Iza nas je jedan od najnapornijih mjeseci u godini, jer početkom siječnja počinje jarenje. Često to izgleda tako da cijeli dan provodite u štali, prateći kako se koze jare i pomažete im, priča Domagoj
Zatekli smo ga u najvećem poslu, Domagaja Zlatara iz Gole u Prekodavlju, na samoj granici s Mađarskom, nekih 15-ak kilometara od Hlebina, mjestu poznatom kao domu slavnih hrvatskih umjetnika naivaca.
"Iza nas je jedan od najnapornijih mjeseci u godini, jer početkom siječnja počinje jarenje. Često to izgleda tako da dođete iznutra, samo jedete i spavate, dok cijeli dan provodite u štali, prateći kako se koze jare i pomažete im", priča kroz osmjeh Domagoj.
Svako jare francuske alpine koje drži označava lančićem kako bi spriječio miješanje, a zatim upisuje sve relevantne podatke u evidencijsku listu – tko je majka, tko otac te ih važe.
Ovaj zahtjevan period traje od siječnja do ožujka i izuzetno je intenzivan, jer zahtijeva puno pažnje, preciznosti i temeljite organizacije.
"I zapravo, cijelu godinu uz redovne poslove na farmi – mužnju, spremanje sijena, briga oko usjeva kukuruza i pšenice, nemamo nikakvu mrtvu sezonu. Možda je jedino prosinac malo mirniji, a sve ostale mjesece smo ili u štali ili na traktoru“, kaže.
U zadnjih tjedan dana ojarilo mu se oko osamdeset koza, dakle u prosjeku po dvije. Na sreću, nije bilo nekih pretjeranih gubitaka. Gubitaka uvijek ima, ali... naravno, dok su u razumnom postotku, to nije ništa strašno.
"Jarići lijepo napreduju, još su s majkama u boksovima, a početkom veljače kreće isporuka mlijeka Vindiji. Tada ću ih početi odvajati od majčinih sise, a koze će ići na izmuzište. Mužnja traje prvih 15 dana veljače, ujutro i navečer, svaki dan. Nakon ovog perioda jarenja, koji traje od prvog do četvrtog mjeseca, kreću poljoprivredni radovi – sjetva kukuruza, lucerne, a zatim košnja“, dodaje.
Priča o Zlatarovima, priča je o obiteljskom gospodarstvu koje u Goli traje desetljećima. I njegov otac Josip, inače umirovljeni profesor u srednjoj školi u Koprivnici, ima OPG ima s dugogodišnjom tradicije uspješnog poslovanja, specijaliziran za tov bikova, a ujedno i pšenicu, kukuruz koje prodaju.
"Moji roditelji cijelog života bave se proizvodnjom kravljeg mlijeka, a ja sam uz životinje, rad i traktore od malih nogu. Zbog toga sam upisao srednju školu za veterinarskog tehničara u Križevcima, a zatim Visoko gospodarsko učilište, gdje sam stekao titulu prvostupnika“, priča.
Paralelno s obrazovanjem, posvetio se i radu u poljoprivredi. Cijelo školovanje, srednju školu, ali i fakultet, svaki je slobodan trenutak koristio kako bi pomogao roditeljima na poljoprivrednom gospodarstvu.
Vikende, slobodne dane, pa čak i bolovanja, iskoristio je da bude uz obitelj i aktivno sudjeluje u poslovima na farmi. Taj je rad bio sastavni dio njegovog života i oblikovao je njegovu posvećenost poljoprivredi.
"Dok sam studirao u Zagrebu, upoznao sam svoju suprugu Katju, magistru agronomije. U Zagrebu nam se rodio prvi sin Ognjen, a jedno smo vrijeme i radili tamo. Kasnije smo dobili mlađeg sina Bornu, a sada imamo i dvogodišnju kćer Dunju. U početku smo planirali nastaviti s proizvodnjom mlijeka i čak izradili projekte za izgradnju farme muznih krava, no ti su se planovi na kraju izjalovili“, pojašnjava.
Spletom okolnosti i životnih događaja, prije šest godina, supruga i on su kupili farmu nedaleko njegove roditeljske kuće. Odmah su započeli s renovacijom, rekonstrukcijom i dogradnjom objekata koji su već postojali na tom poljoprivrednom gospodarstvu.
"Dva mjeseca nakon useljenja, stigle su prve jarice, francuske albina je, koju bih mogao usporediti sa simentalcem u govedarstvu. Ona nije koza koja proizvodi najviše mlijeka, niti možda ima najveće priraste jaradi, ali je vrlo dobra pasmina za početnike. Nije sklona bolestima, zdrava je, radoznala i prilično otporna“, pojašnjava
Od prvog matičnog stada danas su došli do 160 odraslih koza. Kako kaže, sa 128 muznih koza prošle su, 2024. godine proizveli 107 tisuća litara mlijeka, što, uz količinu koju je jarad pomuzla, čini oko 900 litara po kozi.
