• Živo selo
  • 27.11.2012.

Država diže ruke od stočarstva i mlijeka

Goran Đulić razgovarao je sa skupinom "Živo selo" koja okuplja poljoprivredne i makroekonomske stručnjake, te objašnjavaju trenutnu situaciju u poljoprivrednoj proizvodnji, s posebnim naglaskom na mljekarstvo te propituje odnose između mljekara, otkupljivača i ulogu države u tim odnosima

  • 1.627
  • 80
  • 0

1. Obustavom isporuke mlijeka u veljači i listopadu javnost je pobliže saznala odnose između proizvođača i otkupljivača koji vladaju u mljekarskoj industriji. Što ustvari žele proizvođači mlijeka, na koji način se ponašaju otkupljivači mlijeka (prvenstveno Dukat) i na koji način reagira Vlada?

Otkupom hrvatskog mlijeka dominira dvojac Dukata i Vindije koji zajedno preuzima 2/3 mlijeka proizvedenog u Hrvatskoj. Oni istodobno imaju licence da kao najveći uvoznici mlijeka rabe promjene vanjskih cijena kao odrednicu hrvatskih te diktiraju uvjete koje nude manji, lokalni ili regionalni otkupljivači. Budući da proizvođači ugovaraju svoje isporuke individualno, njihova je pregovaračka snaga ravna nuli pa su glede cijena i ostalih uvjeta potpuno izloženi diktatu velikih otkupljivača. To znači da se na hrvatsko tržište toga lokalnog proizvoda dnevne potrošnje projiciraju cijene formirane drugdje, pod posve drukčijim tržišnim, kreditnim i tehnološkim uvjetima, od kojih su neki ciljanim politikama razvijani desetljećima. Dio su tih vanjskih politika i proizvodne subvencije i olakšice kojima su europske zemlje iz raznih razloga (na pr. promoviranja demografskog rasta) svome stanovništvu željele osigurati kupnju jedne od osnovnih komponenata prehrane po nižoj cijeni od one koja bi bila troškovno opravdana. Cijene koje neposredno preuzimamo iz Europe ne odražavaju, dakle, samo proizvodnost razvijenijih tržišnih struktura i tehnologija nego su i rezultat specifičnih političkih prosudbi u pojedinim zemljama. Zajednička poljoprivredna politika EU do sada je uklonila dobar dio razlika u poticajima ali neke od razlika postoje i dalje, otvoreno ili prikriveno. Sve to treba uzeti u obzir: Da bi se hrvatski proizvođač barem donekle mogao uklopiti u taj složeni sustav u malo vremena što je preostalo do ulaska u EU, država mu mora osigurati da barem u pogledu poticaja bude izjednačen sa svojim europskim razvijenijim kolegom. I to izjednačen ne samo veličinom nego i raspodjelom subvencija - onaj dio poticaja koji se u Hrvatskoj daju najvećima među velikim primateljima je pet puta veći nego u Zapadnoj Europi! Tjednik Objektiv navodi na pr. da jedan posto proizvođača ubire čak 40% poticaja a da 5% proizvođača koristi polovinu poljoprivrednog zemljišta. No diskusija o poticajima vodi donekle u krivom smjeru jer ne kaže ništa o pravim uzrocima rastućeg prehrambenog deficita i (nedovoljne) konkurentnosti hrvatskih proizvođača.

Glavni ključ razumijevanja te problematike je u već spomenutom osnovnom proizvodnom resursu poljoprivrede, zemlji. Posljednjih šezdesetak godina obiteljskim gospodarstvima nije bilo omogućeno širenje površina potrebnih za proizvodnju. Svjesnom politikom zadržavalo ih se na malim posjedima i u ulozi kooperanata podređenih velikim kombinatima ili prehrambenoj industriji. To je prolazilo u uvjetima autarhije ali su se slabosti sustava pokazale u integracijskim i globalizacijskim uvjetima. No umjesto da okrene ploču, država je nastavila istom politikom.

Stvarnost je u tom pogledu vrlo jednostavna: Za ishranu jedne krave potreban je jedan hektar zemlje. Ako mljekar toga hektara nema, mora hranu kupiti i time znatno povećati ulazni trošak i udaljiti se od organskog uzgoja. Od sredine 1950-ih godina areal prosječnog obiteljskog posjeda u na pr. Francuskoj i Švedskoj se potrostručio a u Hrvatskoj najprije pao za trećinu da bi se posljednjih godina nešto povećao kao rezultat eliminacije mnogih obiteljskih gospodarstava.

Veličina prosječnog hrvatskog posjeda je u početku razmatranog razdoblja bila oko 1/3 francuskoga ili švedskoga da bi do početka ovog decenija splasnula na oko 1/10. Hrvatski se posjed (5,6 ha) osim toga sastoji od četiri čestice (dakle, po otprilike 1,4 ha) što uvelike otežava rad s mehanizacijom i stvara niz drugih problema.

Zemljišna politika vođena tijekom dugih desetljeća uvelike je sputala rast seljačkih gospodarstava i pridonijela njihovoj ranjivosti. U toj perspektivi lako je razumjeti kako je tijekom posljednjih desetak godina došlo do katastrofalnog rezultata da 4 od 5 obiteljskih gospodarstava prestane isporučivati mlijeko a da se uvoz mlijeka podvostruči i da dalje snažno raste. Tijekom 2012. kriza se dodatno radikalno zaoštrila jer je europska cijena mlijeka toliko pala da u Hrvatskoj ne pokriva ni najosnovnije proizvodne troškove.

