariji ne debeo konj (isluženi šumski i sl), oslobodi kostiju, loja i žilica, a iskoristiva je oko trećina mase čiste crljeni. Skroz sitno se melje i ručno „riflja“ u pastu. Tradicija kaže, kako bi gazda bacio ne znani broj novčića u smjesu i mijesilo se dok on nije rekao da su pronađeni svi novčići. Dodaje se 10 do 20 posto tvrde ručno rezane slanine i nadjeva u prirodna crijeva dužine 50, a promjera osam centimetara. Lagani i na hladno se suši u skladu sa stanjem atmosfere, a gazda nije, kažu, onaj tko je nema do nove slijedeće jeseni. To rade najviše u selu Ploštine, a priču nam je ispričao jedan od majstora, Ivan Savi iz Filipovca.

U nastavku teksta pogledajte fotogaleriju.

Autor: Rajko Polić


Tagovi

Proizvodnja mesa Konjetina Ždrebetina Uzgoj konja


Autor

Rajko Polić

Rajko Polić

Novinar HND-a od 1973. Studirao filozofiju u Zagrebu, poljoprivredu u Križevcima, profesionalni novinar - reporter u Večernjem listu 30 godina, sudjelovao u pokretanju prvog specijaliziranog priloga Vrt

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi