Velemajstor Ličkog ugostiteljstva - Tomo Alar

Duže vrijeme pričam i pišem o kontinentalnom i seoskom turizmu Like, kao o i svim njegovim manama i vrlinama. Kako je ugostiteljstvo dio turističke ponude ovog kraja ovaj puta ću Vam pisati o čovjeku kod kojeg mnogi navrate kada prolaze starom Ličkom magistralom prema moru.

Ovo je priča o Tomi Alaru i njegovom ugostiteljsko turističkom objektu „Robert“ pod Udbinom koji svoj posao ugostitelja na ovim prostorima jako uspješno razvija od 1996 godine, na temelju iskustva iz rane mladosti i vremena provedenog u dijaspori odnosno Njemačkoj.

Nove auto ceste i obilaznice dovele su u probleme mnoge ugostitelje Gorskog Kotara i Like jer se promet preusmjerio s magistrale na auto cestu na putu sa kontinenta prema moru. No, sa ugostiteljskim objektom „Robert“ Tome Alara nije taj slučaj. Kod njega redovno sa nove obilaznice koja u širokom luku izbjegava Udbinu skreću svi oni koji su ostali vjerni staroj Ličkoj magistrali. Na pola puta između Zagreba i Splita, taman za kraću pauzu. Nema vozača kamiona koji vas neće uputiti na restoran „Robert“ podno Udbine, ako ga pitate gdje se dobro i obilato jede, a za samo 30,00kn.

Za svojih redovnih posjeta Lici tu je svraćao svjetski putnik i pustolov Željko Malnar na poznate Alarove gulaše, paprikaše kao i ostale delicije koje nude domaćin i njegovih 14 zaposlenih.

U svojoj ponudi uz restoran ima i apartmane koji su u pravilu stalno popunjeni. Kod Tome Alara već godinama odsjedaju lovci iz Italije koji ovdje dolaze za lovnih sezona na ptice i uvijek mu se vraćaju. I lov je dio kontinentalnog turizma koji Lika nudi.

Ovdje svraćaju i autobusi puni vjernika, koji sve češće posjećuju novo sagrađenu crkvu Hrvatskih mučenika u Udbini. Zapravo smo tak sada postali svjesni činjenice da se vjerski turizam sve više razvija, a Udbina s novo sagrađenom crkvom Hrvatskih mučenika ima svoju šansu, u dijelu tog turističkog kolača. Ova crkva je spomen na sve Hrvatske mučenike od vremena Krbavske bitke u kojoj su mnogi izginuli te 1493., kada je pogubljeno gotovo deset tisuća Hrvata kao i onih mučenika koje su 1945. pobili bez suđenja na Blajburgu i mnogobrojnim križnim putovima te mučenika iz nedavnog Domovinskog rata.

Moj domaćin je čovjek koji će se brzo prilagoditi i tom izazovu vjerskog turizma. Ali žalosno je da općinske vlasti na čelu sa načelnikom Pešutom nisu obilježile lokaciju na kojoj se je te 1493 godine dogodio Turski masakr nad Hrvatima, iako je lokacija određena uz pomoć vrsnih povjesničara koji proučavaju baš to povijesno razdoblje. Zapravo su ovi prostori povijesno popunjeni činjenicama kojima fali samo malo marketinga i priča zbog koje će vjernici i ljubitelji povijesti dolaziti. No pitam se i je li Udbina spremna ih primiti sa svojim skromnim smještajnim kapacitetom veći broj posjetitelja? Trenutno nije i naravno da to nije dobro. Jer cilj je gosta zadržati u mjestu ponudom i smještajem što do sada kvalitetom ispunjava jedino vizionarski kompleks Tome Alara.

Svakako na svojem sljedećem proputovanju od kontinenta prema moru ili obrnuto svratite u Pod Udbinu i restoran „Robert“ i jamčim Vam da ćete se i Vi ubuduće rado svraćati na okrepu i odmor.