Bilo bi normalno da su se država i resorni ministar usmjerili na hitne mjere kojima bi se tržište stabiliziralo a obiteljskim gospodarstvima koja imaju dobre proizvodne preduvjete podijelila ili dala u jeftin najam zemljišta u državnom vlasništvu. Umjesto toga država nastavlja politikom koja je Hrvatsku dovela u položaj prehrambene ovisnosti: Ona igra na velike korporacijske proizvođače a u prijedlogu novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu namješta im povlaštenu poziciju u dugoročnom najmu državnog zemljišta koje im je do sada bivalo praktički poklanjano.

To se prema javnosti obznanjuje kao iskaz brige o nacionalnom dobru i brana preuzimanju od stranih interesenata. Pri tome se prešućuje da je samo Agrokorgrupa, kao što proizlazi iz njenog financijskog izvješća za 2011.g., dobila na poklon najbolje, uglavnom pogranične, poljoprivredne terene u vrijednosti od 2,2 milijarde kuna, koji su sada hipotekarno založeni kod stranih banaka!
Ministar Jakovina kao da nije svjestan do koje je mjere takva u nas vođena politika udaljila Hrvatsku od načela na kojima je izrasla uspješna europska poljoprivreda. On neumorno poručuje proizvođačima da moraju prihvatiti (takvu od države nametnutu vrlo specifičnu) logiku i strukturu tržišta a u raspravama oko mlijeka se izrazito, upravo napadno, stavlja na stranu jačih, velikih otkupljivača ne spominjući ni jednom riječi do koje mjere su upravo oni zapustili brigu o domaćoj proizvodnji i destabilizirali je ostvarujući veliku zaradu na uvozu.

2. U usporedbi sa drugim zemljama srednje i istočne Europe, gdje se trenutno nalazi hrvatska poljoprivreda?

Posljedice krize, zaoštrene velikim sušama, se osjećaju u cijeloj Europi. Sredinom su listopada u Hrvatskoj zasjedali predstavnici zemalja članica proizvođačkog European Milk Boarda i tom prilikom svjedočili o vrlo teškim prilikama na pr. u Latviji, Poljskoj, Češkoj... Nismo, međutim, mogli primijetiti da bi u nekoj od SIE zemalja tržišni odnosi bili tako narušeni i tržišna struktura bila toliko monopolizirana kao u Hrvatskoj.

3. Javnost najčešće ne zna neke odnose u poljoprivredi. Možete li nam pobliže približiti kretanja u poljoprivrednoj proizvodnji zadnjih desetak godina, te kretanja cijena najvažnijih poljoprivrednih kultura uz paralelno kretanje cijena inputa potrebnih za proizvodnju i da li je uopće moguće poslovati u pozitivi? (npr. cijena pšenice prije desetak godina i cijena nafte prije desetak godina op.a.)

Nema proizvodne grane u kojoj hrvatski gospodarski model daje tako razorne rezultate kao upravo u poljoprivredi. Od samoga njenog početka hrvatska je nacionalna valuta precijenjena što se pokazuje u konstantnoj negativnoj bilanci tekućih plaćanja s inozemstvom. Umjesto da to iskoristi kao izazov kako bi brzo i odlučno poboljšala učinkovitost svoga gospodarskog sustava, Hrvatska je značajan dio posuđenog kapitala utrošila na potrošnju ili na dugoročne investicije slabe kratkoročne isplativosti i tako zapala u velik vanjski dug. Unutarnju stabilnost cijena održava uvozom jeftine (a često i nekvalitetne) robe čime u statističkom prosjeku prikriva snažan rast cijena domaćih proizvoda i usluga opterećenih troškom neučinkovitog javnog sektora i monopolnih javnih i privatnih poduzeća.

Procjep između relativno umjerenih inozemnih poskupljenja i galopirajućih domaćih cijena teško pogađa poljoprivredu koja je po naravi stvari vezana uz domaću grudu. Ona u velikoj mjeri koristi troškovno opterećene pa zato i precijenjene domaće resurse i teško pati od ograničenog pristupa svome osnovnom proizvodnom resursu zemlji, ali cjenovno mora konkurirati s uvezenom pa još k tome i najčešće značajno subvencioniranom hranom.

Da slika bude potpuna, najveći otkupljivači domaćih primarnih proizvoda su istodobno i dominantni uvoznici kojima je, po svemu sudeći, važnije da ostvare brzu zaradu na uvozu umjesto da se uključe u dugoročnije programe izgradnje domaće sirovinske baze. Upravo taj otkupljivačko-uvozno-distribucijski sloj koji se tako goji na kratkoročnom profitu ne samo da uživa iznimno snažnu podršku službenih politika nego njima čak dobrim dijelom i upravlja. To se može ilustrirati mnogim primjerima, od prodaje i dugoročnih iznajmljivanja najboljih poljoprivrednih zemljišta upravo tim interesima, preko razlika u inspekcijskom pristupu do personalnih unija tih poduzeća s ministarstvom i državnim agencijama, a pod zadnje čak i javnim nastupima u kojima sâm ministar otvoreno zagovara te interese. Hrvatska u tom pogledu očito još naglašenije nastavlja putem koji je u potpunoj suprotnosti s logikom na kojoj je izgrađena zapadnoeuropska poljoprivredna tradicija i današnja struktura. Taj je put makroekonomski katastrofalan i vodi u još veću uvoznu ovisnost za koju nacija nema tekućih sredstava već će je morati financirati rasprodajom imetka.

