Na mesu pečati, a potrošači "žigosani"

U Lijepoj našoj mnogo je životnih pitanja, a malo pozitivnih odgovora na njih, pa se niti mi ne možemo do kraja držati principa da donosimo samo pozitivne primjere iz proizvodnje biljaka životinja i hrane općenito.

I tradicionalno vrijeme svinjokolje, u ovo recesijsko i gospodarski tragično vrijeme za srednji i niži sloj, dakle za većinu, neizbježno nameće neka čisto ljudska pitanja.

Što to jest tržišno reguliranje, funkcionira li ono zaista po nekim pravilima ili je treniranje moći jačih i monopoliziranih?

Je li licemjerno s uljuđenom Europom usklađivati papirologiju (koja je nerijetko nejasna i nepraktična), a u praksi se domaćem potrošaču s par kunića i džepu i usmjerenom samo na jeftiniju cijenu, podvaljuje roba koja u toj uljuđenoj Europi ne bi ni stigla na dućanske police?

Kako vjerovati hrvatskoj vlasti (bilo kojoj) da je iskreno opredijeljena na stratešku zaštitu i razvoj domaće poljoprivrede, ako se pojedine političke odluke donose neprincipijelno, po potrebi, paušalno, uglavnom pod parolom zaštite domaćeg gospodarstva, ali uglavnom nikada na dobrobit domaćeg poljoprivrednika.

Primjerice svi znaju da se godinama butovi za pršute, a negdje i poluproizvodi (izuzimajući neke udruge koje su sirovinu osigurale u Hrvatskoj) uvoze, što je sada i amenovano. Takvih je primjera bezbroj, ilustrativan je uvoz maslinova ulja „zemlja podrijetla EU, mješavina rafiniranog i ekstra djevičanskog ulja“, za one koji nešto znaju o deklariranju dovoljno je. Svakako da ne bi željeli da pršutane ostanu prazne, ali ono ljudsko pitanje s početka je glasi: zašto hrvatski but nije u hrvatskoj pršutani? A to je moguće, jer i u Europi i u SAD postoje, nazovimo uvjetno, neindustrijske nego namjenske i održive proizvodnje i nikome nije na kraj pameti da protežira samo velike i industriju. Općenito dolazak Europe k nama željno očekujemo vjerujući da će trgovačkih krivina biti manje.

Pa zaštitimo onda svoje posebnosti, nitko nam na tome neće zamjeriti. Ali za to, posebice u stočarskoj proizvodnji, potrebni su visoko educirani i gospodarski samostalni proizvođači, potreban je pošten državni aršin i na kraju obrazovani i strogi potrošači.

Sada to nije tako nego zaista nakaradno, pa osiromašeni narod kao dezorijentiran baulja oko kičastih dućanskih polica sa stranim imenima proizvoda i nevidljivim deklaracijama, a neki su već ovisni o uglavnom podvalama pod napisom „akcija“.

A na ljudsko pitanje o tim akcijama potakla nas je baš svinjokolja, nekada omiljen obiteljski običaj, a sada i neka minimalna garancija za preživljavanje. Na žalost malo je idiličnih svinjokolja kao što smo snimili ovih dana kod urbaniziranog poljoprivrednika Stjepana Doračića koji sam uzgaja i životinje, ali i kvalitetnu krmu. Većina se već odlučuje za koju tablu „carskog mesa“, bunceke, obrazine iz dućana, pa sami sole i negdje iz usluge dime i suše. I gle čuda, baš u tom periodu pojavljuje se najmanje privlačna roba, naravno sve „svježe i domaće“ i na akcijskoj cijeni, po kojoj kad izračunaš kaliranje i troškove, računajući primjerice i plaćanje vrećice koja nema logotip ali je u bojama trgovačke kuće, sve skupa nema smisla.

Sve je dakle po zakonu i propisu, čak i Pravilnik MPS opisuje kako se pečati meso glede ispravnosti (pečat od gume, boja biljna, neizbrisiva), inicijal zemlje podrijetla i broj ovlaštene klaonice u elipsi .......... predviđeni su i podaci o načinu i datumu smrzavanja, dakle legislativa temeljita, kao da je netko dobivao honorar po opširnosti, a u praksi kako smo opisali.

Tako nam je i ljubazna odgovorna osoba iz Uprave za veterinarstvo MPS, dva puta pokušala pomoći s dešifriranjem žigova sa svinjetine, a naročito nas zanima oznaka 09 ispod klaoničkog broja, pa ako ga definitivno dobijemo obavijestit ćemo vas, a može nam se javiti i netko tko zna, pa bilo to i inspekcija. Oslonili bi se na poznatu garanciju bivšeg ministra o kakvoći mesa koje narod jede, ali mu je malo pao rejting od zadnje priče o tome.

I sada definitivno pitanje, ono ljudsko, ako netko u inozemstvu kupuje jeftino meso (iz bilo kojeg razloga) zašto to transparentnim informacijama i profitom ne podijeli s masom od koje se očekuje da opet počne kupovati, trošiti i puniti proračun.

Ulazak nesocijalnog kapitalizma (po raznim formulama i „školama“) u mnoge zemlje, poznat je iz povijesti. Spasili su se oni koji su svoju kunu (i lipu) znali „tri puta okrenuti“ prije nego je daju iz džepa i oni koji nisu podlegli trgovačkim „akcijama“ za robu sumnjiva imena i prezimena. Glede mesa mogli bismo komentirati da je na papiru uglavnom u redu, a što je u papiru neka procijene oni, koji sami znaju, kad ih već nedovoljno štite inspekcijski službenici dobro i sigurno plaćeni također njihovim novcem.

Autor: Rajko Polić