Paša na otvorenom

Na tridesetak hektara bregovitog krajolika u Bukovcu, zapravo pretežno na Bumek vrhu, prostire se obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Ksenije i Željka Jurinića.
Nije sva ta zemlja njihova. Obrađuje se mnogo teško pristupačnih parcela susjeda koji su odavno otišli u inozemstvo, do Australije čak, ili staračkih domaćinstava Bukovca koja više ne drže stoku.

Skoro rasprodali

Sva je ratarska aktivnost usmjerena na pripremu hrane za tridesetak krava, odnosno za 15 muzara, od kojih je osam ili devet u mužnji, te za petnaestak grla podmlatka. Telićke i junice koje su već osjemenjene, a još pred kratko vrijeme Željko je razmišljao da stado rasproda:
- Nisam bio do kraja odlučan, vidite kakva je situacija s otkupnim cijenama mlijeka, ali što se drugo danas može raditi, gdje su zaposlenja? Pripustio sam tako nešto junica iz našeg uzgoja, kak bude - bude...
Naša se godišnja proizvodnja kreće do 85.000 litara mlijeka, lako je izračunati koliko privrijedimo: 2,4 kune puta litre plus ovaj izravni poticaj... Mlijeko ide u Vindiju, a svakodnevno od 250 do 300 litara, ovisno o tome koliko se krava doji, moram spuštati nekoliko stotina metara do asfaltne ceste jer k nama ne može kamion. Vidite kakav je to teren... I transport mlijeka je problematičan, a mi za gospodarenje u ovim brdskim uvjetima nemamo nikakvih dodatnih poticaja ili olakšica. Obrađujem puno zemlje koja ne stoji na mene, pa niti za te površine ne dobivam poticaj. Ali, za krave se mora priremiti hrana, s poticajem ili bez njega. Paša im je zabava, zdravlje, ali samo s paše se ne doji.

Od mraza do mraza

Osim nedoraslih telićki i tek osjemenjenih junica, blago Jurinićevih je pod krovom samo za vrijeme mužnje, kaže Ksenija:
- Naše su krave od zadnjeg proljetnog do prvog jesenskog mraza stalno vani. Zato su zdrave, možete zamisliti da nikad nikoga nismo trebali zvati radi posebne korekcije papaka?!
- Nemamo ketoze - dodaje Željko - osim jednog slučaja u vrijeme u kojem smo se počeli baviti ovim poslom. Nema dislokacije sirišta, nismo imali nikakve operacije na kravama... Ovakvo držanje krava - a osam-devet hektara okruženo je elektropastirom - je najbolje. Kad vidite da se pri izlasku na pašnjak krava zritnula, poskočila, odmah je jasno da je blašće zdravo, da je dobro...

Nama koliko ostane

S godišnjim prihodom ostvarenim na mlijeku pod krovom Jurinićevih živi peteročlana obitelj: s Ksenijom i Željkom je i Željkova majka Marija te njihove dvije kćerke - Doroteja (18) buduća građevinska tehničarka koja - kažu roditelji - ne razmišlja o životu na farmi, i osnovnoškolka Petra (13) koja je vrlo spretna sa svim alatom na gospodarstvu i voli brinuti o kravama. Koliko se privrijedi - kaže Ksenija - toliko mora biti dosta:
- Sa svojim se prihodima moramo pokriti. Živimo normalno i, kao i svi drugi ljudi, ne računamo puno. Prvo se od prihoda poplati što se mora poplatiti, pa nama - koliko ostane, toliko nam mora biti dosta. Zato u preuređenju kuće još nismo do kraja ni napravili sve što smo zamislili...

Do dvadeset

Ipak, Jurinićevi se nisu odrekli planova, a za neke je, kaže Željko, već pripremljena podloga:
- U zaduživanja je danas suludo ići, a nekakvog velikog ostatka koji bi bio dovoljan za proširenje, za modernizaciju gospoodarstva - jednostavno - danas nitko nema. Već imamo pripremljene temelje za nadstrešnicu u koju bismo mogli smjestiti još toliko blaga, tako da bismo išli na dvadeset krava u mužnji, ali ne možemo to sad. Prilike nisu takve - kriza o kojoj se govori i teško stanje u poljoprivredi to nam ne omogućuju. Gledao sam to u Austriji u kojoj sam radio deset godina. Oni su imali silne probleme, ali su napravili reda.
Da sad krenemo u podizanje dodatnih kapaciteta - sigurno ne bismo ništa zidali... Ne treba! Treba samo imati pravo izmuzište - ovakav pašnjak kraj solidne nadstrešnice za zimski boravak krava jer u toplom dijelu godine naše krave spavaju vani, u ograđenih 500-tinjak kvadrata, kamo ih na večer zatvaramo. Ne daju se u štalu... S druge strane, s dvadeset krava u mužnji (znate koliko je tu onda još podmlatka, krava u suhostaju) morali bismo uzeti nekoga da pomogne barem malo, da se rastereti Ksenija jer na ženama je na farmama i te koliko posla.

Nema razumnog gazde

- Nas zapravo uništava kriva politika. Državi je lakše dati stimulaciju otkupljivačima mlijeka (od njihove otkupne cijene mlijeka do zagarantirane država pokriva razliku), nego nama milijun kuna za dizanje farme na pravu mjeru. Ako pogledamo koju god granu gospodarstva u državi, od turizma nadalje, niti jedna ne daje rezultate kakve bi mogla i morala davati. I nije tu ništa drugo u pitanju nego nesposobnost onih koji rukovode da postave stvari na pravo mjesto. Svugdje fali pravi, razuman gazda.

Za nas će uvijek biti

- Mi smo proizvođači hrane - zaključuje Ksenija - i mi ćemo za sebe uvijek imati hranu. Ako se poljoprivrednike dovede do toga da proizvode samo za sebe jer se za tržište neće isplatiti, što će jesti svi drugi? Hranu uvijek svi trebaju, pa valjda će se jednom shvatiti da trebaju i nas koji je proizvodimo.

Autor: Marijan Belčić