O tim anomalijama hrvatski mediji šute kao zaliveni već nastavljaju glodati kost proizvodnih poticaja oko kojih svatko može reći bilo što i ostati živ. Poticaji idu naime posebnom logikom domaće politike pa ih je zbog njihove rascjepkanosti ponekad čak i poznavateljima te problematike teško posložiti. Potpuno je, međutim, jasno - ali se ni o tome nikada ne raspravlja - da oni u cjelini samo djelomice kompenziraju poticaje u Europi, koje tamošnji proizvođači koriste u uvjetima daleko učinkovitijeg javnog sektora i proizvodnih i tržišnih struktura, desetljećima izgrađivane jeftinim kreditima i uz angažman svekolike državne politike. Cijelo hrvatsko gospodarstvo očekuje sučeljavanje sa snažnom konkurencijom toga tipa ali je u poljoprivredi posebno važno uočiti korijene strane učinkovitosti jer oni ukazuju na elementarne pogreške usmjerenja hrvatske politike.

Podatci iz praktičnog života pokazuju da razne kratkoročne poticajne intervencije države nisu uklonile velike disproporcije između kretanja ulaznih proizvodnih troškova i cijena samih proizvoda. Pojednostavnjeno, za sjeme, mineralno gnojivo i gorivo potrebno da bi se na jednom katastarskom jutru (0,57ha) proizvela pšenica plaćalo se 1999. ca 500 kn a u jesen 2012., čak pet puta više, 2.500 kn po jutru. Država je povećanjem poticaja po jutru doduše pokušala ublažiti povećanje cijene pšenice (koja se rabi i kao krma) ali se ta cijena ipak gotovo podvostručila.

Cijene drugih, proteinskih krmiva za prehranu mliječnih krava su tijekom istog razdoblja porasla još više, čak i do tri puta. Uz veliko povišenje tih cijena govedari su suočeni i s dodatnim ulaganjima u sam proces proizvodnje u štali. Pa ipak, proizvođači su suočeni s istom cijenom isporučene litre mlijeka na početku i kraju spomenutog razdoblja: 2,30 kn.

Što se događalo u međuvremenu? Država je najprije 2004. velikim paketom tzv Operativnog programa pokušala na obiteljska gospodarstva presaditi svoje tlapnje o brzom „velikom skoku“ u visoku proizvodnost a raznim je manjim subvencijama pokušala premostiti dio troškovnog jaza koji se krio iza primjene europskih cijena. To je doživjelo potpun slom. Skupina Živo selo smatra da država mora hitno intervenirati i potaknuti proizvodnju mliječnog sektora u skladu sa zakonskim mogućnostima (Zakon o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda). Usporedo s tim tržište se mora stabilizirati uvođenjem sustava obaveznih dugoročnih ugovora o isporukama domaćeg mlijeka po cijenama koje bi odražavale troškove domaće proizvodnje. Tako početno definirane cijene bi zatim pratile trendove u kretanju europskih cijena a postupno, u roku od par godina, bile prilagođene i razini tih cijena. To je moguće u okviru politika EU ali treba znati i - treba htjeti! Logika ovoga prijedloga počiva na dva načela: Potrošači moraju ponijeti teret stvarnih troškova u proizvodnji mlijeka (uz pomoći transfera najteže pogođenim skupinama) a prerađivači mlijeka moraju poduprijeti proces regeneracije svoje sirovinske baze na račun kratkoročnog uvoznog profita.

U nedostatku takve dugoročne politike i njene odlučne provedbe, mnogi su ratari i stočari pokušali naglo povećati proizvodnju po površini i proizvodnom grlu, a i proširiti same površine i brojnost grla. Sama država ih je, kao što je već spomenuto, gurala u velika i forsirana povećanja kapaciteta objekata i mehanizacije, veću potrošnju energije itd. Kada su tlapnje o „velikom skoku“ u visoku proizvodnost već početno okopnile na stvarnosti nerentabilnih cijena proizvoda, mnogi su proizvođači gurnuti u začarani krug velike kreditne ovisnosti o kreditima banaka i uvjetima trgovaca. Financijski troškovi poslovanja u znaku nelikvidnosti dodatno su potencirani sezonski neusklađenim isplatama potpora.

Naravno, takva se politika ne bi mogla voditi da su proizvođači bili organizirani i da nisu „pregovarali“ s individualnih pozicija. Ovako su doživjeli da, kada kao rezultat teških napetosti restrukturiranja nestane 80% isporučitelja mlijeka i kad se zatvaraju neke od najsuvremenijih farmi, Ministarstvo daje javnosti naslutiti da preostalih 20% traži bolje uvjete - iz obijesti ili iz pomame za Mercedesima!

4. U odnosu na plansku ekonomiju te poljoprivrednu i prehrambenu proizvodnju unutar bivše Jugoslavije, danas, sa odmakom od dvadeset godina, mogu li se povući neke paralele između dva ekonomska sustava i koje su prednosti i mane jednog i drugog unutar poljoprivrednog sektora?

Socijalizam je u svim zemljama imao velikih problema s poljoprivredom, dobrim dijelom zato što joj je pristupao doktrinarno. Bio je to slučaj i s Jugoslavijom - dapače, može se reći da današnja neuspješna formula industrijaliziranja sela na kombinatskoj osnovici vuče svoje korijene iz toga razdoblja. S vremenom je život ipak u dijelovima tadašnjeg sustava nametao neku svoju logiku pa su na pr. kooperantski odnosi s kombinatima i prehrambenom industrijom, koliko god neravnopravni a i nepovoljni za izoštravanje poslovnog duha seljaka, ipak jamčili neku stabilnost dohotka. Radilo se na razvijanju kvalitete uzgoja životinja i biljne proizvodnje, znalo se progledati kroz prste rastu pojedinih gospodarstava tamo gdje je bilo teško ostvariti kooperantske odnose itd.

