36 litara po grlu, roboti i rad bez predaha: Farma Điđo iz Đakova najuzorniji su proizvođači mlijeka

Nagradu Hrvatske mljekarske udruge za najuzornije proizvođače mlijeka ove godine osvojio je Obrt za poljoprivredu Điđo iz Đakova, vlasnice Marice Tolušić. Obrt se bavi proizvodnjom mlijeka, tovne junadi i ratarskih kultura, a trenutno broji oko 180 muznih krava pasmine Holštajn. Cjelokupno stado obuhvaća oko 420 životinja, što osim krava čine bikovi, junice i telići.

Ratarska proizvodnja odvija se na 100 hektara državne i 100 hektara vlastite zemlje. Na tim površinama obrađuju kukuruz, suncokret, soju, djetelinu, ozime tritikale, trave i travoliku pašu, pri čemu se sva proizvodnja koristi isključivo za hranidbu vlastite stoke.

Obitelj Tolušić vodi jednu od najuspješnijih mliječnih farmi u Hrvatskoj. Njihova poljoprivredna priča traje već četiri desetljeća, a intenzivno se mljekarstvom bave posljednjih 20 godina. Farma je višestruko prepoznata, a priznanja Hrvatske mljekarske udruge svjedoče o njezinoj kvaliteti i uspješnosti.

Obiteljska tradicija

Dva naraštaja obitelji Tolušić iz Đakova već četiri desetljeća predano grade svoju poljoprivrednu priču, dok su posljednjih 20 godina usmjereni isključivo na mljekarstvo. Danas je ova farma tehnološki vrhunac domaće poljoprivrede.

"Proizvodnja je oko 36 litara po grlu dnevno. Muze se u prosjeku 155 životinja svaki dan, što daje godišnju proizvodnju od 9.500 do 10.000 litara po grlu. Sve mlijeko predajemo Dukatu“, rekao nam je Branko Tolušić.

"Roboti hrane sve životinje na farmi, roboti muzu 24 sata, zato se često šalimo da žive kao u hotelu. A životinje nam na takvu njegu uzvraćaju vrhunskim, prvorazrednim mlijekom“, dodaje supruga Ana Tolušić.

Sve je počelo 2006. godine na Brankovu inicijativu. Začetnici su bili njegovi roditelji, majka Marica i pokojni otac Božo, no odmah je postavljen ambiciozan cilj od 200 muznih krava. Razlog zašto su odabrali mliječno govedarstvo, a ne neki drugi posao, bio je pragmatičan.

"Nismo više htjeli raditi poslove koji ovise o ljudima, trgovcima i naplati - stalno moliti za plaćanje, čekati hoće li platiti, hoće li dati kompenzaciju. Zato smo se odlučili posvetiti farmi“, prisjeća se Branko.

Put od početka do današnjeg statusa nije bio lak. Branko se sjeća kako su na početku bili potpuno novi u svemu, od organizacije farme, preko pravilne njege stoke, do upravljanja proizvodnjom i financijama.

Bilo je potrebno mnogo učenja, pokušaja i pogrešaka, ali svaka lekcija ih je približila današnjem uspjehu i omogućila da farma postane primjer modernog mljekarstva u Hrvatskoj.

Krave same biraju kada će ih robot pomusti

Ključni trenutak za opstanak i modernizaciju bio je prelazak na robotsku mužnju 2021. godine. Do tada su koristili klasično izmuzište "riblja kost“ 2x10, koje je nekad zahtijevalo najmanje četiri muzača. Razlog za investiciju u robote bio je kronični nedostatak radne snage.

"Već tada je bilo jasno da nitko više ne želi raditi te poslove, koliko god dobra plaća ili dnevnica bili. Problem nedostatka kvalitetne radne snage traje već dugi niz godina“, priča Branko.

Farma Điđo vjerojatno je jedina u Hrvatskoj koja koristi Calf-rail sustav za automatizirano hranjenje telića u boksovima. Investicija od 50.000 eura omogućuje da robot četiri puta dnevno hrani svako tele pojedinačno.

"Na ovaj način tele dnevno može popiti do 10 litara mlijeka, čak i do 15. Za razliku od klasičnog hranjenja koji uključuje dva puta dnevno po tri litre, ovakav sustav omogućuje telićima da se puno bolje razvijaju i u budućnosti postanu produktivnije krave“, pojašnjava.

Tolušići brigu o udobnosti pokazuju i u staji. Iako je nekad bilo nagurano preko 200 grla, roboti su rasteretili prostor. Ipak, sanjaju o novoj, prostranijoj štali za ciljanih 40 litara mlijeka po kravi.

Danas, prodaju godišnje oko 30 svojih steonih junica, dok su ih do 2019. godine kupovali.

"Tek kada smo počeli prodavati steone junice, možemo reći da smo uspjeli, jer ako svake druge godine iste moraš kupovati da bi obnovio stado, to ti se nikako ne isplati“, dodaje.

Roboti omogućuju kravama da same biraju kada će na mužnju, što one čine otprilike svakih šest do šest i pol sati. Iako farma ima visoku razinu robotizacije - mužnju, hranidbu i velik dio automatiziranih procesa - neke se stvari i dalje rade ručno, jer ljudi su i dalje neophodni.

"Moderna tehnologija ne znači odsustvo čovjeka. Na farmi je ukupno 13 zaposlenih, a radni dan počinje u pet ujutro. Potrebno je provjeriti krave koje "zaostaju na mužnji“, provjeriti teliće, čistiti staje, servisirati strojeve i pripremati hranu koju će im davati roboti“, kazuje Ana.

Branko i sin Luka sami pripremaju hranu, melju slamu i koordiniraju cijeli sustav.

"Imamo dečke u radioni koji rade popravke traktora i drugih radnih strojeva, te odrađuju sva druga potrebna održavanja radnih strojeva. Sad će ići sjetva pa taj dio odrađuju, zatim pripravljaju hranu, melju slamu, sve kako bi robot imao konstantno posla, jer radi neprestano. I tu je često i dizanje po noći. Jer kad robot stane, odmah se mora reagirati“, objašnjava Branko.

Kontrola kvalitete mlijeka

Dok tim brine da strojevi i hrana funkcioniraju besprijekorno, paralelno se vodi stroga kontrola kvalitete mlijeka svake životinje.

"Osim hranjenja, strogo se prati i kvaliteta mlijeka. Svaki mjesec provodi se analiza svakog pojedinačnog grla u suradnji s HAPIH-om, prateći mliječnu mast, proteine i somatske stanice. Ti podaci nisu važni samo za proizvodnju, već i za rano otkrivanje bolesti ili problema u hranidbi“, kazuje Ana.

Jedan od najvećih neprijatelja proizvodnje su ljetne vrućine. Ističu da krave bolje funkcioniraju na -20 nego na 35 stupnjeva Celzijusa. Zbog toga su uložili u ventilatore i sustave maglice. Jer bez dobrog sustava hlađenja proizvodnja u ljetnim mjesecima znatno pada.

"Osim klime, problem je i birokracija. Jednostavno previše je papira“, kazuje Ana.

Naglašavaju da je ključ opstanka vlastita zemlja. Godinama su se borili da bi imali dovoljno hektara, a danas obrađuju oko dvjestotinjak, što smatraju minimumom za stabilnost. Problem cijene mlijeka, koja često ne prati troškove proizvodnje, te važnost državnih poticaja također je istaknuta.

"Država bi jednostavno trebala svakom farmeru osigurati dovoljnu količinu zemlje po jednom grlu, o čemu se priča već 20 godina. Meni bi trebalo još dodatnih 30 hektara kako bi bio konkurentniji“, priča Branko.

Cijena mlijeka trenutno je oko 52-53 eurocenta, ali najave o smanjenju već su stigle. Branko upozorava na nelojalnu konkurenciju iz uvoza. Bez državnih i europskih poticaja, koji su standard u cijeloj Europi, napominje Branko, mliječni sektor ne bi mogao funkcionirati.

Nove investicije

Unazad nekoliko godina odustali su i od izložbi stoke, jer sama doprema grla do izložbe je previše stresna za samu životinju, te joj nekada treba i po šest dana da se vrati na staru razinu proizvodnje mlijeka nakon samo jednog dana stresa.

Unatoč svim izazovima, obitelj Tolušić ne odustaje. Planiraju izgradnju nove, modernije staje, ali ne nužno radi povećanja broja krava, već radi veće udobnosti životinja. Postojeća staja, koju je Branko sam projektirao prije puno godina, unutar dimenzija montažne hale, postala im je pretijesna.

"Značilo bi to više prostora za životinje, šire hodnike, više svjetla. To bi im bilo još komotnije. Definitivno bi bili bolji rezultati“, objašnjava Branko.

Cilj kojem teže je stabilnih 40 litara mlijeka po kravi, što je standard uspješnih zemalja u proizvodnji mlijeka. No, svjesni su da to zahtijeva savršeno poklapanje genetike, hrane i uvjeta držanja.

Na pitanje bi li nekom preporučili ovaj posao, odgovaraju iskreno.

"Nek dobro razmisli, jer ovdje nema ni sveca ni petka - nema ničega lako. Nakon 20 godina ulaganja, povratka praktično nema. Previše je uloženo volje, truda, rada i financija da bi se sada razmišljalo o nečemu drugom“, zaključuje Branko.