Umjesto plodova tora, sušit će plodove mora: Obitelj Režić gradi sušaru za ribu

Uskoro će se u Gornjim Maovicama, selu u vrličkoj općini sušiti riba. I tako u prikrajak staviti tradicionalne sirovine kao što su bravetina i pršuti.

Vijest je to iz rubrike vjerovali ili ne, pogotovo što će to zaživjeti na nekih sedamsto metara nadmorske visine u njedrima ponosite Svilaje.

Ideja je to Joška Režića, magistra agronomije u smjeru ribarstva i lovstva koji uskoro namjerava u svom novoizgrađenom objektu sušiti prve mole, tune, raže, tabinje i ostale jadranske ribe. Bit će prvi poduzetnik u regionalnim okvirima koji će se baviti ovim zanimljivim i za hrvatske prilike vrlo rijetkim poslom. Potrebne sirovine neće mu pofaliti. Uglavnom će stizati s Visa na kojem je u nekim boljim vremenima radilo deset tvornica za preradu ribe, od kojih je čak sedam bilo u Komiži rodnom mjestu njegove majke Smiljane u kojem je Joško proveo dobar dio svog života.

S danas pokojnim nonom, inače profesionalnim ribarom na parangalima, ribario je od Jabuke, preko Palagruže, Sušca i drugih jadranskih otoka. I nekako se stvorila ljubav prema ribolovu. Nakon te mladenačke faze, Režić odlazi ka sjevernom ledenom moru na Island gdje stječe dodatno znanje na ribarskim brodovima.

Uz vlastiti ulov, otkupljivat će ribu od otočnih ribara

Uz znanje i stečeno iskustvo, a i spomenutu tradiciju kada su šezdesetih godina prošlog stoljeća otočke tvornice imale dvotrećinski tržišni udjel na području tadašnje države i činjenice da je danas ribe znatno manje, mladi gospodarstvenik iz Maovica uopće ne sumnja u provedbu svoje ideje.

"Potražnja je izuzetno velika. Osim što ćemo to isto ponuditi stranim gostima, glavnina će ići na tržište koje vapi za sušenom ribom. Mislim da ćemo biti prva prava sušionica i distribucijski centar sušenih riba u Hrvatskoj u kojoj ćemo uz vlastitu ulovljenu ribu, istu otkupljivati i od otočnih ribara", kaže.

Za to imaju i osnove. Njegova baka s Komiže bavila se tim poslom za vlastite potrebe. Nažalost, tamo je tradicija sušenja gotovo pa potpuno iščezla, ali se nije zaboravila. Prije nego što se za bakalar i znalo, riba se na Komiži redovito sušila, dimila i solila. Tada su se oni bogatiji gostili bakalarom, dok su se na siromaškim stolovima jeli sušeni ugori, moli i koji krak prosušene hobotnice.

"Stoga želim promijeniti tu sliku i na osamdeset kilometara od mora udaljenoj Svilaji sušiti morske delicije", optimističan je Joško po pitanju novog poslovnog ushita, pogotovo što su se na Visu stoljećima prije stvarali posebni okusi i dimljenja morske ribe te se ista služila na ribarskim i težačkim trpezama od ugora na Hvaru do tabinje na Visu.

Ovaj mladi poduzetnik sve to spojit će u svojoj sušari. Međutim, za sve to trebalo je steći praksu.

Oni poduzetniji, prepoznat će njegovu ideju kao spoj turističke i gospodarske djelatnosti koju čine tri osnovna čimbenika; proizvodnja, potrošnja i razmjena, dok će se oni neupućeniji čudom čuditi da će se na Svilaji umjesto plodova tora, sušiti plodovi mora.

Agroturistički raj i destilerija Išo

Sve opisano i još mnogo više dolazi sa samo jednog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, OPG Doci. Jedinstvene agroturističke meke s ogromnim potencijalom i voljom da napuštenom selu vrati volju za životom. Žao je Režićima što u Maovicama nema više kuća za odmor. Voljeli bi vidjeti da se ljudi vrate u zapuštene kuće i u skladu sa svojim mogućnostima svatko na svoj način da doprinos revitalizaciji sela. Kažu, potencijala je mnogo, idemo ga iskoristiti.

Da bi čovjek osjetio miris i okus pravog domaćinstva zavučenog u tim našim selima razbacanim po međuplaninskim razderotinama, gdje umjesto plaća nejačadi, spokoj napuštenog sela tek remeti pokoji zalutali automobil ili zov ptica, najbolja odluka za jedan aktivan odmor su Gornje Maovice, u agroturistički raj OPG-a Doci u vlasništvu obitelji Režić.

Ova priča sa sjevernih obronaka Svilaje po svojim svojstvima, mjerilima i vrijednostima na prvu možda ne odskače od one klasične turističke ponude Dalmatinske zagore čiji razvoj u zadnjih nekoliko godina ne zaostaje ni za razvikanijim europskim turističkim destinacijama. Ipak u ovom selu administrativno naslonjenom na grad Vrliku, tako što nije bila početna ideja.