Ne treba, međutim, smetnuti s uma da su velika državna poduzeća istodobno financirala i dobar dio lokalnih i regionalnih društvenih aktivnosti (kultura, šport, infrastruktura, prohtjevi nomenklature i sl.) i da se njihova monopolna snaga tako na netransparentan način koristila i za pretakanje dodane vrijednosti iz male seljačke proizvodnje u druge segmente društva. Ukratko, selo je preživjelo ali uglavnom u jadnom stanju. Da bi se prilike popravile i stvorila solidna baza rasta bila je potrebna jasna vizija i dosljedno provedena politika. To je izostalo.

U našem se novom „tržišnom“ sustavu individualni proizvođači deklarativno podržavaju ali ih je politika stvarno ne samo zadržala u potpuno podređenom položaju spram velikih privatnih interesenata, koje je u međuvremenu pomogla instalirati, nego je otišla i korak dalje. Nakon što je malom i srednje velikom seljaku desetljećima na razne načine otežavan i onemogućavan rast, sada se rezultat takve restriktivne politike - prije svega nezadovoljavajuća veličina gospodarstava - čak navodi kao dokaz tvrdnje da takav seljak ne može poslužiti kao temelj rasta, kakav je inače u cijeloj zapadnoj Europi. Malo posjedništvo se zapravo svodi na razinu socijalne kategorije kojoj poticaji pomažu da preživi. Tako se zamjenom teza reciklira prostor za nastavak loše politike - ranije su doktrinarne zablude samo zamijenjene favoriziranjem partikularnih interesa velikih korporacija (kojima je inače u nekima od najnaprednijih europskih zemalja, kao Švedskoj i Švicarskoj, zabranjen i sâm posjed poljoprivrednog zemljišta!).

To su činjenice. Medijska predstavljanja takve državne politike u korist partikularnih privatnih interesa puna su, međutim, zamjena teze i populističke uporabe insinuacija koje bi po svojoj naravi daleko više spadale u prethodno plansko razdoblje. Tako je na pr. Ministarstvo u raspravama o prijedlogu novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu u više navrata izbjegavalo odgovoriti na konkretne zamjerke i zahtjeve predstavnika obiteljskih gospodarstava ukazivajući kako među njima ima i neki veći proizvođač pa je „teško reći tko je tu velik a tko malen“.

Drugi omiljeni argument je preslika ranijih doktrinarnih strepnji od pojave „kulaka“ - umjesto da se u situaciji desetgodišnjega katastrofalnog smanjenja broja (4 od 5) isporučitelja mlijeka pokuša na argumente odgovoriti argumentima, rasprava se izbjegavala tvrdnjom kako se netko među preostalim proizvođačima - vozi Mercedesom! Na istoj su razini bile i „znalačke“ procjene kakve bi (male) veličine traktora pojedini proizvođači trebali imati prije nego što im se Ministarstvo poljoprivrede udostoji razjasniti kako uz europsku cijenu mlijeka preživjeti velika povećanja cijena domaćih ulaznih resursa.

Treba zato podvući bitnu načelnu razliku između pristupa za koje se zalaže Živo selo i onoga kome se priklanja država, sve usamljenija u gluhoj tami svojih birokratskih kula. Ministar nedavno poručuje (VL 15.9.2012.) kako se „neće više svi moći baviti poljoprivredom. Moramo razlučiti što su to stvarno aktivni poljoprivrednici od onih kojima je to bila dopunska djelatnost, dopunski izvor prihoda ili možda čak i poligon za špekulativne odnose s poticajima“. Seljak je za ministra statistički pojam definiran u Bruxellesu. S malo pomoći sa strane - i kao rezultat dugotrajne nebrige da se seljaku omogući da dođe do zemlje - pojam može izvrsno poslužiti da se toga „preživljivača“ i „špekulanta“, ako je ikako moguće, unaprijed eliminira iz već zadane europske poticajne kuverte. Tako će ostati više za - velike. Pri čemu će naravno i velika administracija doći na svoje! Koga briga da se na pr. u uspješnoj austrijskoj poljoprivredi - a ona nam je tu pred nosom - upravo potiču komplementarne aktivnosti kako seljak ne bi posve ovisio o jednoj vrsti prihoda!

Za razliku od ministra Živo selo vidi u obiteljskim gospodarstvima, velikima i malima, ne samo mjesto predanog rada i zalaganja te zdravijeg suživota s okolišem, nego i mogućnost da se i skromni (ali brojni) ekonomski potencijali sela usmjere u produktivne namjene. To se događa svagdje u svijetu kad god seljak dobije istinsku priliku. Upravo zato i neki od naših prijedloga ukazuju na mogućnost državno-zadružnog partnerstva kojim bi se država mogla rastereti od obveza koje se mogu obaviti bez nje ali pod njenim općim nadzorom.

5. Vanjskotrgovinski deficit, posebno u sektoru poljoprivrede i prehrambenih proizvoda koincidira sa ulaskom Hrvatske u WTO. Sa potpisivanjem pretpristupnih pregovora s Europskom unijom te daljnjom liberalizacijom tržišta, stagnacija i pad u poljoprivrednom sektoru ubrzavaju se. Može li se naći sistemska veza između ulaska Hrvatske u WTO i EU sa uništenjem domaće poljoprivrede?

Ovo je istodobno i vrlo jednostavno i vrlo složeno pitanje. Kratak odgovor je da su integracijski tijekovi ubrzali nazadovanje domaće poljoprivrede. Pitanje je, međutim, da li je Hrvatska imala alternativu, i kakvu, a tu se odgovor usložnjava.

Posvemašnja gospodarska zatvorenost, autarhija, nije odgovor iz više razloga. Često se kaže da međunarodna podjela rada i slobodnija trgovina pogoduje racionalnom poslovanju i razvitku novih proizvoda i tehnologija a trebala bi pomoći i nerazvijenim dijelovima svijeta da dođu na tržišta industrijaliziranih zemalja. No u ovom se kontekstu ne trebamo opterećivati odvagom dobrih i loših strana integracija - one su nam zadane na globalnoj razini. Iz više razloga (najvažniji resurs nepomičan, prehrana i kontrola teritorija ključne strateške zadaće, veliki utjecaj nacionalnih politika na cijene u pojedinim zemljama itd) poljoprivreda je, međutim, vrlo specifičan integracijski slučaj.

U Hrvatskoj je autarhija ranijeg sustava prikrivala lošu produktivnost. Dobro je da su integracijska kretanja to brzo razotkrila. Na žalost se odmah pokazalo da od velike nerazvijenosti pate i one strukture državne uprave, koje su novim politikama i konstruktivnim odnosom prema selu trebale ukloniti neučinkovitosti. Problem nije toliko u integracijskim tijekovima koliko u birokratskoj pasivnosti i nepoimanju značajnih mogućnosti vlastitog djelovanja i inicijativa u tim okvirima. Na žalost, podložnički beamterski mentalitet je zamjetan i u drugim granama hrvatskog društva ali se on u poljoprivredi iskazuje posebice skupim s obzirom na relativno visoke ambicije ali i značajna sredstva kojima EU raspolaže na tom području.

Zatvorena u naslijeđenu kulu gluhe nedemokratičnosti i bez svijesti da joj je zadaća podupirati dijalog među akterima, državna uprava nas svojom dosta raširenom nekompetencijom, a poglavito birokratskim nehajem, dovodi u situaciju da bismo se ubrzo po ulasku u Uniju mogli naći na udaru velikih kazni i nemogućnosti korištenja strukturnih fondova EU (primjer neispunjavanje tzv. nitratne direktive kojom se sprječava zagađivanje tla). Mnogi pak prijatelji upozoravaju da bi se Hrvatska, ako nastavi ovakvim nesnalaženjem, vrlo lako mogla naći i među netoplatišama Uniji umjesto da ubire velika sredstva o kojima se u nas tako naivno i neodgovorno mašta i brblja.

6. Nakon 1. srpnja 2013. i ulaska u Europsku uniju, što će se dogoditi sa domaćom poljoprivrednom proizvodnjom i kakva su iskustva u poljoprivrednom sektoru onih zemalja gospodarski slična Hrvatskoj poput Rumunjske i Mađarske?

Odmah u početku mogli bismo imati specifičnih problema s okolnim zemljama - EU nam je trasirao put na Zapad preko Istoka i gurao nas u što užu gospodarsku suradnju sa zemljama bivše Jugoslavije. Sada nam se to osvećuje - nema naznaka da bi Hrvatskoj, kao navodnom modelu i „strateškom partneru“, bile odobrene neke specijalne trgovačke pogodnosti u odnosu na to područje. Nakon ulaska u Uniju mogao bi nam biti značajno otežan ulazak na to tržište.
Inače, u odnosu na samu EU ne će se promijeniti bogzna što - i dalje ćemo živjeti s istim problemima koje imamo i sada. EU je u velikoj mjeri forma unutar koje svaka zemlja i nadalje provodi svoje gospodarske i ine strategije i ciljeve, nešto usuglašene oko zajedničkih pravila Unije. U zajedničku poljoprivrednu politiku CAP svaka je zemlja kao miraz unijela (ili ispregovarala) različite uvjete i pogodnosti kojih se vrlo nerado odriče.

U Hrvatskoj se već više godina radi na pripremi raznih EU-pravila a ugovoreni su i prijelazni rokovi. Kao što se to događa u birokratiziranim društvima najviše je pozornosti pri tome posvećeno upravo formalnim prilagodbama, često na uštrb bavljenja neposrednim problemima života i proizvodnje na selu, a da i ne spominjemo potpunu odsutnost strategije razvitka. U našim se medijima uvelike hvali naš uspjeh u ugovaranju zaštite izvornosti nekih naših proizvoda kao na pr. pršuta, a to da nemamo, i zašto nemamo, prasadi a onda i tovljenika koji bi poslužili kao izvorna sirovina, e, to je problem nekoga drugog.

Vrlo brzo nakon ulaska u članstvo moglo bi se, međutim, ispostaviti da nismo odradili pripreme za neke složenije promjene sustava na koje smo se obvezali, posebice one koje zahtijevaju suradnju raznih dijelova birokratskog aparata (na pr. već spomenuti primjer nitratne direktive). Tada, ako ne prije, bit će jasno da se hipertrofirani sustavi ni u odnosu na EU i njenu regulativu ne regeneriraju pukim mehaničkim preslikavanjem rješenja nego aktiviranjem vlastite inventivnosti i odgovornosti u našim specifičnim uvjetima.

Mađarska koju spominjete može poslužiti kao vrlo zanimljiv primjer koliko je važno iskoristiti glavni proizvodni resurs, zemlju, i koliko pri tome mali proizvođači mogu biti uspješni. Ca 50% ukupne površine zemlje je poljoprivredno zemljište a maloposjedničko vlasništvo dominira: Oko 4/5 mađarskih poljoprivrednika imaju posjede manje od 5 ha. Ozbiljne problem koje Mađarska ima u vanjskoj trgovini uvelike olakšava upravo poljoprivredni netoizvoz koji ostvaruju ti mali proizvođači: Prošle (2011) godine Mađarska je ostvarila agroizvoz od gotovo € 6,9 milijardi što je uz uvoz od € 4,1 milijarde donijelo pozitivan rezultat od € 2,7 milijardi.

