Od države ne traže ništa, a proizvode najbolji baby beef

Ivan Kopilović, 33-godišnji diplomirani inženjer agronomije, kotač zamašnjak obiteljskoga gospodarstva Kopilović, velike govedarske farme na kojoj se proizvodi najbolji baby beef u Hrvatskoj, nije član niti jedne političke stranke, što je nepremostiva prepreka da u budućoj vladi postane ministar poljoprivrede!

Jedni u štrajku, drugi rade

Mlad, obrazovan, vrijedan, stručan i, što je najvažnije, s rezultatima na kojima bi mu pozavidjeli najuspješniji europski ratari i farmeri, uključujući i one u Nizozemskoj, Kopilović neće, s obzirom na svoj “hendikep”, biti u krugu mogućih budućih mandatara za sastav Vlade: budući da ga nema u stranci, on niti ne postoji.

Do farme Kopilovićevih, na rubu Vinkovaca, uz cestu prema Đakovu kod obližnje Jarmine, uz onu propalu, nekoć najveću plantažu jabuka u Europi, jedva su nas propustili policajci. Seljački prosvjedi i blokada ceste ondje traju već danima. Nezadovoljstvo, koje graniči s očajem, istjeralo ih je na cestu.

Kilometar, dva dalje, Kopilovići vrijedno rade: jutro je, valja se pobrinuti za 400 grla tovne junadi koja nema razumijevanja za probleme hrvatske poljoprivrede i mučne pregovore seljaka s ministrom Čobankovićem , već traži hranu, vodu, novi sloj slame...

Tradicija poljoprivredne proizvodnje Kopilovićevih za osam će godina biti zaokružena na tri puna stoljeća. Njihovi su korijeni duboko u slavonskom tlu od 1719. godine.

Četvero je Kopilovića - glava obitelji Ivan, nekoć poznati gospodarstvenik i bivši šef Lovačkog saveza Hrvatske te glavni tajnik Lovačkog saveza bivše države; njegova supruga Dubravka, umirovljena sutkinja; te dva sina, spomenuti Ivan i njegov brat Dubravko, koji još studira agronomiju.

Obitelj je zaokružila na svojih 130 hektara zemlje proizvodni ciklus tako uspješno da danas na imanje dolaze ne samo poljoprivredni stručnjaci s fakultetâ u Hrvatskoj već i studenti poljoprivrede iz Nizozemske. Njihova tajna uspjeha je jednostavna: ništa ne bacati od onoga što urodi na zemlji, a zemlji vratiti sve ono što će omogućiti da dogodine ponovno daje.
Sami melju hranu

Malo koji ratar u Europi može se pohvaliti onim što je za rukom pošlo Kopilovićima. Na hektaru zemlje proizvest će 14,7 tona suhog kukuruznog zrna, a jednako su uspješni i u proizvodnji soje (5,1 tona po hektaru), ječma (osam tona), zobi (devet tona) i čak 20 tona sijena. Upravo te kulture, uz talijanski ljulj, lucernu i sudansku travu, što također uzgoje, temelj su stočne hrane koja se u pažljivim omjerima melje i miješa u kompjutorski nadziranoj proizvodnji na strojevima vrhunske američke tehnologije. No, da bi im zemlja mogla toliko dati, morali su je dobro upoznati.

Među prvima u Hrvatskoj, na čemu je kao poljoprivredni stručnjak inzistirao Kopilović mlađi, napravili su pedološku analizu tla do dubine od dva metra.

- To je otprilike ono što je ultrazvuk abdomena kod čovjeka - slikovito objašnjava Ivan Kopilović junior.

Govedarska farma Kopilovićevih, iz koje će ove godina na tržište otići tisuću junadi, u prosjeku teških oko 550 kilograma, uzorna je u svakom smislu. Ne samo da je meso vrhunske kvalitete, nego je i količina fascinantna. Da bi se dobila predodžba o tome koliko se mesa godišnje proizvede na farmi Kopilovićevih, najbolje je spakirati ga u vagone: bila bi to željeznička kompozicija od čak 36 vagona, duža od 300 metara!

Dnevni prirast

Da bi govedo dosegnulo težinu od pola tone, kada je spremno za isporuku, treba mu, tijekom sedam mjeseci koliko otprilike traje uzgoj, dvije tone koncentrata (kukuruz, ječam, zob, soja) i tona voluminozne hrane (silaža, trava, sijeno).

Svako june, od njih 400 na farmi Kopilovićevih, u sadašnjoj fazi “turnusa” ima dnevni prirast od 1700 grama. To je otprilike pet odrezaka prema normativima većine restorana. Mjereno i tim mjerilima, Kopilovićevi su već u Europskoj Uniji. Kažu da se ne boje dana kad će Hrvatska postati članicom velike europske obitelji. S rezultatima koje ostvaruju, oni ondje već jesu.

Autor: Drago Hedl