Krave se za dnevne troškove kolju

Digli su se i uzgajivači tovne junadi, traže pomoć u regulaciji troškova oko hrane za blago, ministar Jakovina iz Vukovara poručuje, da u poljopivrednoj proizvodnji neki moraju i otpasti, pomoćnica ministra završava zakon o dodjeli državnog zemljišta, neutralni poljoprivrednici komentiraju da je „njihov deda držal samo onoliko krava kolko je imao zemlje“ ili zašto je država stimulirala farmere na zaduživanje a sada ih ne štiti od nemilosrdnih i pohlepnih banaka.

Prerađivačka industrija (čitaj EU) protežira velike ne uvažavajući važnost malih farmera i smislu brojnosti ukupnog fonda stoke i raznovrsnosti autohtonih proizvoda.

Što na plotu piše

Kako to izgleda u praksi? Što god pričali da pričali (ili na plotu pisalo) farmeri svakodnevno vode muzne krave na klaonicu za oko pet tisuća kuna (te su junice plaćali od 10 do 15 tisuća kn) da bi kupili gorivo i drugi repromaterijal za svakodnevne potrebe. Oni ustraju na svojoj računici, da dobivaju oko 2,6 kuna, a da bi se pokrivali s oko četiri kune, te da onima s kreditima treba reprogramirati dugove kako bi preživjeli.

Na polju u berbi 12 ha „krmnoga zlata“ lucerne, zatekli smo (baš u nedjelju) farmerske obitelji Vrhovec iz Pluske i Baršić iz Dubravice, a u tijeku je bila i berba kukuruza, sjetva stočnog graška i pšenice. Radi se danonoćno, godišnjeg odmora nema, a niti svetka i petka, tehnologija i struka se poštuje, krave su u odličnom stanju kao i mlijeko. Zvonko Baršić ističe, kako su farmeri do sada zapošljavali bar toliki broj ljudi koliki i prerađivačka mliječna industrija, ali sada su i on i sin Antun na burzi jer ne mogu plaćati troškove.

Ne mogu više predavati mlijeko pod tim uvjetima

Spomenuti farmeri dio su grupice koja je jednostrano zatražila raskid ugovora i prestala predavati mlijeko, jer dalje srljaju u gubitke (Vrhovci kažu, 30 tisuća mjesečno za 140 odnosno polovicu od toga muznih grla), pa će biti pojedena uložena supstancija i četiriju prethodnih generacija obiteljske staje. Nakon razgovora i pregovora Dukat ih je „predao pravnoj službi“, a mlijeko su počeli prodavati maloj mljekari Veronika iz Desinića, koja ulazeći u drugo desetljeće rada više i nije mala, a kratkotrajnim domaćim zagorskim mlijekom i mliječnim proizvodima osvojila je značajan broj potrošača u metropoli i dvjema županijama.

Dogovara se na riječ, a kapaciteta za nove farmere više nema

Mi okupljamo dobre i vrijedne farmere, a i sami radimo kak su naše bake radile i to su potrošači prepoznali, kaže vlasnik Mladen Šurbek za zajedničkog gableca s djelatnicima na direktorskom stolu. Ne možemo ponuditi neke značajne kune, ali lipice da. Nekih specijalnih ugovora nemamo, što oni vrijede ako farmer ne može izdržati. No mi smo firma u kojoj su svi članovi i kooperanti dio obitelji Veronika (Desinićka), pa svaki farmer znade da me i u polnoći može nazvati i da možemo zajednički rješavati probleme. Za nove farmere nažalost nemamo dovoljno kapaciteta, jer želimo ostati ovakvi kakvima su nas potrošači prihvatili, kaže zagorski mljekarski poduzetnik, naglašavajući izvornost, domaćiju i autohtonost od čega se očekuje i bolji prihod u maloprodaji.

Mi bismo dodali samo to, da ne vjerujemo da bi EU mogla ovome primjeru nešto zamjeriti, jedino ako je izostanak industrijskog zagađenja nedostatak.

U nastavku teksta pogledajte foto galeriju farmerskih obitelji i mljekare Veronike.

Autor: Rajko Polić