Koje li razlike s velikim i rastućim prehrambenim deficitom Hrvatske! U prošlom desetljeću hrvatski se prosječni obiteljski areal povećao na preko 5 ha ali se to dobrim dijelom postiglo eliminacijom velikog broja malih posjeda, dakle smanjenjem ionako skromno iskorištenih zemljišnih kapaciteta. Poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj se, slično kao u Mađarskoj, prostire na preko polovice kopnene površine ali se od toga trenutačno koristi samo nekih 38%! Mnogi dijelovi krša, koji čini gotovo polovicu ukupne površine Hrvatske, vrlo su pogodni upravo za stočarstvo.

Država ima u svom vlasništvu ca 28% ukupnog poljoprivrednog zemljišta a računa se da se otprilike 2/3 od toga može privesti isplativom korištenju, često nakon skupih krčenja. Država je, međutim, tijekom dugih godina pasivno „sjedila“ na neobrađenoj zemlji u svom vlasništvu a usput dopuštala stagnaciju pa čak i kontinuirano mrvljenje privatnoga posjeda. Kad se konačno počela buditi prodala je, zapravo u velikoj mjeri poklonila, 7% najkvalitetnijih površina korporacijskim interesentima a ostatak je nedavno odlučila dati u dugoročan najam.

U tu svrhu - kao i za kontrolu kupoprodaje privatnih zemljišta (čega nema nigdje u Europi!) - država stvara novu veliku birokraciju kojoj predviđene zadaće i sam način njihova rješavanja unaprijed jamče neučinkovitost i izlažu je velikim koruptivnim napastima! Sve to, međutim, ne smeta Ministarstvu da mrtvo-hladno pere ruke od strukturnih problema prehrambene samodostatnosti i cijena jer je to - „pitanje tržišta“ kao da se radi o nekoj nadnaravnoj pojavi, a ne sustavu koji je upravo loša politika utjerala u slijepu ulicu i tamo ga očito na sve raspoložive načine namjerava zadržati.

7. Na kojoj je razini trenutna proizvodnja hrane za vlastite potrebe u Hrvatskoj i koliko na godišnjoj razini država gubi uvozom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda?

Računajući ugrubo, Hrvatska proizvodi hrane u vrijednosti od oko 14 milijardi kuna a netouvozi još dodatnih 7 do 7,5 milijardi, što znači da trenutačno zadovoljava tek jedva 2/3 prehrambenih potreba. U segmentu mlijeka i mliječnih proizvoda deficit je čak i nešto veći pri čemu naročito zabrinjava što se radi o proizvodu svakodnevne potrošnje koji počiva na proizvodnom ciklusu od 4-5 godina i popratnim ulaganjima pa se njime ne može upravljati brzopleto.

U Živom selu računamo da je Hrvatska samo uvozom goveda, goveđeg mesa i mlijeka tijekom posljednjih desetak godina smanjila rast BDP-a za 1 % godišnje što je otprilike vrijednost velikih i inozemnim kreditima financiranih investicija u autoceste tijekom istog razdoblja. Drugim riječima, da smo održali tradicionalnu samodostatnost u govedarstvu mogli smo te autoceste izgraditi vlastitim sredstvima.

8. S obzirom na postojanje infrastrukture, znanja, tradicije i velikog broja neobrađenih površina, prema Vašim procjenama koliko bi se moglo zaposliti ljudi u poljoprivredi s obzirom na potencijal i kakav bi to efekt mogao biti na gospodarstvo Hrvatske?

Pitanje zadire duboko u domenu razvojne strategiju Hrvatske a nje na žalost nema. Naš se odgovor zato mora ograničiti na par kvalitativnih naznaka. Naime, sigurno je da u nabrojenim pogledima imamo određene komparativne prednosti ali nije svejedno s kakvim rastom kalkuliramo.

Ako bismo od poljoprivrede željeli brzo napraviti udarnu snagu gospodarstva, usmjerenu na izvoz, svaki od spomenutih čimbenika zahtijevao bi značajna ulaganja u kratkom vremenu. Seosku prometnu, tržišnu i inu infrastrukturu bi u mnogim dijelovima trebalo znatno poboljšati. Dosta je toga što naš seljak mora usvojiti - prije svega u pogledu potreba zajedničkog nastupa, razmjene iskustava ali i novih razmišljanja u pitanjima ekologije i okoliša, marketinga, informacijske tehnologije i sl. Velike neobrađene površine zahtijevaju svakom godinom sve više napora da ih se dovede u funkciju...

A na međunarodnom tržištu treba očekivati ne samo konkurenciju snažnih obiteljskih gospodarstava, koja su tijekom godina rasla i sustavno se racionalizirala, nego vrlo često i javnu ili skrovitu potporu bogatih država vlastitim, strateški važnim poljoprivrednim granama. U takvim je uvjetima mnogo lakše na stranim tržištima uspjeti u malim specijaliziranim nišama nego u nekom širokom naletu.

Sve nas to navodi na drugu, nešto skromniju alternativu razvitka, u prvom redu usmjerenu na konkurenciju uvozu i ostvarenje prehrambene samodostatnosti. To se, u usporedbi s izvoznom varijantom može postići sa skromnijim sredstvima jer nam je naše tržište poznato i blizu pa na njemu imamo veće relativne prednosti, mogućnost inzistiranja na našem poimanju kakvoće poljoprivrednih proizvoda itd. Postupnim poboljšanjem gospodarskog položaja na selu stvorila bi se podloga za regeneriranje i održiv rast ruralne sredine a u takvoj situaciji bi se onda moglo realističnije razmišljati kako iskoristiti te potencijale i u međunarodnoj trgovini.

Kad je riječ o govedarstvu računamo, kao što smo već iznijeli, da bismo ostvarenjem vanjskotrgovinskog balansa samo u govedarstvu u roku od par godina mogli doći na razinu da ostvarujemo godišnji dobitak od 1% BDP-a a općim aktiviranjem zapretanih potencijala obiteljskih gospodarstava (na pr. dodjelom zemlje) u poljoprivredi bi se vjerojatno mogao postići godišnji rast od dodatnih 1- 1,5 posto BDP-a.

9. Subvencije u poljoprivredi, krediti i ostali oblici poticanja gdje seljak ovisi o dobroj volji vlasti, drže „na lancu“ neki način sve one koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom. Postoji li kakav drugi način funkcioniranja poljoprivredne proizvodnje osim sustava poticaja?

U gotovo cijelom gospodarski razvijenom dijelu svijeta primjenjuju se razne vrsti poljoprivrednih poticaja kao odraz najrazličitijih političkih prioriteta: želje da se održi strateški važna prehrambena samodostatnost određene nacije, kao korak u obrani od subvencioniranih proizvoda izvana ili ofenzivnom poticanju izvoza, kao pokušaj da se iz socijalnih razloga održe niske cijene prehrane ili jednostavno kao rezultat (naročito ranijeg) političkog utjecaja seljaštva.

Teško je raspravljati o poticajima u jednoj zemlji bez da se uzmu u obzir situacije u zemljama s kojima ona ima gospodarsku razmjenu. Jedan od razloga da je projekt EU rano uveo zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP) na cijelom svom područje bio je upravo da se u tom pogledu u europskom gospodarstvu uvede reda, primijeni koliko-toliko jedinstven pristup i izbjegnu međusobna špekulativna sumnjičenja za potkopavanje pravila tržišne utakmice.

Europska su pravila najprije neposredno poticala proizvodnju a zatim se postupno prešlo na opće subvencioniranje poljoprivrednih površina kako bi se proizvođačima ostavila veća sloboda u prilagodbi tržišnim trendovima. Sada se, u situaciji kad je prehrambena samodostatnost uglavnom ostvarena i mnoge se zemlje naprotiv bore s proizvodnim viškovima, poticaji proizvodnji smanjuju i zamjenjuju subvencioniranjem okoliša kako bi se uklonile posljedice preintenzivnog gospodarenja prirodnim resursima.

To je perspektiva u kojoj treba raspravljati i o hrvatskim poticajima. Kod nas oni doista imaju značaj „držanja na lancu“ obiteljskih gospodarstava jer su mnoga od njih zbog ograničenosti posjeda i slabe ili diskriminirajuće tržišne infrastrukture dovedena u situaciju egzistencijalne ovisnosti o poticajima. Ona državna tijela koja su nemarom ili svjesnim radnjama onemogućila stvaranje zemljišne baze potrebne za racionalnu obiteljsku proizvodnju podgrijavaju pak u medijima predodžbu o seljaku koji vrti palce čekajući da dođe novac iz državne blagajne.
U istom se cilju prešućuje već spomenuti podatak da 1% hrvatskih primatelja ubire 40% poticaja, odnosno da Hrvatska na najveće primatelje usmjeruje pet puta veći udio poticaja nego što je to slučaj u Zapadnoj Europi (EU-15). A tamo je jedna od većih zamjerki koju brojni kritičari upućuju posljednoj verziji CAP-a da - favorizira velike!

Skupina Živo selo smatra da se egzistencijalna ovisnost malih obiteljskih gospodarstava o poticajima može i mora prekinuti, odnosno da ta gospodarstva imaju dovoljno snage da učvrste svoju ekonomiju i da osiguraju prehrambenu samodostatnost zemlje u okviru razine subvencioniranja koje predviđa EU. Posebna je hrvatska zadaća ukloniti razlike spram Europe kojima se u Hrvatskoj favoriziraju veliki sustavi. Proizvodi moraju biti konkurentno neutralni bez obzira tko ih proizvodi.

10. Što mislite o zadrugarstvu i na koji način bi moglo utjecati na odnose u poljoprivrednoj proizvodnji i ekonomiji na mikro razini u smislu sprečavanja odumiranja sela te također na makro razini u razvijanju i relativizaciji prehrambenih proizvodnih pogona u sustavu velikih gradova?

Hrvatsko zadrugarstvo ima staru i bogatu tradiciju koje se nadovezuje na velike obiteljske zadruge prošlih vremena. U komunizmu je zadrugarstvo na žalost došlo na loš glas zbog vanjske prisile i birokratskog upravljanja. Sada ponovo pušta korijen i iskazuje se kao vrlo učinkovit način objedinjavanja resursa u individualnom vlasništvu i jačanja pregovaračke moći prema isporučiteljima roba i usluga i u pregovorima s prerađivačkom industrijom. Tako se na pr. u govedarstvu pojavljuju i primjeri okupljanja u zaokružene zadružne cjeline - klastere u koje uz proizvođače mlijeka ulaze na pr. i lokalne mljekare i veterinarske službe važne za kvalitetan uzgoj. No to su promjene koje će uzeti vremena jer su ljudi sumnjičavi, mnogo su se puta opekli...
Primjeri proizvođačke kooperacije u Švedskoj i Danskoj pokazuju da se čak i opskrba mlijekom i mliječnim proizvodima velikih gradova može riješiti na zadružnoj osnovici - njihova zajednička tvrtka Arla je izrasla u sedmu najveću mljekarsku tvrtku na svijetu. U vlasništvu 8.000 proizvođača ona godišnje preradi gotovo 10 milijardi kg mlijeka i ostvari prihod od 55 milijardi kuna a proširila je svoja tržišta i na Njemačku i Veliku Britaniju. Naravno, spominjemo to samo kao primjer onoga što je moguće ostvariti ozbiljnim i upornim radom ali ne i kao ozbiljniji neposredni predložak našim domaćim ambicijama.

