Konji su mu bili prva ljubav, a onda je Jurica Sertić u Lici zavolio i buše!

OPG je osnovao 2016. godine sa samo 20 godina, a danas u malom selu Breštani kod Podlapače u općini Udbina, gdje se broj stanovnika broji na prste,, ima 120 buša i 30-ak konja. Tu su i veliki planovi za robinzonski turizam u Lici, te je nedavno održana i probna radionica pod nazivom "Divlji mir", koja je pokazala da ima interesa.

"Prvih nekoliko godina nije bilo lako. Trebalo je krenuti od nule, a žalosno je da je bilo i podmetanja, kidanja električnog pastira na pašnjacima, ali i trovanja stoke, pa sam tako izgubio 10 grla. No, sada kada se broj grla povećao, a zemlja se okrupnila na oko 70 ha u sustavu poticaja. Ide bolje i ne bih svoj život mijenjao za nikakav drugi", kaže nam mladi poljoprivrednik Jurica Sertić, koji je 1996. godište. On se vratio na očevinu u Liku iz Varaždina, gdje je odrastao, kako kaže, kao zadnja generacija bez mobitela.

Sve ga vodilo u Liku, za boškarina dao ždrebicu

Prema njegovim riječima, konji su mu bili prva ljubav, jer se 10 godina bavi konjičkim sportom, jahač je u galopskom jahanju. Tako i danas ima pet prekrasnih hrvatskih hladnokrvnjaka, konja za koje drži da su zaslužili mnogo više nego da završe u talijanskim kobasicama. Oni su mirno pasli na velikom pašnjaku, a na Juričin poziv lijeno došli iz duboke hladovine da bi nam uredno pozirali i potom se mirno vratili svojim 'svakodnevnim obvezama'. Možete ih satima gledati. Ništa više, ali ni manje, vam ne treba za dobar reset.

S druge strane, kaže da krave nije baš nešto simpatizirao, ali i njih je zavolio. Inače, na većem pašnjaku borave drugi konji, stado buša i jedno istarsko govedo (boškarin), koji su mirno počivali usred vrućeg ljetnog dana. Taj boškarin je, kaže, dolutao s obližnjeg pašnjaka Jure Murgića, koji ih ima stotinjak, a po dobrom susjedskom običaju, krava se ne vraća jer je tako ona odlučila, pa je za nju naš domaćin dao ždrebicu.

"Dobro surađujem s većim stočarima u kraju, a ima nas sada dosta u Lici koji su došli izvana, a osim stočarstva bave se i povrtlarstvom, u prvom redu krumpirom. To su sve vrijedni i radišni ljudi, pa se i međusobno pomažemo kada treba", otkriva Sertić.

Ipak, za njegov put ili povratak u Liku, najzaslužniji je djed odnosno otac, koji su ga odgojili u prirodnom okruženju gdje je ribolov i lov, kojim se i danas bavi, prirodna pojava. Uz to, još je za djetinjstva upoznao svijet poljoprivrednih strojeva, a i traktor je vozio još kao dijete. To nije dobro, ali mu sada u ličkoj zabiti, daleko od bilo kakvog mehaničara, dobro dođe jer je i sam svoj majstor. Na gospodarstvu smo vidjeli i tri novija traktora, puno priključnih strojeva, montažnih sjenara… Cilj je i dobivanje oznake Lika quality, jer naš domaćin drži da proizvodnja hrane mora imati finalni proizvod.

Lika puno daje, ali i traži

No, ovakav posao, posebno ljeti kada ima najviše posla oko spremanja ljetine za dugu ličku zimu te dovoljno metara drva jer drugog grijanja nema, bilo bi teško raditi na duže staze bez pomoći cijele obitelji, koja živi u Varaždinu.

Jurica izdvaja roditelje, brata, tetu i djevojku Bojanu, koja je po struci veterinarka, pa i stručno pomogne, uz svoju veterinarsku stanicu, oko skrbi za zdravlje životinja. Čuli smo da u Breštanima danas ima samo 10 stanovnika, dok je nekada Podlapača, prije II. Svjetskog rata, bila općina i imala čak 2.500 stanovnika.

Breštani su na oko pola puta između NP Plitvička jezera i jedinog nacionalnog Pećinskog parka u Perušiću, koji već nekoliko godina, uz popratne sadržaje, kao što je trail utrka, privlači turiste da ostanu dan, dva duže u Lici.

Ni do mora, kaže, nije daleko, ali njemu ne fali. "Tko jednom osjeti taj mir i zadovoljstvo u pomalo divljem okruženju, punom izazova, teško da će dići sidro i tražiti negdje nešto bolje, iako ovo nije život za svakoga", uvjeren je naš odvažni sugovornik.

Otkriva nam i da je bilo onih koji nisu vjerovali da će opstati duže u Lici. "A tu sam već 10 godina", smije se Sertić koji nakon svega, ne romantizira život u Lici, koja puno daje, ali i traži, već čvrsto stoji na zemlji s obje noge. Dakle, imaš zemlju, koja na kršu i planinskom pašnjaku ne daje puno, ali i vrijeme, vlastite ruke da nešto svoje stvoriš i posljedice vlastitih odluka. Posljedica je tako i izbor autohtone buše, koje teško dolaze do kupaca, dok ne uvidite veće benefite uzgoja na planinskoj travi u tradicionalnom prirodnom okruženju.

Nema više državne zemlje, ali ima tvrdu volju!

Uz robizonski turizam, ima i planova vezane i za poljoprivredu, a to znači povećati broj zemlje na 100 ha. No, to će biti teško izvodivo jer, kaže, državne zemlje, bilo općinske ili Hrvatskih šuma, više nema slobodne za zakup, ali ima privatne, koje je skupa i često nema riješene imovinsko-pravne odnose. No, Jurica je zadovoljan poljoprivrednik, što se osjeti u njegovom blagom nastupu, a posebno u odnosu prema životinjama, koje drži kao kap vode na dlanu. Inače, voda je u ovom dijelu Like veliki problem, pa se po pitku ide 16 kilometara u jednom smjeru, dok životinje piju izvorsku vodu.

Sve je počelo s prvih 10 autohtonih buša, onda je ostavljao žensku telad, kako bi povećao stado. Konji su došli 2021. godine, kada je kupio osam hladnokrvnjaka. Uz tvrdu volju i velika ulaganja, a dobar vjetar u leđa je bio i EU fond za mlade poljoprivrednike 2018. godine, Jurica se i školovao te danas ima zvanje šumarskog tehničara. Žao mu je, domeće, da uz tek pokrenuti OPG, nije uspio završiti i višu šumarsku školu u Karlovcu.

Naravno, na ljutom kršu, selu u pola planine, iznad Krbavskog polja, do kojeg vodi uski asfaltirani put, bez trgovine, tu je samo lovačka kuća - ima i problema. Jedan od većih su vukovi, kojima ne smije ništa, iako prave štetu, jer su zakonski zaštićeni.

"Ali divlja priroda je takva. Puno daje, ali i uzima svoj danak", zaključuje optimistični Sertić.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor