• Korona virus u Dalmatinskoj zagori
  • 17.07.2020. 12:00
  • Splitsko-dalmatinska, Katuni, Šestanovac

Dok Covid 19 uzima svoj danak, neki u Zagori trljaju ruke - čak im fali mesa!

Zbog izostanka brojnih sakramentalnih svečanosti i smanjene potražnje za mladom jaretinom i janjetinom, po nekakvom izračunu brojno stanje parnoprstaša ove bi se godine trebalo uduplati. I dok drugi brigu brinu kako smanjiti stado ili proširiti postojeće kapacitete, Božo Mandušić iz Katuna tvrdi, "Meni fali mesa".

Foto: Mladen Nejašmić
  • 2.490
  • 348
  • 0

U mnogim su zemljama ovčarstvo i kozarstvo vrlo bitne grane stočarstva, osobito u područjima gdju su, zbog specifičnih geografskih i klimatskih prilika, slabije mogućnosti organizacije neke veće poljoprivredne proizvodnje. To se prvenstveno odnosi na krševita područja oskudne vegetacije s malo vode kao što je to slučaj na području interesa potpisnika ovih redaka, točnije u Katunima, mjestu u općini Šestanovac urezanom u oštro tlo međuplaninske zaravni na čijim prostranim, ali ipak oskudnim pašnjacima travu brsti preko šesto životinja sitnog zuba. Ili, duplo manje nego li je to bilo do prije deset godina kada je na tom krševitom području paslo oko tisuću parnoprstaša odnosno po nekakvom izračunu, duplo više od trenutnog broja stanovnika.

Mnogi kažu da će se njihov broj ove godine uduplati jer pojavom korona virusa i odgađanjem brojnih sakramentalnih svečanosti izostala je i potražnja za mladom janjetinom ili možda samo kod nekih…

Sačuvaj nas Bože  kuge, gladi i rata

"Meni fali mesa. Nikada kao ove godine nije bila veća potražnja za janjcima i kozlićima. Što sam ima to sam i proda. Sada svoje mušterije upućujem kod svojih kolega. Ljudi kupuju, drže se one stare, sačuvaj nas Bože kuge, gladi i rata. Ne znaju što ih čeka, pa su ponovo postale popularne ledenice ili kako ono kažu, zamrzivači. Kupu, nasječu na manje komade i u frižider. Zlu ne tribalo", tom izjavom dočekali su nas na svojoj farmi braća Bože i Ivan Mandušić.

Do jučer golet obrasla u smričevinu i visoku travu, Mandušići su potpuno kultivirali izgradivši dvije skroz nove staje gdje je krov nad glavom našlo oko 130 ovaca i koza, sedam goveda, nekoliko konja, svinja i brojna perad. Cijela obitelj s uzgojem domaćih životinja intezivno se počela baviti 1997. godine s matičnim stadom od oko pedesetak koza. Trenutni kapaciteti nisu dovoljni pa se razmišlja o daljnjem širenju.

Mandušići trenutno mogu bez problema prehraniti dvadeset čeljadi

"Nastavili smo tamo gdje su stali naši stari. U našoj je obitelji ukorijenjeno bavljenje stočarstvom i do sada nismo imali nekih problema. Što se tiče ove nesritne bolesti i njenih posljedica, mislim da nije svako zlo za zlo. Sve što smo pripremili to smo i prodali da je bilo još toga, sve bi otišlo. Još više me veseli što se u zadnjih nekoliko mjeseci u našem mjestu povećao broj stanovnika. Obrađiva se i sadi. Ljudi su očito shvatili da bez znoja i žuljevitih ruku nema ni uspjeha.

Oganjica s neba i cvokot zuba

Omađijala ih je televizija, Internet i svi ti celebritiji koji tobože žive u svili i kadifi, propagirajući lagodan život izazivajući zazubice svojom vanjštinom i onda kada sve propadne, kada više nisu tražena roba u industriji zabave, kao što je to bio slučaj pojavom ovog virusa, svoje utočište traže u politici. Nitko da se okrene radu, poljoprivredi, uzgoju stoke jer tu ne pomažu svjetla reflektora i blještavilo pozornica već oganjica s neba i cvokot zuba i tako iz dana u dan. Životinje ne pitaju kako je vrijeme vani i koliko je sati, one od tebe očekuju maksimum i za to ti stostruko vrate", uči nas Bože o vrijednostima i rezultatima seoskog rada u zavjetrini biokovskog i mosorskog masiva.

Njihov radni dan počinje u pet ujutro, a završava u devet navečer. Luče se janjci i kozlići, muzu krave, timare konji, hrane svinje i vele da trenutno mogu bez problema prehraniti dvadeset čeljadi.

Ove godine ih je dotukla proljetna suša, pa nije bilo dovoljno sijena. Uglavnom su u košnju išli u bližu okolicu, čiste, kažu, tuđe njive. Nekada im je to u boljim godinama bilo dostatno, ali ne i ove. Išli bi u košnju u susjednu Bosnu, ali zatvorene granice i strah od bolesti, nagnalo ih je na uzmak.

"Nema natrag", dobacuje Ivan upravo vraćajući brojno stado sa ispaše.

Ljudi iz grada ne pitaju za cijenu

"Uvik je bilo loših i dobrih godina , ali ova, što se tiče plasmana naših proizvoda, nikada nije bila bolja. Jest da je paša slaba, ali kvaliteta nije upitna. Ovo naše područje na sjecištu mediteranske i kontinentalne klime rađa najboljim i najkvalitetnijim travama. Uglavnom prevladava više vrsta lijekovitih biljaka pa meso i mlijeko imaju prepoznatljivu aromu. Što se tiče prodaje, pojavom bolesti, naše tržište se strelovito širi. Dolaze ljudi iz grada i ne pitaju za cijenu. Znaju da je ovo težak posao, što i je, ali ako ga radite s ljubavlju, vjerujte, ništa nije teško. Stoga se naši proizvodi prodaju od Splita do Dubrovnika i nikada nismo imali niti jednu reklamaciju", priča Ivan istaknuvši da sve što su gradili, podigli su isključivo svojim sredstvima. 

Bože Mandušić ispred novog objekta za stoku

"Bez aplikacija na nekakve fondove i ne znam što li sve već ne. Ovdje radi cijela naša obitelj, a tako će i nastaviti. Šesnaestogodišnji bratov sin Josip Marko polaznik je srednje poljoprivredne škole u Kaštelima i vjerujem da će nastaviti našim stopama", zaziva Ivan, inače nositelj OPG-a, budućnost stočarstva u njihovoj obitelji.

Ako se zatvori granica, ići će u robnu razmjenu

U slučaju širenja bolesti i možebitnim zatvaranjem granica, pa i karantene pojedinih mjesta i gradova, Mandušići imaju rezervnu opciju. Kažu, ići će u robnu razmjenu kao što se to i nekad davno radilo. Međutim, više od svega boje se "zelene mafije", poticaja bez stoke, potpore za voćke i pašnjaka kojih nema i svih tih nekih novih poljoprivrednih smicalica.

Mandušićima najviše nedostaju dodatni pašnjaci koje ne mogu dobiti jer ih koriste neki drugi, njima privilegirani pojedinci. Spremni su očistiti te iste pašnjake, nažalost sada obrasle u smičevinu koja ne samo da šteti stočarima nego i sve brojnijm pčelarima, i proizvoditi krmivo za stoku što bi bio dodatni podstreh za širenje stada i povećanje proizvodnje hrane, ali kao u svakoj "dobroj" hrvatskoj priči, nedostaje sluha s druge strane. S one strane koja tobože vodi poljoprivredne resurse, a da ne znaju razlikovati kupus od krumpira, niti ovcu od koze.


Fotoprilog


Tagovi

Covid-19 Krševita područja Bože Mandušić Ivan Mandušić Uzgoj ovaca Uzgoj koza Sigurnost hrane Robna razmjena


Autor

Mladen Nejašmić

Novinar mnogih domaćih tiskovina i internetskih portala. Obrađuje razne teme ruralnog dijela života Dalmacije - kako priobalja tako i zagore.