Izabana nova predsjednica Udruge kozara i ovčara

Na poljoprivrednom gospodarstvu obitelji Gadanec u Kotoribi, koje se bavi kozarstvom, čak 140 koza trebalo bi se ovih dana početi jariti, što znači da će u 2013. godini i u mužnji biti 140 koza. Nevenka Gadanec, koja je sa sinovima Srećkom i Draženom osnovala kozarsku farmu u okviru malog obiteljskog poduzeća Gadanec trgovina d.o.o. još 2001. godine, na nedavnoj je skupštini Udruge kozara i ovčara Međimurja izabrana za novu predsjednicu, a njenom sumještaninu Nikoli Markanu, također kozaru sa stadom od pedesetak koza, povjereni su tajnički poslovi Udruge. Nisu to dužnosti kojih se lako prihvatiti u vremenu krize u kojem se malo dobroga može čuti iz poljoprivrede, ali N. Gadanec s tipičnom međimurskom energijom, kad je posao u pitanju, govori:

Ne predajemo se! - Krizno je vrijeme, to je istina, ali ne možemo se svi predati! Situacija je u poljoprivredi općenito teška, a ljudi - umjesto da se još bolje organiziraju i povežu, počinju odustajati od poljoprivrednih proizvodnji. Evo, od četrdesetak ozbiljnih kozarskih farmi u Međimurju, samo je dvadesetak gospodarstvava koliko-toliko aktivno u Udruzi, a ni statistika nije baš dobra: umjesto da nas je sve više, sa sve većim brojem koza, najmanje nas je sa stadima većim od osamdesetak komada, a najviše je onih koji su na pedesetak koza.

Više za isplativost - Granice isplativosti kozarske proizvodnje jako su pomične... S malim stadom može se računati da je na osnovnu cijenu litre kozjeg mlijeka standardne kvalitete od 3,33 kune samo deset lipa početne količinske premije i još dvadeset lipa bonusa. Ozbiljne premije, tako uvjetuju otkupljivači svuda, počinju na većim količinama isporučenog mlijeka nego to može manja farma dati. Da bi se postigla količinska premija s kojom se može preskočiti četiri kune za litru, pa doći i do 4,2 kune (makar ni to nije još pravična cijena), na gospodarstvu treba imati bar osamdeset koza... Tako smo mi doma računali, a budući da su moji sinovi zapravo zaposleni na farmi, a k tome i snaha Vesna, Draženova supruga, nismo u situaciji da možemo odustati od proizvodnje u koju smo u proteklih više od deset godina jako puno uložili.

Kome je lako? - Nije uvijek bilo lako... Lani smo imali uginuća, zapravo tijekom protekle tri godine. Stotinjak nam je koza otišlo u nepovrat, pa da bismo održali proizvodnju, dokupili smo tridesetak jarica koje od ove godine imamo u mužnji... Jasno nam je: morat ćemo od ovogodišnjeg podmlatka odabrati najmanje još pedesetak prvoklasnih jarica da bismo išli u daljnji remont stada jer remonti su kod svih kozara veliki. Imali smo probleme jer su nam koze imale probavne smetnje od kojih su naprasno ugibale, morali smo potražiti pomoć instituta, poduzeti mjere liječenja, pocijepiti koze, podnijeti velike troškove, gubitak od bolesti uginulih koza i uložiti još u dokup jarica...
Teško je, međutim: može li mi netko reći - u kojem poslu danas nije teško? Gdje je to laka zarada, gdje se to može živjeti bez problema?

Prvo poplatiti - Obiteljsko poduzeće imamo od 1990. godine. Imali smo ugostiteljstvo, prvi smo pekli pizze, a kad se peć sagradila na svakom koraku, počele su poteškoće... Što god smo radili, od trgovine do ugostiteljstva i poljoprivrede, uvijek je bilo pravilo: prvo se mora sve poplatiti, pokriti troškove, a nama što ostane! Tako da mi jako dobro znamo da ni u jednoj djelatnosti nije lako ni komotno. Dvanaesta je godina kako smo u kozarstvu i nikad, baš nikad nismo rekli - ne bu dobro, idemo to stavimo... Sinovi ovako i onako ne vide gdje bi se to danas moglo naći zaposlenje. Jedan je strukom ugostitelj, drugi tekstilac, pa smo sasvim racionalno odlučivali kad smo kretali u kozarstvo: u taj posao se baš neće svi gurati! Idemo raditi ono što svi baš neće!

Prepušteni sami sebi - Ipak se nekako posluje, savladavaju problemi - od zdravstvenih koje sam spomenula, nadalje. U kozarstvu je puno problema sa specifičnim oboljenjima koza o kojima se nedovoljno vodi računa u našim županijskim i stručnim službama. Nema baš nekakvih velikih mjera preventive i zaštite u kozarstvu, a trebalo bi nam i te kako pomoći. Još smo uvijek u najvećoj mjeri prepušteni sami sebi. Kakva god je onda kriza, slabe cijene, teška sezona zbog suše ili bilo čega drugog, mi to moramo savladati. Čisti poljoprivrednici ne mogu se preko noći početi baviti nečim drugim, niti iskočiti iz svoje kože. Oni kojima je poljoprivreda dopunski prihod, hobi, oni su u drugom položaju...

Umjereno i kontinuirano - Proizvodnju smo stabilizirali, stado je sanirano, ali svima bih savjetovala: ne treba pretjerivati s prinosima. Jako sam zadovoljna ako imamo čvrst, kontinuiran prosjek mužnje tri litre po grlu. To je dugoročno sigurnije nego jurišanje na rekorde, iscrpljivanje životinja... Svi znaju da u velikom stadu ima desetak posto koza koje s prosjekom mužnje idu preko četiri litre dnevno, ali takve ne mogu biti sve! Ne smije se preopterećivati i forsirati životinje!
Sad imamo iskustvo koje je dragocjeno. Previše smo, ponovo kažem, uložili da bismo se povukli iz kozarstva, makar mnogi kozari posustaju. Mi se ipak nadamo boljem. Imamo 15 hektara vlastite zemlje, ali pokušavamo dalje okrupnjavati parcele otkupom parcela na međama... Idemo u Europu, pa tko zna: možda se za naše mlijeko pojavi bolji otkupljivač nego ga imamo sada. Kozjeg mlijeka nema nigdje dovoljno, pa drugačije ne može biti nego da naš rad bude bolje tržišno vrednovan i višom otkupnom cijenom i drugim pogodnostima, kakve imaju naši kolege farmeri u EU.

Autor: Marijan Belčić

Foto: RGBStock