Zadnje aktivnosti

Zadnje aktivnosti korisnika mogu vidjeti samo registrirani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu vidjeti samo registirani korisnici.
Za potpune funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Terra Oleum
  • 11.10.2024. 09:00
  • Primorsko-goranska, Rab

Mirko i Doris: Na našem ranču nestaju svi problemi, a životinje imaju svoje ime

Novci su potrebni, ali ne pružaju najveće zadovoljstvo. Prava sreća dolazi iz prirode i zajednički provedenog vremena, a upravo to mi ovdje imamo, kaže Mirko Purić s ranča Terra Oleum.

Foto: Blanka Kufner
  • 2.000
  • 201
  • 0

Prilikom posjeta otoku Rabu, odlučili smo obići zanimljivi par kojemu je cilj razvijati samoodrživo gospodarstvo. Mirko Purić i Doris Perić ne žele ni o kome ovisiti, ali svoju priču razvijaju polako, poštujući prirodu i živeći u potpunom skladu s njom.

Ranč Terra Oleum postoji skoro 15 godina, međutim njih dvoje su ga preuzeli prije manje od dvije godine od kada i nosi taj naziv. Imaju razne životinje, najviše radi toga što žele znati što jedu. "Te okuse ne možeš kupiti", ističe Mirko dodajući kako su oni pravi okusi redovno vrlo skupi.

Njegov sin, koji je u tinejdžerskoj dobi, obožava ribolov, tako da su ove godine cijelo ljeto pripremali ribu na gradele, kuhali brudete i ostalo - sve od vlastitih namirnica.

Sin nije toliko za farmu, ali voli more, a otac je zadovoljan dok god je u doticaju s prirodom. Jednom mu je za ručkom rekao: "Vidiš kako je to dobro - ti si ulovio ribu, mi smo uzgojili blitvu, deda ima svoj krumpir. Danas jedemo ono što smo stvorili vlastitim rukama, najbolju i najzdraviju hranu, a ne košta nas ništa, samo malo truda".

Mladić se sav ozario i Mirko je bio izvan sebe od sreće zbog izraza njegovog lica. "To su neprocjenjivi trenuci, ne postoji materijalno na ovome svijetu što te može toliko ispuniti", priča nam vlasnik farme koji je neopisivo sretan što se uspio "materijalno osloboditi", kako se izrazio. "Svi živimo od novaca, ali nisu novci sve, niti nam mogu pružiti najveću sreću", poručuje.

U carstvu životinja

Njegova partnerica Doris opisala nam je kako je Mirko s ciljem lakšeg održavanja maslinika prvo uzeo ovce da bi pasle travu, a životinje osim što pasu, i gnoje ovaj inače zemljom škrti teren. Njegov otac je tada držao perad, dodaje ova poljoprivrednica u ranim tridesetim.

df
Mirko i Doris: Danas jedemo ono što smo stvorili vlastitim rukama

"Počeci su uključivali masline, macerate, ljekovito bilje... Životinje su bile sporedne, ali na kraju one dođu primarne", smije se Doris. Koza, primjerice, nije uopće bila u planu, ali je Mirko sreo čovjeka koji ju je nudio na poklon.

"Doris je bila protiv, no brzo se predomislila, a danas su ona i Darinka najbolje prijateljice", ubacuje se Mirko pojašnjavajući da je Darinka ime koze. Danas više nije jedina, dobila je društvo te ih sada ima sve zajedno osam.

Magarci su im došli tako što su otišli po žarulje u butigu gdje ih je jedna djevojka čula kako na telefon s nekim razgovaraju da bi kupili tovare. Pristupila im je i pitala ih bi li kupili od njene obitelji. Potrajalo je dok su konačno stigli na farmu, ali sad su tu gdje uživaju u miru i predivnoj prirodi.

U početku su bili jako plahi, dva mjeseca su ih dva puta dnevno hodali hraniti na farmu na kojoj su obitavali, da se na njih priviknu. Tek kada su se sprijateljili, odveli su ih kod sebe - i to pješice. Nakon što se opule, planiraju ih musti i mlijeko koristiti za izradu kozmetike.

Imaju već vlastite proizvode s ljekovitim biljem - balzame, lipstike i slično. Što se tiče plasmana, trenutno sve ide preko poznanstava, a povratne informacije su izvrsne. Inače, 90 posto sirovine za te proizvode dolazi s njihove farme.

Sklad s prirodom

Mirko i Doris su zaljubljeni u prirodu i doista uživaju u skladnom odnosu sa svime što ih okružuje. Kažu kako im se nikuda ne žuri, bitan im je način na koji žive. Djeluju na permakulturnom principu i bave se regenerativnom poljoprivredom jer žele zemlji dati više nego što od nje uzimaju.

