• Poljoprivreda Velebita
  • 13.01.2015. 07:20

Gdje se zemlja voli - rađaju se najbolji!

Domovinski rat obilježio je živote stanovnika Modrića, smještenih tik uz cestu. Još danas je prisutan strah i skepticizam prema strancima. Ipak, i dalje se bave, žive i rade na zemlji.

  • 911
  • 413
  • 0

Ni na nebu ni na zemlji, nego na Velebitu. Tako bi se najkraće mogao opisati život stanovnika sela Modrići i Meki Doci smještenih uz velebitsku transverzalu Majstorsku cestu, koja povezuje Obrovac u Dalmaciji i Sv. Rok u Lici.

Nekada živopisan seoski kraj obitelji s brojnom djecom, rodno mjesto najpoznatijeg hrvatskog nogometaša Luke Modrića, danas je velebitska pustinja. U njoj uspomenu na nekadašnji život, proživljene strahote Domovinskog rata, migraciju stanovništva svojim riječima ili šutnjom priča nekoliko domaćinstava, ljudi u kasnoj životnoj dobi. Nakon njih, priču o ovom kraju čuvat će samo velebitska hladna i brza bura koja vijuga Tulovim gredama u svom velebitskom spustu prema Ravnim kotarima i Zadru.

Važnost jedne ceste za život poljoprivrednika

Život na Velebitu bio je uvijek težak. Male njive na kojima se uzgajalo najosnovnije povrće za obiteljske potrebe, a glavni izvor zarade i hrane je bilo stočarstvo. Velebitski stočari prodavali su svoje blago koje je put do Ravnih kotara i Zadra nalazilo preko Velebitskog kanala i luke Vinjerac. Tako se živjelo u Modrićima i Mekim Docima, a težak život postao je snošljiviji kada je 30-ih godina 19. stoljeća završena cesta na relaciji Sv. Rok - Mali Alan – Obrovac.

Velebitske kokoši daju prava domaća jaja

Cesta u dužini od 41 kilometar završena je 1832. godine. Odluka o njenoj gradnji donesena je trinaest godina ranije, a gradio ju je poznati graditelj planinskih cesta, graničarski satnik, kasnije major, Josip Kajetan Knežić. Cesta je uz veliku pučku svečanost puštena u promet i nazvana Majstorskom cestom.

Knežić je proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između klisura i kukova u to je vrijeme predstavljao veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5 %, što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica. Po toj novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog, od početka se odvijao i poštanski promet između Beča i Zadra. Ministarstvo kulture ju je 2007. godine proglasilo kulturnim dobrom.

Tulove grede

Cesta je imala svoju ulogu u svakodnevnom životu stanovnika ovog prostora do 1971. godine, kada je u promet puštena cesta preko Gračaca.

Velebitska žila kucavica sve do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća bila je os oko koje se vrtio život. Ljudi su živjeli, radili, bavili se stočarstvom, cirkulirao je promet, ljudi, ideje.

Onda dolazi nesretno prokletstvo razvoja, gradi se nova moderna cesta koja povezuje Zadar sa Zagrebom preko Gračaca i Zatona Obrovačkog. Velebitska transverzala polako pada u zaborav, ljudi počinju iseljavati, napuštati težak život Velebitaša.

Ni ratne strahote ne mogu ugasiti ljubav prema zemlji

"Udala sam se ovdje u Meke Doce u listopadu 1971. tada je prestao ići promet Alanskom cestom (op. a. lokalni naziv za Majstorsku cestu). Bilo je teško živjeti ovdje, ali smo živjeli. Muški su radili u poduzećima, a mi žene smo brinule za kuću i stoku. Teško je bilo kada su djeca išla u školu. Tada nije bilo autobusa da vozi djecu. Mi smo ih ostavljali u podstanarima u Jasenicama kod prijatelja i rodbine. Oni bi bili doli u školi, a mi smo živjeli gore", priča Marija Zubak koja živi u Mekim Docima.

Marija Zubak, jedna od rijetkih

stanovnica južnog Velebita

Nekada nisu ni sva djeca išla u školu, već samo muška. Kćeri su ostajale kući i same učile čitati i pisati. Živjelo se u tom kraju do devedesetih, a tada počinju crni dani za lokalno hrvatsko stanovništvo. Već 1990. četnici su počeli s izazivanjem nereda duž Majstorske ceste, a 1991. u kolovozu Marija s dvoje djece po velebitskim stazama bježi u Maslenicu. S mužem se vratila na Velebit odmah nakon Oluje i dan danas žive gore. Imaju četrdeset ovaca, bave se malo poljoprivredom i žive. Žive na najmoralniji način, obrađujući svoj vrt kao Voltaireov Candide.

