Bubići se na OPG-u vratili u neka druga vremena

U tom malom posavskom selu sa svega dvadesetak stanovnika, sa svih strana okruženom šumama, neobičan i rijedak prizor: u koralu u blizini obiteljskih kuća jata gusaka i pataka, manje stado ovaca, nekoliko koza, konji hrvatski hladnokrvnjaci, puni torovi crnih slavonskih svinja i šarenih križanaca, koke hrvatice i druge pasmine.

"Svega imamo, volimo oko tih životinja, ali je i puno posla oko njih, sat i pol prije podne i isto toliko poslije podne", pričaju nam Katica Majstorović i njezin suprug Antun Bubić dok ih obilaze i hrane.

"Konje pustim na ovaj mali pašnjak da se istrče, vole malo potrošiti energije, odmah su zadovoljniji", kaže Antun, čovjek koji se nakon 37 godina rada i života u Austriji, u gradovima Linzu i Beču, odlučio vratiti u svoj rodni kraj. Zov zavičaja vratio ga je praktično u posavsku divljinu, gdje mnogo toga nedostaje za nekakav normalan život. Budući da se svijet pretvara u veliko globalno selo, Antunu, kaže, odgovara upravo ovakav život daleko od gradske i velegradske vreve.

Kao povratnik najprije osnovao tvrtku

"Kada sam se 2010. godine vratio iz Austrije u rodne Pivare, osnovao sam tvrtku Zebrazip i sada se uspješno bavimo izradom zip-zastora za balkone, terase i verande, izloge, ugostiteljske objekte, stvaranje prostora za pušače i sve ostale natkrivene površine. Ti zastori pružaju odličnu zaštitu od kiše, vjetra, insekata i topline. Zanimljivo je da u posljednje vrijeme od ostataka prozirnih materijala pravimo i zavjese za kućice kućnih ljubimaca", kaže Antun.

Zanimalo me u čemu je tajna uspješnog poslovanja male tvrtka u selu "izgubljenom" u posavskim šumama. Naime, šuma Prašnik uz njihovo gospodarstvo, poseban je rezervat šumske vegetacije i ima status ostataka prašume hrasta lužnjaka. Kako pronalaze kupce?

"Imamo puno kupaca u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Slovenji, Makedoniji. Kupce pronalazimo jednostavno, preko svoje web-stranice i uz dobar marketing preko satelitskog interneta, jer ove naše domaće telekomunikacijske mreže nisu u stanju pružiti nam uslugu. Sve poslove i narudžbe primamo i dogovaramo preko interneta, najčešće surađujemo s ljudima koje ne poznajemo, niti smo ih ikada vidjeli. Jednostavno, kupci nam pošalju upit, dobiju ponudu, isporučimo im matrijal i problem je riješen", odgovara Antun. Dugogodišnjim radom u Austriji stekao je bogato radno i životno iskustvo koje mu sada jako pomaže u svakodnevnom poslovanju.

Velika potražnja za crnom slavonskom svinjom

Kada mu se prije tri godine pridružila vrijedna i poduzetna Katica Majstorović iz Borovca, koja mu puno pomaže u tvrtki, osnovali su i obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojemu sada obadvoje provode dosta vremena.

"Na početku smo nabavili vijetamske prašćiće i kada smo vidjeli da nam to ide počeli smo uzgajati i crnu slavonsku svinju i križance. Ove jeseni dogurali smo do 70 komada svinja, ali nam se sada smanjio fond jer velika je potražnja i za tovljenicima i za odojcima. U međuvremenu nabavili smo i tri kobile pasmine hrvatski hladnokrvnjak, imamo i ovce, koze, guske, patke, kokoši. Pravo slavonsko gospodarstvo kakvih je nekada bilo puno po našim selima", ponosan je Antun na ono što su za kratko vrijeme on i Katica stvorili u poljoprivredi.

Imaju 6 hektara vlastite zemlje - oranice i pašnjak, nedavno su zakupili još dva hektara, ali budući da imaju puno životinja za koje moraju proizvesti puno hrane, dobro bi im došlo još površina. To bi im omogućilo širenje stada.