"Truplu“ stare potpuno zapaljene kuće u Domovinskom ratu, Režići su dali jedan potpuno novi značaj. Više iz inata, iz netom obnovljenog obiteljskog zdanja i ostalih okolnih pomoćnih objekta danas na stolove kafića, restorana i hotela diljem Hrvatske, stižu voćni likeri iz Maovice i njihove destilerije "Išo“. I sve to na bazi rakije, prirodnog lijeka i tajnog narodnog oružja protiv mnogih bolesti.

Njihov primjer iz pepela do prestižnih turističkih i drugih nagrada i priznanja za proizvode dobivene destilacijom fermentiranog voća, bez sumnje su čudo. Posebno kada se osvrnute oko sebe. Sav taj krajolik i ponuda koja vas okružuje definitivno vam daje naslutiti da ste zašli u nekakvu neobjavljenu Andersenovu bajku.

Ona se, po kazivanju našeg domaćina danas tridesetosmogodišnjeg magistra agronomije, počinje razvijati 2008 godine kada zajedno s ocem Jozom vojnim umirovljenikom, kreće u priču sa likerima. Danas iz njihove "pecare“ izlazi sedamnaest vrsta voćnih likera. Od onih raritetnijih, od šumskih jagoda, borovnica, divlje naranče i ruže, do tradicionalnih, travarice, medovače, orahovice, rogačuše i višnjevače. Većinu potrebnih agruma otkupljuju na Visu i Komiži, dok grožđe i jabuke kupuju od kamenjem potavanjene Vrgoračke i Imotske krajine do ravne Slavonije.

"Sve je počelo odmah nakon rata kada je otac Jozo odlučio obnoviti obiteljsku kuću iz koje sam zajedno s roditeljima pobjegao kao petogodišnjak. Već za koju godinu kasnije sve je izgledalo mnogo bolje", otkriva. U međuvremenu otac se dao u prijevoznike koji je sa svojim kamionima obišao cijelu Europu najviše Italiju od kuda su se zajedno vraćali s raznim na otpadu pronađenim rekvizitima, alatkama i starom odbačenom oruđu koji danas zajedno s onim iz domaćeg opusa čine zanimljivo izloženu retrospektivu pod vedrim nebom na pet tisuća četvornih metara prostranom imanju.

Američki mustanzi i primorsko dinarski tovari

Stare kamenice za ulje, plugovi, slike svetaca, singerice, motike, ručno isklesani stolovi od dinarskog kamena drveni kotači od kariola stari preko sto pedeset godina, ferali, dizelski motori, pumpe za vodu do malenog muzeja Domovinskog rata skladno posloženog s prvim škverskim minama i granatama, zoljama i raketama, bogastvo je raznovrsnog asortimana s kojima se Režići s pravom diče. Sve ono što su drugi odbacili oni su brižljivo prikupljali i kasnije eksploatirali na najbolji mogući način.

To bogatstvo zaboravljenog vremena, nije promaklo turističkim agencijama koje od 2015. godine "bukiraju“ Režićevu kuću za odmor izgrađenu putem EU fondova. Trosobni apartmanski prostor, bazen na otvorenom, profesionalni balotaški zjog, predivni dio park-šume s uređenim dječjim igralištem, fitnes sadržaji, tek su dio sadržaja za probirljivu inozemnu klijentelu koja u Maovice stiže sa svih strana svijeta. Najviše je onih iz sjeverne i zapadne Europe i Amerike koji se doma vraćaju puni nezaboravnih dojmova.

Ovaj hrabri i ambiciozni poduzetnik smatra da su ljudi ti koji donose razvoj i boljitak. Stoga je svoju ponudu podebljao i s dvije konobe kapaciteta šezdesetak sjedećih mjesta izgrađene u autohtonom stilu, a opet s dozom onog modernoga. Njihov interijer poseban je po tome što prostor resi izuzetan sklad prošlog sa sadašnjim. Od velike slike bana Jelačića do Titovog sedla iz Bugojna gdje je ovaj rado odlazio na jahanje.

A jahati se može i u Maovicama. Prije nekoliko godina na obiteljsko gospodarstvo stigli su američki mustanzi i primorsko dinarski tovari. "Pokazalo se to definitivno isplativom investicijom. Gosti željni avanture rado jašu u koralu kojeg smo uredili na centralnom dijelu našeg gospodarstva. Sve više nam dolaze i učenici na jednodnevne izlete iz cijele županije", opisuje.

Ono što im je bio cilj da iz godine u godinu težimo nećem novom, pokazalo se nasušnom potrebom i na koncu punim pogotkom. Tako da osim što gosti tu odsjedaju i u konobama degustiraju tekuće proizvode i nose ih sa sobom svojim kućama, domaćini im pružaju nešto što sigurno neće naći u bližoj okolici.

Ovdje gosti, ako to žele, mogu sudjelovati i u seoskim poslovima. S mehanizacijom i za nju potrebnim priključcima, obrađuju zemljište, voćnjake, a za vrijeme kosidbe odnosno priprave i baliranja sijena za zimske dane, svaka ruka je dobro došla. Upravo je to za obitelj najteži period. Tih vrelih dana ne staju s poslovima.

"Onako umorni, iscrpljeni i žedni "kaljužamo“ se u potocima znoja u polju dok se u našim bazenima kupaju turisti. Koje li ironije", smije se Režić, odmahujući rukom poentirajući da su sami izabrali takvi život i nije im žao.