Plavi trliš umjesto bijele kute: Mario Bačić unaprijed proda sir, jaja, meso - ima i još planova

U vremenu kada većina mladih ljudi traži priliku u gradovima, a sela ostaju sve praznija, priča Maria Bačića ide u potpuno suprotnom smjeru. Ovaj 43-godišnji farmaceutski tehničar i magistar agronomije prije nekoliko godina donio je odluku koja je mnogima tada djelovala neobično. Napustio je siguran posao u šibenskoj ljekarni, prodao stan i preselio se u Ružić, u drniško zaleđe, gdje danas vodi vlastito obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

Njegov povratak na selo nije bio rezultat trenutnog hira niti želje za bijegom od gradske svakodnevice. Riječ je o odluci koja je sazrijevala godinama.

Je li to stvarno sve od života?

"Priča je zapravo krenula još u djetinjstvu. Odrastao sam uz baku i djeda na selu, među životinjama i tim načinom života. To me nikada nije napustilo. Cijeli sam život nekako težio povratku", kaže Mario, čiji geni sežu iz sela Badanj kraj Siverića, gdje je proveo velik dio svog djetinjstva. Dok su njegovi vršnjaci maštali o životu u gradu, njega su privlačile životinje, polje i svakodnevica ruralnog kraja. Iako ga je život odveo drugim putem, ta želja ostala je prisutna. Mada okolnosti u počecima nisu dozvoljavale takav komod.

Nakon završetka školovanja zaposlio se kao farmaceutski tehničar u Šibeniku. Posao je bio siguran, uvjeti dobri, a kasnije je završio i Agronomski fakultet u Zagrebu. No unatoč tome osjećao je kako mu nešto nedostaje.

"Radio bih, došao kući, skuhao ručak, otišao na kavu i pitao se je li to stvarno sve. Grad me više nije ispunjavao. Putovao sam, vidio mnogo toga, spavao u hotelima i ručao u restoranima, ali uvijek me nešto vuklo natrag prema selu. Presudan trenutak dogodio se nakon majčine smrti."

Ozbiljniji ulazak u stočarstvo

Stan na šibenskom Šubićevcu, ispunjen uspomenama u kojem je živjela i umrla njegova majka, odlučio je prodati. U međuvremenu je već nabavio prve ovce i počeo razmišljati o ozbiljnijem ulasku u stočarstvo. Na kraju je kupio imanje u Ružiću i trajno se preselio. Danas je njegov život potpuno drugačiji od onoga kakav je imao iza ljekarničkog pulta.

Dan, kako kaže, počinje rano, često prije svitanja. Na gospodarstvu nema radnog vremena ni slobodnih dana. Životinje traže brigu svakoga dana, bez obzira na vremenske uvjete, blagdane ili vikende. U proljeće, kada stižu prinove, a tako je bilo i ove godine, posla je još više. Neke mlade životinje Mario hrani na bočicu jer ih majke zbog različitih razloga ne mogu othraniti.

"Bilo je razdoblja kada sam spavao po dva ili tri sata dnevno. Jarenje i janjenje vrlo su osjetljiva razdoblja. Tada morate biti stalno prisutni i reagirati na vrijeme", objašnjava nam Mario provodeći nas kroz svoje gospodarstvo na kojem je danas preko 140 ovaca, dvadesetak koza, krava, kokoši, a tu su još i purani, kunići, prepelice, biserke, golubovi i druge domaće životinje. Gotovo svaki objekt na imanju ima svoju namjenu, a većina prostora prilagođena je potrebama stoke i peradi.

Većinu proizvoda unaprijed proda

Iako mnogi smatraju da se od poljoprivrede teško može živjeti, Mario tvrdi da je uz ozbiljan rad moguće osigurati pristojan život.

"Naravno da se može živjeti, ali treba biti spreman raditi svaki dan. Nema ništa na preskok. Ja proizvodim jaja, meso, sir i druge proizvode. Većinu onoga što proizvedem unaprijed prodam. Često mi čak i nedostaje robe koliko je potražnja velika. To mi je poguranac da nastavim dalje, pa sam za izgradnju i uređenje staje podigao kredit koji još otplaćujem." Ulaganja su bila značajna, no smatra da su bila nužna kako bi gospodarstvo moglo funkcionirati i razvijati se.

Za razliku od brojnih proizvođača, ne oslanja se na redovne poljoprivredne potpore, jer veli, da to što radi ne radi zbog novca. Naravno da obiteljsko gospodarstvo mora biti održivo, ali da je tražio lakši način zarade, sigurno ne bih došao čuvati ovce na Svilaju i Moseć. A čuvati te životinje, kaže, nije baš lako, pa se osim rada na imanju, nastavio stručno usavršavati. Sudjeluje na seminarima, stručnim skupovima i projektima vezanima uz poljoprivredu i stočarstvo. Znanja stečena na fakultetu svakodnevno primjenjuje u praksi, što ga čini pomalo rijetkim primjerom agronoma koji je struku u potpunosti preselio na teren.

U svinjcima Denisa Čujića iz Krivodola fuge su "pod libelom", a zidovi u cvjetnom dekoru od 80 eura

Posljednjih godina Mario je postao prepoznatljiv i na društvenim mrežama, gdje bez uljepšavanja prikazuje svakodnevicu života na farmi. Upravo ondje često nailazi na komentare ljudi koji tvrde kako bi najradije dali otkaz i otišli "čuvati ovce".

Mala škola čuvanja ovaca

"Ljudi često vide samo fotografiju i zamišljaju miran život u prirodi. Stvarnost je drukčija. Ovo je fizički zahtjevan posao. Potrebno je puno hodanja, penjanja, rada i odgovornosti. Nema ležanja pod hrastom i sviranja frule", kaže kroz osmijeh i dodaje kako se iz tog razloga rodila ideja o "Maloj školi čuvanja ovaca", projektu kojim želi približiti stvarni život na selu djeci i odraslima. Zamisao nije klasična škola, nego svojevrsna radionica na otvorenom.

Sudionici bi mogli provesti dan uz stado, upoznati svakodnevne obveze pastira, naučiti osnove rada sa životinjama i steći iskustvo koje se ne može prenijeti fotografijama ili videozapisima. Stoga mu je želja da ljudi vide kako to doista izgleda. Posebno djeca koja danas sve rjeđe imaju priliku doći u kontakt sa životinjama i prirodom. Zato kad dođu kod Maria, vrlo brzo se povežu s tim načinom života.

U planu je i uređenje dijela kuće koji bi željeli nekoliko dana provesti na gospodarstvu i upoznati svakodnevicu dalmatinskog zaleđa iz prve ruke.

Dakako, Mario Bačić svoju životnu odluku ne predstavlja kao recept za sve. Svjestan je da ovakav život traži mnogo rada, odricanja i upornosti. No jednako tako uvjeren je da selo još uvijek može ponuditi kvalitetan i ispunjen život onima koji su spremni prihvatiti njegove izazove. Zato njegova priča nije klasična štorija o bijegu iz grada. Prije bi se moglo reći da je riječ o povratku vlastitim korijenima. Gdje je bijelu farmaceutsku kutu zamijenio plavim trlišem, sigurnu plaću svakodnevnom neizvjesnošću poljoprivrede, a uredno radno vrijeme poslovima koji traju od jutra do mraka.

I, kako sam kaže, ni jednog trenutka zbog toga nije požalio.