Alen Polić: Danas znam što znači imati blago i smatram da dolazi vrijeme malih OPG-ova

Iako će ga mnogi prepoznati prvenstveno kao glazbenika, Alen Polić unatrag pet godina bavi se peradarstvom. U Zlobinu, malom selu na razmeđi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, kojeg su njegovi prijatelji Igor i Mrva nazvali 'Selo koje priča samo onima koji ga znaju slušati', drži kokoši nesilice i odnedavno prepelice, a 'Polićeva jaja' na području riječkog prstena itekako su na cijeni te rijetko tko za njih ne zna.

"Nisam ni sanjao da će mi ovo postati profesija", kaže vlasnik istoimenog OPG-a opisujući da se njegova baka brinula o 20-ak kokoši, a nakon što ih je napustila, netko drugi se za njih morao pobrinuti. "S vremenom sam shvatio da nije prevelika razlika imati 20 ili 200 kokica pa sam, uz mali nagovor svojih dragih prijatelja, nabavio još", prisjeća se dodajući da od straha doma nije ništa spominjao.

Nove stanarke su uskoro trebale stići pa se junak ove priče našao u vremenskom škripcu. "Naručio sam još kokoši", izjavio je konačno roditeljima. Mama je ovlaš upitala jel' nekih 10-ak, a on je odgovorio da ipak malo više. Nakon što se više nije mogao izvlačiti, obznanio je da stiže 150 komada. Majci se, priča, zavrtjelo u glavi, okrenula se, nešto promrmljala i nestala, a otac je kratko odgovorio - neka se zvrne kamo se nagnulo. "Znali su oni da im nasljednik nije sasvim 'po špagi' pa su se brzo pomirili sa situacijom", smije se. 

Nikada nije bio sretniji

Pridošlice su se ugodno smjestile na imanju, bile su dobre pa su uskoro dobile čak 3 'muža'. "Jedan je bio neumoran, mislili smo da će ga infarkt koliko je skakao s koke na koku. Za drugog je susjeda rekla da smo isti - da samo kukuriče i ne zanimaju ga cure", sliježe ramenima i namiguje naš veseli sugovornik.

Ipak, sad ozbiljnije navodi da je posla oko životinja uvijek puno. Treba redovito čistiti i bez prestanka na njih paziti. Sve radi ručno, baš kako su i naši stari, a koke često idu van. Na otvorenome pak prijete razni predatori, iz grmlja i iz zraka. No, takav život je tražio - u prirodi i u skladu s njom. I, kaže, nikada nije bio sretniji. "Na ovaj način živim već 5 godina i trenutno je to moj životni poziv i posao. Posao farmera puno je teži od onoga na pozornici, ali i puno manje stresan", govori bivši glazbenik i zabavljač.

Bavio se glazbom i bio radijski voditelj

Naime, Alen se 22 godine bavio glazbom, najprije kao član riječkih Putokaza, a kasnije u solo izdanju. "Roditelji nisu nikada bili previše zadovoljni odabirom moje životne profesije pa me majka jednom prilikom, na nagovor bake koja je bila uvjerena da sam propalica jer živim od glazbe, savjetovala i upitala zašto se ne zaposlim, ne osnujem obitelj i smirim. Na to sam joj odgovorio da se ja još uvijek tražim. Mama je na to rekla: 'stari ti ima 70 godina i traži se, ti imaš 35 i tražiš se - pronađite se jer ću ja poludit'. Toliko o tome", šali se na svoj račun Polić koji je tijekom glazbene karijere ipak požnjeo brojne nagrade.

Na festivalu 'Melodije Istre i Kvarnera' višestruko je, između ostaloga, nagrađivan 'Besedom', nagradom koja se dodjeljuje kompoziciji koja cjelokupnim izričajem (glazbom, tekstom i aranžmanom) najbolje karakterizira kraj u kojem je nastala. Kroz muziku se posvetio očuvanju glazbene baštine Primorja, ali i očuvanju cjelokupnog identiteta ovoga kraja. Nastupao je po Hrvatskoj i vani, organizirao etno eko festival Jabuka, a radio je i kao radijski voditelj.

Životinje su blago u punom smislu

"Sada se sigurno pitate odakle se tamo neki pjevač i voditelj našao u poljoprivredi? Ustvari mi je to struka, ja sam poljoprivredni tehničar koji se umjesto motike uhvatio mikrofona, unatoč tome što mi je poljoprivreda prva ljubav", pojašnjava.

Kaže i da, kad neki posao radiš dugo, izgoriš i dosadi ti, umoriš se od neizvjesnosti i stresa - svega što on sa sobom nosi. "Ima neka poslovica koja kaže, radi posao koji voliš i nećeš raditi niti jedan dan u životu. To je istina - tek kada sam nabavio kokice spoznao sam zašto su stari ljudi domaće životinje zvali 'blago'. One to uistinu jesu, pravo pravcato blago", podijelio je s nama.

Inače, cijeli život su imali pse, a danas živi s Verom koju je udomio iz Skloništa za napuštene pse u Liču, mjesta nedaleko Fužina. Nema toga, napominje, čega se nije bojala kad je tek došla, ali brzo su izliječili strahove i zaboravila je na sve loše što joj se u životu dogodilo. "Pa sad, da ne treba učiti od blaga? Vera živi 'tu' i 'sada', a tako bi trebali i ljudi", poručuje vlasnik OPG-a koji uspijeva u svom naumu da vodi jednostavan, veseo i ispunjen život. On je i jedan od rijetkih koji daju sve od sebe kada nekom ljubimcu treba naći novi dom. Mnogi ga prate na društvenim mrežama pa se novi vlasnici uglavnom dosta brzo nađu. "Volim životinje, ne mogu si pomoći", osmjehuje se.

I zato mu niti jedan posao oko koka ne pada teško. "Blago mora jest i pit, mora biti čisto, a treba se s njima i podružiti, ponekad i zapjevati", kaže poznati zabavljač koji ipak više voli životinjsku publiku od one 'prave' koja često na koncerte dolazi samo da bi bila viđena. "Volim ih, mazim i pazim, a one me obilato nagrađuju. Znam reći da imamo dogovor - one meni jaja, a ja njima glave na vratu", dosjetljivo će naš sugovornik, vegetarijanac, koji se ne boji baš sve što može okrenuti na šalu.

Ljudi mu kažu da je bolje njima nego njemu, no uzvraća im da tako i treba biti: jer dok je dobro njima, bit će i meni. Jaja, inače, prodaje uglavnom na kućnom pragu, ali po potrebi vrši i dostave.

Nije važno koliko čovjek ima, nego s čim je zadovoljan

Nema namjeru od ovoga napraviti biznis jer blago i biznis ne idu zajedno. Uz blago ide jedino suživot, one su te koje mu diktiraju ritam života i vjeruje da bi tako bilo i da su krave, koze ili neke druge životinje u pitanju. "Nije važno koliko čovjek ima, nego s čim je zadovoljan. Jedini nedostatak ovoga posla, ali stvarno mali nedostatak, je manjak vremena za putovanja. Ne možeš na dva dana zatvoriti štalu i otići na odmor, nema toga kada brineš o životinjama", priznaje i otkriva da nema nikakvih posebnih planova za daljnje 'poslovanje'. "Neka ostane ovako i ja zadovoljan", kaže.

Želja mu je bila na terenu iza kuće izgraditi veću gospodarsku zgradu i proširiti posao, no po prostornom planu to nije dozvoljeno pa je odlučio ostati na 150 kokica i određeni novac uložiti u staru bakinu kuću. Inače, on je pravi čuvar baštine, voli starine, mudrost i jednostavan način života naših starih. Svima savjetuje da se vrate na selo, jer ljubav zaista JE ondje.

"Smatram da prestaje vrijeme velikih poljoprivrednih projekata i dolazi vrijeme malih OPG-ova koji će svaštariti i biti samodostatni. Sadim i sijem, zanimaju me gljive i pčele, ali sve u svoje vrijeme. Ne valja 'silovati' želje i planove kad ipak sve uvijek dođe na svoje", naglašava i dodaje da bi volio da se čim više ljudi vrati zemlji i prirodi jer je to jedina iskonska istina.

Ono što može iz svog iskustva reći je da je ozdravio psihički i fizički od kada je na selu. Priroda i životinje su pravo blago, danas to zna, iako se nekada smijao noni koja bi svako jutro i večer pozdravljala kravu u štali. "Danas je razumijem jer ću i sam večeras svojim ljubimicama reći - 'laku noć koke i fala vam'. Jer, ljubav je to", zaokružuje svoju priču o sreći koju je pronašao u 'Selu koje priča samo onima koji ga znaju slušati'.