Kozarstvo je zahtjevno, a životinje inteligentne, temeljite i precizne.
"Otkup je osiguran, a što se tiče hrvatske cijene ona je na nekih 75 euro centi, što je više nego kravlje mlijeko, ali mi taj volumen proizvodnje ne možemo postići poput jedne govedarske farme“, dodaje.
Cijena varira ovisno o parametrima poput bjelančevina i mliječnih masti, pa se može dogoditi razlika od 5 do 10 centi više ili manje. Ipak, cilj je težiti višim cijenama jer su cijene inputa svake godine sve veće.
"Na početku ove naše odiseje smo dobili 50 tisuća eura, što nam je bio dobar vjetar u leđa. Kasnije smo aplicirali za nabavku opreme, postavili solare od 10 kW/h i povremeno kupovali određene strojeve. U to smo vrijeme odlučili da ćemo se priključiti Vindiji, koja je tada, kao i danas, imala dobar program za formiranje novih farmi. Pomogli su nam nabaviti prvi rasplodni materijal i omogućili financirani kredit“, ističe
Priča Domagoj kako bi se sve se moglo unaprijediti. Danas postoje tehnologije koje olakšavaju mužnju, hranjenje i čišćenje objekata. Neke su već implementirali, ali još uvijek ima prostora za poboljšanja. Novi sustav automatiziranog hranjenja ili korištenje termalne energije za obroke sigurno bi smanjili fizički rad.
"Veliki dio žitarica koje proizvedemo ostaje doma na gospodarstvu, ili se koristi za pripremu krmnih smjesa. Moji roditelji, kao što sam već spomenuo, također imaju proizvodnju kravljeg mlijeka, tov junadi, tako da zaista puno treba pripremiti tijekom godine. Međutim, višak kukuruza i pšenice prodajemo“, dodaje.
On osobno voli baviti se poljoprivredom i stokom. Tu postoji određena ljubav koja ga drži u svemu tome, ali, s druge strane, svjestan je da moraju plaćati račune, a sama ljubav, nažalost, nije dovoljna.
"Neke stvari jednostavno zahtijevaju ulaganja, bez obzira na cijenu. Muzna oprema danas je izuzetno skupa, pa bih svima koji razmišljaju o tome savjetovao da dobro procijene imaju li kapaciteta za takvu proizvodnju. Prema Libikovom zakonu minimuma, prinos ili proizvodnja ovisit će o onome čega imate najmanje, a ne o onome čega imate najviše. Sve treba biti dobro povezano u ciklus, kako bi se maksimalno iskoristilo“, priča.
Domagojeve koze su zaista simpatične životinje, nježne i pomalo plašne, ali istovremeno izuzetno znatiželjne i aktivne. Svaka od njih nosi svoju jedinstvenu osobnost, što ih čini ne samo dragim, već i vrlo zanimljivim stanovnicima farme.
"Dok sam počinjao s radovima, mislio sam kako sam napravio solidnu konstrukciju, sve u redu, da neće biti problema. Međutim, koze uvijek pronađu najslabiju točku i doslovno unište ogradu za koju mislite da je neslomljiva. Nije da sam bio posebno vješt s alatima prije nego što sam se počeo baviti kozjom proizvodnjom, ali morao sam se izvještiti“, prisjeća se.
Kaže u šali kako se morao usavršiti u bravariji, stolariji i mnogim drugim vještinama kako si funkcionirala. Poljoprivrednik danas treba jako puno vještina, od svega pomalo – veterinar, knjigovođa, ekonomist... Mora se zaokružiti sve aspekte da bi posao funkcionirao. Danas ima takvu alatnicu da bi mogao postati obrtnik, ako posao s kozama propadne.
"Uvijek imam rezervni plan", kaže kroz smijeh. Ljubav prema poljoprivredi očituje se u svemu što radi, ali, dodaje, treba naglasiti da to nije lako, iako može inspirirati druge da se time bave. "Ne smijemo izokrenuti istinu i prikazivati da je to sve tako jednostavno, jer nije, ali s druge strane, ne smijemo ni demotivirati one koji žele ući u taj posao. To je naša moralna odgovornost“, zaključuje.
Fotoprilog
Tagovi
Autor
mali poljoprivrednik
prije 1 tjedan
Jako pozitivna priča,jer na selu je teško,ali istovremeno i lijepo živjeti.