Jedino to im ima smisla s obzirom da teže istinskoj održivosti, žele svjesno jesti i proizvoditi hranu koja je ekološki uzgojena. Dio vrta obrađuju kako bi prehranili životinje za koje im je također važno što jedu, a u planu im je taj dio širiti.

"Danas je sve upitnog porijekla", negoduje Mirko dodajući kako "ljudi satiru zemlju kao da je mrze - kao da ne razumiju da smo zemlju posudili od potomaka i dužni smo je za njih sačuvati", ogorčeno govori.

"Da se moj djed neodgovorno ponašao prema zemlji, ja ne bih danas imao to što imam", zahvalno će naš sugovornik. Može se reći i da je imao sreću što pretke nije previše zanimala poljoprivreda pa su sve zapustili i tako je do danas ovaj prostor ostao nenarušen, smije se.

vd
Na farmi imaju raznih životinja

Napominje i da mu je teško slušati kako su nekada ljudi na otoku obrađivali puno zemlje, a danas jedva da se tko bavi poljoprivredom. Stariji pričaju da je Rab nekada hranio cijeli otok i Senj, a višak je išao u Rijeku i Mali Lošinj. Danas se, kaže, čak niti masline više ne održavaju.

Pokazuje pritom na svoja stabla koja su bila visoka i do 10 metara. On ih je pomladio, spustio na neku normalnu visinu rada, nabavili su i beračicu kako bi olakšali posao. Šiškanje nije neki napor, njemu je to gušt. Na kraju ovce pojedu list, a oni zatim unajme sjekač i grane usitne da bi ih vratili zemlji.

Bez mnogo intervencije

Kaže za sebe kako nema pravu povezanost s prirodom iako je cijeli život i u gljivama, i u šparogama, i na moru, a sada u poljoprivredi. "No, što je onda s ostatkom svijeta?", pita se. Mislio je da razumije prirodu, ali sve više mu je jasno da ništa ne razumije, priča Mirko ističući kako tek sada počinje osjećati energiju koju odašilju biljke, a koja se stalno mijenja.

"Prirodi se valja prilagoditi, ne treba se u nju previše petljati. Primjer je naš povrtnjak gdje korov to više raste što se više borimo protiv njega - jer se i on bori za preživljavanje. I bolesti sve više uzimaju maha što više interveniramo”, primjećuje Mirko. Oni malo i rijetko zalijevaju povrće, ali biljke se prilagode pa pomidor, primjerice, ima dublji korijen.

Opisuju nadalje kako su se lani borili s puževima, no uvidjeli su da je bolje stvari pustiti da se same reguliraju. Sada imaju visoke gredice pa se puževi više toliko ne penju na njih. Planirali su, osim toga, oko cijelog vrta staviti mrežu jer im dolaze zečevi i druge životinje. Odlučili su ipak pustiti dio hrane i za njih, pomirili su se s time da će jedan dio tako završiti. Prakticiraju, dakle, suživot.

Tako je i s kukcima koje se uglavnom smatra prijetnjom. "Moramo shvatiti da nismo sami na ovom svijetu, da ima još bića koja trebaju hranu", kaže Doris dok se Mirko nadovezuje: "Treba uvijek uzgojiti više da svi imaju dovoljno, i mi i ostali". Stoga puštaju poljsko cvijeće da uokolo raste kako bi kukci bili zadovoljeni te poručuju da moramo naučiti razumjeti prirodu.

Mirko je po prirodi hiperaktivan, ali biljke su ga naučile strpljenju i toleranciji - i ranč i njiva ga spuštaju na zemlju, kaže, jer "priroda ide po svom, ne kako mi hoćemo".

Dok je radio druge poslove, trudio se u što kraćem vremenu što više napraviti da može otići kući. U poljoprivredi toga nema - kao da ga svaka biljka uči kako da se smiri, da uspori, bude u skladu s prirodom. Ovdje svi problemi nestaju i ne može razumjeti ljude koji u tome ne vide vrijednost.

Gotovo sve njihove životinje imaju ime i sa svima su od početka radili. Sve im dolaze na poziv, jedino su ovce iznimka. "Ali naše ovce su milina kakve znaju biti", kaže Doris i dodaje da imaju više problema s ljudima nego s ovcama.

Uče od starijih i iskusnijih

S prodajom su, napominju, krenuli neplanirano, počeli su zapravo s ciljem da stvaraju za sebe i svoje bližnje.

Kod Doris je okidač za promjenu bila korona. Radila je nekada kao dizajnerica interijera, no oduvijek je znala da će doći na Rab odakle su joj roditelji, priča nam. Međutim, kako to u životu obično biva, nikada nije pravi trenutak za napraviti promjenu.

Prije toga je radila i po nekoliko poslova istovremeno, nije niti imala vremena razmišljati o životu i sebi, bila je preokupirana da bi se uopće pitala je li zadovoljna svojim životom, opisuje.

vdf
Sretni su i zadovoljni ovakvim načinom života

Zanimljivo je kako je imala veliki strah od svih vrsta ptica, da bi danas došla do toga da upravo ona brine o kokama na farmi. Ona općenito više brine o životinjama dok je Mirko najviše na njivi, a njegovi roditelji im uskaču koliko mogu. Mnogo je, kaže, naučila od njegovog oca.

Nisu imali znanja o magarcima, a nisu niti literaturu mogli pronaći, pa su se raspitali kod starijih. "Stari ljudi su puni znanja, a mnoge stvari koje su nam ispričali naknadno su se potvrdile - na vlastitoj koži", govore uz smijeh i dodatne anegdote.

Oko sebe imaju uglavnom krug zrelijih osoba od kojih dosta uče. Ima i mladih, ali oni se više po načinu razmišljanja i proizvodnje slažu sa stajalištima prijašnjih generacija.

Gospodar svoga vremena

Jako vole reciklirati, neprestano od staroga stvaraju novo. Štalu, gdje su ovce, napravili su za 200 ondašnjih kuna. Trebalo je kupiti čavle i još ponešto - ostalo su iskoristili što su imali. U gradnji najviše koriste kamen jer ga u okolici ima u izobilju.

Veliki su zagovornici robne razmjene, što god mogu, trampe. "Jedan nam je dao kozu, mi ćemo njemu jarića. Tako je i s ribom za koju mi damo svoje meso", opisuju.

Mirku je pored svega iznimno važno da je sada gospodar svoga vremena. Mislio je, naime, kako je gospodario vlastitim vremenom dok je imao obrt, ali tek sada u potpunosti shvaća što to znači. "Jedini problem je što si ne možemo odvojiti više dana za otići na neko putovanje. Odemo ponekad pa otac pripazi na životinje, ali ne možemo mi sami dugo izdržati bez životinja", priznaju uz smijeh.

"Ovo nama nije posao, ovo nam je način života”, ističu uz napomenu kako nemaju strojeve, već s ljubavlju čupkaju korov oko svake pojedine biljčice. Pokušavaju i drugima otvoriti oči, pridobiti ih da krenu u ovako nešto - jer se to u konačnici ne radi samo za sebe, već za cijelu zajednicu.

Zajedno za stolom

Voljeli bi da im u posjetu dolaze 'probrani' ljudi zbog životinja koje su vrlo osjetljive, ne vole nepoznate, niti horde ljudi. Njih dvoje ne žele ovdje nikakvu negativnost i napetost. "Kada nam netko i dođe, nema forsiranja jer životinje ne trebaju stres - one moraju prve prići", obrazlažu.

Pravi ljudi će ih naći, uvjereni su. Jedino s takvima, sebi sličnima, mogu se razumjeti, sjesti, popričati, dogovoriti...

Najvrijednije je, kažu, što mogu biti zajedno. "Svaki dan si možemo priuštiti da zajedno sjednemo objedovati. Tko danas, osim možda nedjeljom, sjedne skupa ručati? Čak i nedjeljom se odlazi u neki shopping centar - dok mi zajedno odlazimo u gljive ili u ribe", opisuju Rabljani Mirko i Doris svoj stil života, toliko različit od onog koji vodi većina ljudi koje poznajemo.


Fotoprilog


Tagovi

Mirko Purić Doris Perić Rab Barbat Terra Oleum Život u skladu s prirodom Samoodrživo gospodarstvo


Autorica

Blanka Kufner

Više [+]

Završila je Upravno pravo i Menadžment u turizmu, a posebno ju zanimaju teme vezane uz ruralni i održivi turizam te sve što se tiče ekologije i očuvanja prirode. Misao vodilja: "Čovjek pripada prirodi, a ne priroda čovjeku - prirodu nismo naslijedili od predaka, nego posudili od unuka."

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Eutanazirali 1,38 milijuna nesilica zbog ptičje gripe

U Poljskoj je ptičja gripa izbila na velikoj farmi u Donjoj Šleskoj. Više od 1,38 milijuna kokoši nesilica moralo je biti eutanazirano.  U vrlo kratkom vremenu, broj pera...

Više [+]