Kako do zapuštene i neiskorištene zemlje?

Nažalost, kaže Antun, u selu je jako teško doći do zemlje, iako ima mnogo zapuštenih površina zaraslih u šikare i korove.

"Paradoksalno je da ju vlasnici ne obrađuju, ali ne daju ni u zakup i ne prodaju je. Jednostavno, pitaju šta će ti to? Za mene je to pomalo nevjerojatna situacija - na jednoj strani imate zainteresirane ljude koji bi na toj zemlji proizvodili hranu, a na drugoj vlasnike koji su sve to zapustili!", čudi se mentalitetu nekih sumještana.

A Katica i Antun ne misle stati, žele proširiti proizvodnju, možda nekoga i zaposliti. Planiraju se prijaviti i na natječaj za neku od mjera Programa ruralnog razvoja, žele proširiti površine pod aronijom koju bi prerađivali.

Iako u svojoj tvrtki i u OPG-u puno rade, u šali kažu da im nedostaju još 24 sata na dan, jer posla i obveza je puno, a na selu je sada gotovo nemoguće zaposliti nekoga da radi na ovakvom gospodarstvu.

Proizvedu si obilje zdrave hrane

Katica kaže kada je prije nekoliko godina došla živjeti na Pivare nije puno znala o poslovima oko stoke.

"Brzo sam se uz Antuna priviknula i zavoljela sve te životinje. Naviknula sam raditi od malih nogu. U obitelji nas je bilo šestero djece, i svi smo pomagali mami u vrtu, kao djeca išli smo na sezonske poslove u PIK Lipovljani da bi si zaradili novac za školske knjige i druge potrepštine. Naučili smo puno toga kao djeca, stekli radne navike, uz baku i djeda naučili smo cijepiti i saditi voćke, pripremati jela, peći domaće kolače, naučili izrađivati ručne radove, pripremali si ruho: od štrikanja, heklanja, necanja, vezenja", kaže Katica. Ona i sada, uz toliko drugih poslova, uhvati vremena za ručne radove.

To ju, kaže, posebno opušta. Od ostataka komada materijala iz radionice izrađuje i poklanja i prodaje unikatne torbe. Ove godine imala je i veliki vrt u kojemu je proizvela mnogo povrća, kako naglašava, bez prskanja i uporabe mineralnih gnojiva, jer na svom gospodarstvu imaju dovoljne količine stajnjaka od životinja koje uzgajaju.

"Sve što proizvedemo je eko, zdrava hrana. Sijem vlastito sjeme starih sorata povrća, ove godine proizveli smo dosta viškova, imali smo oko tonu rajčice koju smo dijelili prijateljima, a bilo je i za stoku, glavice kupusa teške do 7 kilograma i svega drugog. Proizvedemo si svu hranu, ništa ne moramo kupovati i sretni smo zbog toga, jer vidite što se prodaje po trgovačkim lancima", kaže ova neumorna i vrijedna žena.

Ima i problema

Katici i Antunu nikada nije dosadno. Lijepo im je na selu, a bilo bi još ljepše kada bi se riješili neki problemi koj ih muče. "Do sela vode dvije neasfaltirane ceste: jedna iz pravca Donjih Bogićevaca, a druga od ceste Okučani-Stara Gradiška. Na toj cesti nema znaka za selo Pivare, a ne smijemo staviti ni reklamnu tablu naše tvrtke. Telefonske linije su jako loše, ne mogu nam pružiti kvalitetne internetske i mobilne usluge, stalno smo u roamingu jer smo na granici sa BiH, što nam poskupljuje račune", kaže Antun.

Pivare nemaju djece, nemaju školu, nemaju trgovinu i još mnogo toga što druga sela imaju. U njima žive uglavnom stariji ljudi i vikendaši. Ali Pivare imaju nešto što druga sela nemaju i zbog čega se Antun vratio svojim korijenima, uz veliku potporu vrijedne i poduzetne Katice.