Ono što su znali naši djedovi, mi danas ne znamo!

U okviru 2. kongresa eko i održivog turizma koji se održavao prošlog tjedna u Zagrebu, mr.sc. Roman Ozimec održao je edukativno predavanje na temu: "Agrobioraznolikost, ključni element eko i održivog turizma".

Istaknuo je kako agrobioraznolikost (poljoprivredna bioraznolikost) nije postojala oduvijek te da je dio opće bioraznolikosti, a sastoji se od tradicijskih te modernih kultivara, kao i divljeg uporabnog bilja. Svjetska agrobioraznolikost potječe iz osam centara, a razvila se radi osiguranja neophodnih proizvoda te sigurnosti njihove proizvodnje.

Poljoprivredna bioraznolikost ne može opstati bez aktivnog djelovanja čovjeka!

"Danas je poljoprivredna bioraznolikost definirana kao ravnopravni dio bioraznolikosti, ali ne može opstati bez aktivnog djelovanja čovjeka, ona čini dio kulturne baštine, stečenih znanja i vještina, ekološki je unikat i sredstvo održanja krajobraza, staništa i bioraznolikosti, ali i osnova evolucije poljoprivrede i potencijal gospodarskog razvoja. Dio je bioraznolikosti koji najbrže erodira.

Svakodnevno gubimo stare sorte i pasmine!

Svakodnevno gubimo stare sorte i pasmine. Kod nas je taj galopirajući gubitak krenuo nakon Drugog svjetskog rata. Nestanak agrobioraznolikosti znači, međutim, i gubitak kulturne raznolikosti, a s njom nestaju i znanja i vještine. Našu agrobioraznolikost je stvarao čovjek i ona je dio naše tradicije. Svi naši krajobrazi i staništa imaju elemente agrobioraznolikosti, oni su temelj bioraznolikosti, te dio naše materijalne i nematerijalne baštine kao što je arhitektura, oruđa, hrana, običaji, tradicija. Kao što gubimo agrobioraznolikost u smislu sorti i pasmina, tako gubimo i znanja i vještine. Ono što su naši djedovi znali - mi to više ne znamo.

U posljednjih pedesetak godina nestalo oko 10. 000 sorti povrća!

Situacija nije nimalo bajna, i danas, u 21. stoljeću, svi koji se bave bioraznolikosti ističu upravo agrobioraznolikost kao jedan od elemenata bioraznolikosti koja rapidno, ubrzano nestaje. Postoje radovi u kojima se dokazuje da je u zadnjih pedesetak godina nestalo 10.000 sorti povrća!

Mi smo prošle godine u Austriji imali radionicu gdje smo se susreli s ljudima iz Francuske koji su donijevši katalog za povrtnicu iz 20. stoljeća (u kojem je bilo oko 5.500 sorti), dokazali kako se čuvena brojka iste tvrtke sa 5.500 smanjila na 100 sorti. Žalosno je što baza postaje sve uža i uža.

Hrana je nacionalna vrijednost!

Domaće sorte voća i povrća i pasmine stoke osnovni su resurs za održivu proizvodnju. Ovim se dokazuje važnost očuvanja tradicijskih gospodarstava kao i činjenica da neraskidiva veza čovjeka i prirode stvara posebno vrijedne i raznolike ekosustave.

Hrana je postala ne samo dio gospodarstva, već i strateški element. Ne postoji država koja u svojoj strategiji nema proizvodnju hrane. Zašto? Zato što je hrana temelj opstanka. Ona je element zbog kojeg su se vodili ratovi te od kojeg neke države zarađuju milijarde. Ona je nacionalna vrijednost, a ako želimo očuvati nacionalni identitet, moramo očuvati hranu.

Što se tiče turizma, hrana je apsolutni elemenat svih oblika turizma. Turizam je funkcioniranje ljudi na nekom prostoru, gdje svi žele jesti što kvalitetnije i što specifičnije za određeno područje.

Agrobioraznolikost je budućnost poljoprivrede!

Agrobioraznolikost je budućnost poljoprivrede ako ćemo tu poljoprivredu htjeti imati u postojećim eko sustavima. Ako vi želite uzgajati, primjerice, goveda na Velebitu, morate imati autohtone pasmine, pasmine stvarane tisuću godina baš za te uvjete. Ako, pak želite hranu uzgajati u staklenicima, plastenicima ili budućim neboderima gdje se proizvodi hrana, onda vam autohtone sorte ne trebaju. Ali onda ćete imati zapuštenu Hrvatsku gdje će većina stanovnika živjeti na betonu u umjetnom eko sustavu, a ostali sustavi će biti više - manje zapušteni. U tom ćemo slučaju, dakle, imati opcije: beton i makiju."

Problem su dva osnovna pravca: industrijalizacija i zapuštanje poljoprivrede!

Ozimec je također istaknuo kako u svijetu imamo dva osnovna pravca poljoprivrede. Industrijalizaciju - odnosno okretanje naše zemlje prema Njemačkoj i Francuskoj, gdje se defacto, na stotine kilometara ne vidi jedna livada, šuma ili stablo koje je prirodni dio eko sustava, već se može vidjeti sve u potpunim umjetnim eko sustavima (odnosno u nekoj industrijskoj poljoprivredi, plastenicima ili staklenicima) te zapuštanje poljoprivrede, što se većinom događa u Hrvatskoj.

Kao simbol takvog stanja kod nas, predočio je fotografiju Sivog dalmatinskog goveda u makiji koji pokazuje kako smo zapeli između betona i makije. Zbog toga je potrebno razraditi i uspostaviti mjere očuvanja i unaprjeđenja agrobioraznolikosti kao osnove za održivu poljoprivredu koja će postati komparativna prednost i oruđe u opstanku lokalne privrede, prepoznatljive lokalne kulture, ali i same civilizacije.