11. Seljaci su razjedinjeni na prosvjedima po poljoprivrednim kulturama kojima se bave. Nikad dosad nije došlo do masovnog prosvjeda ili štrajka svih seljaka zbog partikularnih interesa pojedinaca. Mislite li da bi postojanjem jednog velikog seljačkog sindikata i sprečavanjem utjecaja pojedinaca iz političkih partija, seljačko pitanje moglo brže riješiti?

Ne vrijedi li vaš opis razjedinjenosti i manjka povjerenja i solidarnosti u borbi za zajedničku stvar za društvo u cjelini? Nije li naš javni prostor uvelike privatiziran, ne svodi li se većina političkih i općih interesnih igara na promoviranje vlastitih probitaka? A ne vlada li i među ljudima na sasvim osobnoj razini klima nepovjerenja i naklonosti da se iza svakog čina i izjave traže skriveni interesi i potencijalni pokušaj prevare? Ne funkcionira li društvo u cjelini kao sustav isprepletenih socijalnih mreža i alijansa umjesto kao društvo građana, svjesnih svojih prava i obveza? Ne ogleda li se taj sustav i u našem medijskom prostoru?

Sve su te tendencije vjerojatno još izraženije u seljaštvu, formiranom u uvjetima s jedne strane teškoga rada a s druge strane socijalne praznine nastale političkom rasprodajom najosnovnijih seljačkih, ali i općih društvenih interesa. Izlaz iz te situacije treba tražiti u lokalnim i regionalnim interesnim zajednicama u kojima ljudi prepoznaju i svoju neposrednu korist i okvire u kojima mogu djelovati zajednički i solidarno. To bi ljudima pomoglo da preko praktičnih iskustava svakodnevnog života uvide snagu povezivanja u šire zajedništvo.

12. Zbog čega u akademskoj zajednici, nadležnih tijela i općenito u struci ne dolazi do propitivanja seljačkog pitanja i zatvaranja oči na evidentne probleme koje se dešavaju u agrarnom sektoru?

U cijelom su se sustavu tijekom sedamdesetak godina nataložile predodžbe ali i interesi koje nije lako promijeniti. Ljudi su stekli zasluge i napravili karijere na jednom obrascu koji je, pod drugim cimerom, nastavljen i nakon što smo izborili neovisnost: Obiteljska gospodarstva su i dalje zapostavljena a cijela se igra usmjerila na jeftino preuzimanje kombinata i prehrambene industrije. U kratko su vrijeme državnom politikom i izdašnom pomoći stvoreni snažni monopolni privatni interesi koji su zagospodarili i dobrim dijelom državne uprave, akademskog svijeta i medija. Važni dijelovi države se čak i bez većih ustručavanja i bez obzira na formalnu stranačku pripadnost često otvoreno stavljaju na stranu velikog, na skupim kreditima zasnovanog i u međunarodnim relacijama zato iznimno ranjivog kapitala. Dok tako rade i ostaju dijelom nomenklature koja samu sebe uvjerava u ispravnost svojih stajališta, oni bivaju nagrađivani novcem, položajima, ekspertizama...

Ima takvih mehanizama - iako najčešće u blažem obliku - posvuda u svijetu. Tipično za naš sustav je, međutim, gluha panika kojom se brani od bilo kakvih protuargumenata iako nas politika već dugo vremena vodi i strateški i makroekonomski u potpuno neodrživu situaciju. I najdobrohitnije kritičare se ušutkava na načine koji podsjećaju na neka druga vremena. Kad su dvojica od članova sadašnje skupine Živo selo prije par godina objavili članak koji je argumentirano najavio što nas čeka i predložio pristup koji smo sada razradili, jedan je od autora bio ubrzo predmetom pokušaja da ga se disciplinskim postupkom na osnovu anonimne prijave udalji iz državne službe a ministar ga je u osobnom razgovoru pritiskao na promjenu stajališta i ne osjećajući potrebu da uđe u argumentaciju. Jedan drugi član naše skupine, koga je današnja Vlada u travnju imenovala u upravu stručnog tijela za uzgoj konja saznao je iz tiska da je novom uredbom šest mjeseci kasnije - udaljen iz uprave.

Izlaz je naravno u preuzimanju osobne odgovornosti za ono što se radi. U društvu koje ne shvaća važnost traženja konsezusa putem dijaloga ne treba se, međutim, zavaravati: Do promjene će doći tek kad nam kruta stvarnost ne ostavi drugog izlaza a tada će on biti kud i kamo složeniji i skuplji.

13. Ukoliko se ovakav trend nastavi, gdje vidite domaću poljoprivredu za pet godina?

Najtužnije pitanje ste ostavili za sâm kraj! Ostanemo li zarobljeni u kritiziranim uvjetima, bojimo se da bi sudbina obiteljskih gospodarstava mogla ići u smjeru indijanskih rezervata u Sjedinjenim Državama. Par desetaka a možda čak i stotinjaka gospodarstava će preživjeti ali će prehrambena industrija i prerađivači biti lišeni značajnog dijela svoje sirovinske baze. Bit ćemo sve više upućeni na uvoz kvalitetno znatno lošije i nezdravije industrijski proizvedene hrane koja će osim toga zbog izostanka domaće konkurencije, većih transportnih troškova itd. još i znatno poskupjeti. Krajobrazi će nam zarasti grmljem i šumom još daleko brže nego do sada a lako je moguće da nam najproduktivnija zemljišta pređu u strano vlasništvo.

A sve se to dade spriječiti pameću i konstruktivnim radom. Samo treba zavrnuti rukave a za početak - pustiti krave na pašu!

Skupina Živo selo, zivoselo@gmail.com

Autor: Goran Đulić

Foto: RGBStock.com


Tagovi

Proizvodnja hrane Proizvodnja mlijeka Stočarstvo Poticaji Poljoprivredno zemljište Uvoz Zaštita izvornosti

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi