Vrlika je poznata po tkalačkoj djelatnosti
Poznato je kako su proizvodi vrličkih tkalja - primjerice slikoviti ćilimi, torbice, pregače, kapice..., i kao suveniri - mamile pozornost ljudi ukrašavajući vitrine turističkih ureda, etnomuzeja i domova ne samo u našoj zemlji nego i u inozemstvu, a kućanicama iz toga kraja bio je izvor stalne i dopunske zarade. Inače, vrličke torbice i ćilimi odlikuju se kvalitetom, ljepotom i bogatstvom boja i šara, kakve su znale i umjele otkati i izvesti samo vrijedne, spretne i maštovite Vrličanke, tako nastavljajući i njegujući plemenitu tradiciju toga kraja. Vremešniji Vrličani ističu kako je samo u bivšoj Svilaji u njihovu mjestu bilo zaposleno desetak tkalja u kućnoj radinosti, dok ih je uz to još oko 450 radilo u kooperaciji.
Vrlika je slikovito, pitomo, tiho mjesto u Dalmatinskoj zagori, pogodno za ruralni turizam i lječilište kakvo je bilo u doba Austrije, udaljeno nekih 50-ak ili 70-ak kilometara do prvih dalmatinsko-primorskih gradova i šljunčanih priobalnih plaža. Neki su je putopisci i stručnjaci još davno s pravom nazivali zračnom banjom i malom Švicarskom, a Vrličani su jednostavni, skromni, pošteni i radišni ljudi koji vole i ljube svoje korijene. Uglavnom se bave voćarstvom, vinogradarstvom, lovom i ribolovom, obrtom, stočarstvom, trgovinom, a već godinama obnavljaju i ruralni turizam. Ponose se svojim sumještanom Milanom Begovićem, hrvatskim književnikom, koji je na jednostavan i slikovit način u svojim djelima oslikao nekadašnji život i običaje ljudi vrliočkog kraja, posebice u Gotovčevoj slavnoj operi Ero s onoga svijeta. Izvodi se na obnovljenoj glasovitoj Česmi pod otvorenim nebom u hladovini pod raskošnim krošnjama, gdje i zdrave vode ima u izobilju. Mladi Vrličani i Vrličanke su oduvijek odlazili u svijet trbuhom za kruhom, jer se u njihovu kraju teško živjelo i gdje je rijetko koja obitelj tijekom godine mogla spojiti kraj s krajem.
Vrličko je područje, na žalost, teško stradalo tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku tijekom Domovinskog rata kada su srpski zločinci uništili i krosne, tklačake stanove (tare). Četnici su su Hrvate iz tog kraja protjerali s rodnih ognjišta i svih ratnih godinama su u neizvjesnoti teško živjeli u progonstvu, izvan svojih domova. Strpljivo su čekali povratak svojim kućama što se na sreću dogodilo tijekom 1995. odmah nakon povijesne Oluje, ali se nažalost sve obitelji još nisu vratile rodnom kraju. No Vrlika je obnovoljena i izgrađena, ljepša je nego što je bila prije Domovinskog rata te čeka sve svoje žitelje iz domovine i inozemstva, investitore i razvojne projekte posebice u voćarstvu i seoskom turizmu, dakako i veće zanimanje mlađih obitelji u naseljavanju tog živopisnog krajolika.
Unatoč svemu čini se kako su skromni Vrličani veseliji ističući kako im je i danas, iako pritisnuti gospodarskom krizom, bolje nego prije. Lijepe obiteljske prizemnice, jednokatnice i dvokatnice opremljene su suvremenim namještajem, poljoprivreda je prilično mehanizirana, a ne manjkaju ni lijepi i funkcionalni objekti. Pozornost posjetitelja privlači baš izgrađena komunalna infrastruktura, kao i uređeni sportski objekti, novi Trg dr. Franje Tuđmana, obnovljena utvrda Prozor ponad tog živopisnog zgorskodalmatinskog grada, kao uređeni voćnjaci. U Vrlici je živnulo i Kulturno-umjetničko društvo Milan Begović čiji članovi - obučeni u živopisnu nošnju toga kraja - njeguju ljubav prema pjesmi, običajima, tradiciji, izvornom narodnom folkloru...
Nekoć razvijena tkalačka djelatnost u Vrličkom kraju posljednjih godina izumire, jer mlade Vrličanke gotovo ne nasljeđuju starije tkalje, svoje majke i bake. One se okreću unosnijim, perspektivnijim i sigurnijim zanimanjima: ugostiteljstvu, trgovini, turizmu... tvrdeći kako je tkalačka djelatnost tek dopunsko zanimanje. Zato su krosne odnosno tkalački stanovi u mnogim domaćinstvima toga podneblja ostale gotovo usamljene u starim kamenim kućama, i kao etno-muzejski eksponati (nit, brdo, češalj).
Na krosnama ne samo na vrličkom području, nego i u cijeloj Dalmatinskoj zagori, mogu se vidjeti tek vremešnije tkalje, pletilje i vezilje, uglavnom marljive Vrličanke i Cetinjanke koje pod naočalima dugim rukama i već istrošenim, krhkim prstima tkaju, pletu i vezu ćilime, pregače, torbice, čarape, stolnjake, odore...Mnoge od njih tkaju već pedeset, šezdeset pa i više godina. Vrličani podsjećaju kako je nekada, primjerice u poslovnoj jedinici Kućna radinost ugostiteljsko-trgovionske radne organizacije Svilaja u Vrlici, bilo zaposleno 80 radnica. Kažu kako im je Svilaja posebnim ugovorom osiguravala strojeve, pređu i potku, a tkalje i vezilje su tkale i vezle prema određenim dimenzijama i šarama. Na kraju bi Svilaja otkupila sve njihove proizvode plasirajući ih na domaćem i inozemnom tržištu.
Na vrličkom području sada tek nekoliko marljivih tkalja na drvenim strojevima (tarama) proizvede predmete i umjetničke vrijednosti. Pravi je užitak gledati ih kako na krosnama brzo, vješto i znalački promiču predivo kroz niti. Posjetitelj stekne dojam da se natječu u tkanju, baš kao pletilje i vezilje u svom poslu. Žene ističu kako su se još od rana djetinjstva učile vjštini predenja na kudilji i vretenu, dakako i pletenju, pa među njima nije bilo ni jedne Vrličanke koja nije bila u stanju sama sebi pripremiti vunu i potrebne predmete za obavljanje te djelatnosti. Kažu kako je sada posve drukčije s tkanjem tvrdeći kako taj posao obavaljaju samo vještije žene odnosno tkalje, a ponegdje i muškarci. Svjesni su i činjenice kako njihovi proizvodi upotpunjuju i hrvatsku turističku ponudu.
Poručuju kako je tkanje iznimno težak, zahtjevan posao koji narušava zdravlje, jer osim znanja i vještina te kondicije, traži i dobar vid, živce, kreativnost. U vrličkom kraju se također sjećaju kako je Svilaja svakoj tkalji u kooperaciji po jednom otkanom četvornom metru ćilima nekoć plaćala 500 dinara. One u stalnom radnom odnosu tkale su uzorke za one tkalje koje su proizvodile kod kuće. Mnoge Vrličanke ističu su majstorice svog umjetničkog zanata bile vrijedne tkalje Ika Utržen iz Kosora, Luca Zečević iz Maovica, Boja Kuduz iz Vrlike, pa Boja Maras, Ljuba Zeković, Šima Topić.., kao i još neke tkalje s cetinskog, drniškog i kninskoga područja. Isticale su kako svaka vješta tkalja za sedam sati rada može otkati ćilim veličine 70x50 cm, dakako kad je sve pripremljeno.
