Propast slavonskih klaonica

Zatvaranjem VUPIK-ove klaonice u Sotinu, koje se dogodilo nedugo nakon preuzimanja vukovarskog agrokombinata od strane Agrokora, na području Vukovarsko-srijemske županije ostalo je samo šest objekata u kojima se obavlja mesoprerađivačka djelatnost.
Na žalost, svaka od vukovarsko-srijemskih klaonica ima svoje manje ili veće probleme, dvojben status i neizvjesnu perspektivu, posebice u smislu prilagođavanja standardima Europske unije. Teško da će slavonsko-srijemskim klaonicama pomoći i produljenje roka za prilagodbu s kraja ove na 2014. godinu, a u sličnim se problemima našlo i svih 160 hrvatskih klaonica.

Slovensko upozorenje

- Osim tvrtke Ravlić iz Petrijevaca, u Slavoniji i Baranji nitko ne udovoljava strogim europskim standardima, pa strahujem da na kraju procesa prilagodbe EU-u u Hrvatskoj neće ostati ni 20 klaonica. Upozorenje nam može biti susjedna Slovenija gdje je od 50 klaonica ostalo i opstalo samo njih - pet - kaže Nikola Franješević, predsjednik Grupacije klaoničara svih pet slavonskih županija.
Franješević je inače bio na čelu klaonice u Sotinu do početka ožujka, kada je zatvorena. Ta je klaonica s kapacitetom klanja 80.000 tovljenika godišnje bila jedna od najvećih u zemlji.
Dok je kapacitet sotinske klaonice bio 200 do 300 tovljenika dnevno, preostalih šest malih klaonica jedva da mogu zadovoljiti i deseti dio takvog kapaciteta, pa je propusna moć jedan od njihovih trenutno najvećih problema. Slavonci i Baranjci tako su u apsurdnoj situaciji - od njih se traži da u tradicijskim svinjokoljama svinje sve manje kolju po dvorištima, dok s druge strane male klaonice u kojima bi se taj posao mogao obaviti - nestaju.
- Spremni smo zaklati i do stotinjak svinja dnevno, ali uz troškove na koje seljaci teško pristaju. Kao i kod drugih, problem su nam hladnjače, jer nemam gdje sa stotinama polutki. Mogu izaći u susret ljudima i zaklati 20-30 svinja dnevno, ali uz dogovoreni ritam klanja i realne troškove - ukazuje Dženisab Nukić iz Gunje, u čijoj je obitelji mesarska tradicija stara 350 godina.
Doduše, neki su mesoprerađivači odustali od uslužnog klanja za obiteljska gospodarstva zbog podizanja razine vlastite proizvodnje, poput vlasnika županjske klaonice As Ilije Jelovića u čijim se pogonima godišnje proizvodi 30 tona kulena, kulenove seke i slavonske kobasice. Drugim mesarima, poput Živojina Bođirkovića iz Borova, problem je sve veći pritisak za uslužno klanje u čemu ga, također, ograničava kapacitet hladnjače, ali i nemogućnost klanja težih svinja.

Nema dežurne klaonice

Kod mesoprerađivača je problem i velika koncentracija vlasništva u sektoru, odnosno tvrtkama koje imaju znatan kapital i kroz svoje trgovačke lance lakše dolaze do kupaca, dok je povezanost između malog mesoprerađivača i krajnjeg potrošača - slaba ili nikakva.

Osječko-baranjski proizvođači svinja osim toga nezadovoljni su i time što su jedina županija u istočnom dijelu Hrvatske, inače poznatom po svinjogojskoj proizvodnji, koja nema ni jednu dežurnu klaonicu. Kada se dogodi da u vrijeme vikenda, primjerice, životinja slomi nogu, prisilna klanja seljaci moraju obavljati kod kuće. Mnogi manji proizvođači kažu da su očekivali da će suvremena klaonica Ravlić na sebe preuzeti i ulogu dežurne klaonice, ali to se nije dogodilo.
Davor Mikulić, član Uprave klaonice Ravlić, kaže da je klaonica Ravlić na tržištu, kao i mnoge druge hrvatske klaonice, te ne vidi način kako bi se mogli podmiriti troškovi koje bi u toj klaonici imali u slučaju dežurstva, osim iz državne blagajne.
- Klaonica Ravlić i klaonice koje imaju implementirane standarde i sustave kontrole poput HACCP-a ne mogu ostaviti jednog ili dva dežurna čovjeka u klaonici, već upravo onoliko djelatnika koji svojom nazočnošću u postupku rada jamče provođenje higijensko - sanitarnih uvjeta, a to su radnici određenih službi koji su strogo podijeljeni prema sustavu kontrole proizvodnje. Takvo bi funkcioniranje u primjeru klaonice Ravlić zadovoljilo od sedam pa do 20 radnika - kaže Mikulić.

Autor: Mladen OBRENOVIĆ / Zdenka RUPČIĆ