Strah od ljudi nadoknadili radom

"Odmah smo se vratili kućama nakon Oluje i počeli se baviti stočarstvom. Prvo smo uzeli koze, ali one su teške. Koza hoće ići puno uzbrdo. S ovcama je lakše ići na pašu. Navikli smo se i na mine koje su okolo nas. Prvi puta je bilo najteže, a sada se više i obaziremo na brojne table koje upozoravaju na mine."

Domovinski rat obilježio je živote stanovnika Modrića, smještenih tik uz cestu. Još danas je prisutan strah i skepticizam prema strancima. Bili su laka meta podivljalim četničkim bandama, jako osvetoljubivo raspoloženim nakon oslobodilačke akcije Maslenica. Svi se još jako živo sjećaju pakla kroz koji su prošli kobnog siječnja 1993. godine. Tada su četnici izvršili pokolj nad mještanima za vrijeme trajanja akcija Maslenica. U mjestu se nalazilo nešto više od desetak ljudi koji nisu željeli napustiti svoja ognjišta nakon okupacije.

Bolne uspomene na devedesete

Kada je počela oslobodilačka akcija Maslenica, sakrili su se u podrume podijeljeni u dvije grupe. Do jedne od njih došao je jedan poznati iz Zatona, kako kažu danas u Modrićima, i pozvao ih da izađu, lažući im da ih čeka vozilo UN-a koje će ih odvesti u Zadar. Oni što su ostali u skloništu kasnije su samo čuli zvuke pucnjeve iz pravca u kojem su otišli. Šestero njihovih sumještana, rođaka, vjerovali su poznatom susjedu s kojim su do jučer skupa jeli i pili, a on ih je doveo pred četnički streljački vod.

Ostaci nekadašnje žandamerije

gdje je sniman i film Mala pljačka vlaka

Tko zna, možda je i sam sudjelovao u barbarskom pokolju. Preživjeli su pod okriljem noći pobjegli u obližnju pećinu. Tri dana su bili u njoj bez hrane i bez vode po strahovitoj zimi. Spasili su se kad su došli do hrvatskih gardista koji su ih preko Ražanca doveli u Zadar. Iako je prošlo više od petnaest godina od akcije Maslenica i stravičnog pokolja, Modrići još uvijek žive s tim sjećanjem. Jedna od njih koja ne želi imati posla s neznancima je Kata Modrić, inače rodica poznatom nogometašu Luki Modriću. Brzo prolazi pokraj novinara i ulazi u sigurnost svoje kuće. Ima i pravo, s obzirom na strahote koji su doživjeli njeni mještani.

Država koja ulaže u farmere je država koja opstaje

Tako danas žive stanovnici Majstorske ceste, težak život i teške uspomene. Dućana nemaju, najbliži je udaljen od njih pet kilometara u Obrovcu. Puno je starom čovjeku preći deset kilometara samo da bi kupio kilu kruha.

I sad pogledajmo taj hrvatski ruralni prostor iz perspektive drugih europskih zemalja. Norvežani svu silu novca ulažu u da održe život u najsjevernijem gradu na kugli zemaljskog Hammerfest. Grad je još smješten na otoku Kvaløya u Norveškom moru. Švicarci na pitanje koliko ulažu novca da farmeri ostanu živjeti na udaljenim brdima, odmah odgovaraju "koliko god treba, samo da ostanu".

U Hrvatskoj je to znanstvena fantastika, stječe se dojam kako je još bolje da nema ljudi u ruralnim sredinama, manje se novca troši na doktore, prijevoz osnovaca i ostalo. Nisu sela podno Velebita povlaštena u tom stavu. Ima još takvih krajeva u Dalmatinskoj zagori, Lici, osobito uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Na tim prostorima kao dokaz da su nekada ljudi živjeli tu, svjedoče sakralni objekti srušeni u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.


Fotoprilog


Tagovi

Stočarstvo Južni Velebit Povrće Koze Ovce Marija Zubak Maslenica Domovinski rat Kokoši Luka Modrić Kata Modrić Hammerfest


Autor

Ante Vidović

Novinarstvom se bavi 16 godina, a redovni je član HND i član je Zbora agrarnih novinara. Prati aktualna zbivanja u poljoprivredi, a najviše ga zanimaju teme vezane za maslinarstvo, ribarstvo i pčelarstvo.