Nije suvišno opetovati kako su se vrlički ćilimi, torbice, pregače oduvijek prodavali u cijeloj zemlji, ali najviše u Zagrebu i okolici, napose u turističkim destinacijama, na robno-stočnim sajmovima i tradicionalnim dernecima dalmatinskog zaobalja, dakako i u SR Njemačkoj, Austriji... Ipak se očekuje kako će tih rukotvorina uskoro biti više na zapdnom tržištu kad Hrvatska bude članicom Europske unije. Tkalje s vrličkog područja i Cetinskog kraja su itekako zainteresirane za izvoz svojih proizvoda što će zasigurno još više potaknuti izradu rukotvorina. Ali se ne zna čije će ruke pokretati krosne i tkati vrličke torbice, pregače, ćilime... kad to više ne budu mogle raditi vremešnije žene u najsjevernijem području Splitsko-dalmatinske županije, jer se djevojke u tom dijelu Lijepe naše nerado laćaju toga korisnog posla. Kad bi se taj rad više cijenio, bolje plaćao, vjerojatno i ne bi bilo tako.
Doduše tradicija tkanja i ručnog vezenja njeguje se u školskim radionicama vrličke OŠ Milan Begović i splitskog Centra za obrazovanje Juraj Bonači u Sinju, te Centra za rehabilitaciju Fra Ante Sekelez u Vrlici. Tkalačka djelatnost se njeguje i u onim obiteljima vrličkog područja gdje je i ponikla. No problem je u tome kako ih opskrbiti određenim repromaterijalom tim više što se vuna i kostrijet u dalmatinskom zaobalju gotovo više i ne prerađuje nego uništava, a na tržištu je sve manje odgovarajućeg prediva i konca. A najvremešnije i najiskusnije tkalje u Zagori kažu kako je taj posao bilo jednostavnije, lakše i sigurnije obavljati, tu tradiciju njegovati, kad je na tom području bilo više ovaca i koza, te kad su same vlačile i prele vunu i kostrijet pripremajući se za pletenje i tkanje.
Vole u šali reći kako je iz mnogi zagorskih sela u dalmatinskom zaobalju život još prije nekoliko desetljeća gotovo umakao (čitaj utekao) odnosno izmakao preko planina Svilaje, Kozjaka, Mosora, Biokova, Rilića...prema moru u primorske gradove ili preko mora i oceana, rasprsivši se po cijelome svijetu. Tvrde kako na tom prostoru sada uzgajaju uvce rijetke težačke obitelji te da strigu vunu tek katkada poneke vremešnije žene, koje zatim predu i tkaju biljce na trofejnim drvenim krosnama iako ih rastače crvotočina, sukance, tepihe, šarene vunene torbe... Samo se tek ponegdje mogu vidjeti kako marljive žene u poodmaklim godinama uz tkalački stan spliću vonenu užad, vezu torbe strunjavice, zobnice iako im je jasno, govoreći kako više nikome ne treba u Zagore jer se njime nitko ne prti. Kažu kako više nikome ne trabaju ni zobnice jer ni na tom području nema konja niti volova da bi iz njih jeli, zobali žito. Dodaju kako ni šarene vunene torbe više nikome ne trebaju jer u njima ništa ne nosi, a nekad su u njima čobani, volari, poljari nosili ponešto kruha, pancete, poneki luk ili kapulu te malo vode kako bi nešto prezalogajili tijekom dugih dana čuvajući stada ovaca, koza, goveda na pašnjacima dalmatinskozagorskog podneblja.
Podsjećaju kako su i stopanjice, kućanice u torbama težacima donosile suha jela dakako i pribor za jelo, dok bi kopali u dočićima i upravljali zapregama konja i volova kad bi orali. No onda je, vele starice koje poput čuvarica tradicije, kako je neočekivano naletjelo neko drugo vrijeme te je pozobalo konje i zob u dolcima, kao da je otpuhnulo mlade preko brda i planina daleko od rodnog ognjišta, ostavivši krš kojemu se teško vraćaju. Čini se kako ih na povratak sve ne mogu potaknuti ni novoizgrađena moderna autocesta niti brze prometnice, niti podizetničke zone iako su budućnost ne samo Dalmatinske zagore.
Autor: Nedjeljko Musulin
Tagovi