Mladi Marko zamijenio Njemačku farmom magaraca: OPG Lucić prodaje magareće mlijeko i ugošćuje djecu

U kvarnerskom naselju Šmrika, na terenu s kojeg se otvara predivan pogled na Krčki most, smjestila se farma magaraca u vlasništvu obitelji Lucić. Vizure koje se pružaju s tog mjesta teško mogu ikoga ostaviti ravnodušnim – od vlasnika, preko posjetitelja, pa do umiljatih magaraca koji ovdje uživaju nebrojene blagodati.

Kako im ništa ne bi nedostajalo, danas se prvenstveno brinu blizanci Marko i Mihael koji se u poslovima savršeno nadopunjuju. Dok je Mihael (Mišo) samozatajan i drži se iza kulisa, dvije minute mlađi Marko komunikativan je i otvoren te odrađuje ono vidljivo. "Ja sam taj koji voli brbljat”, kaže uz smijeh.

Ima neka tajna veza...

Upravo će on u budućnosti naslijediti obiteljski posao. Danas OPG Lucić glasi na majku, Susanne, lokalno znanu kao Suzi, koja osim spomenutih blizanaca ima još dvoje potomaka, kćer Ivu Mari i još jednog sina, Iliju. Puna ih kuća kažu, pa veselja ne nedostaje.

No vratimo se Marku koji nas je dočekao prilikom posjeta jednog burovitog dana, taman prije početka proljeća. On je taj koji primarno radi s posjetiteljima, bilo da dolaze kupiti mlijeko ili sudjelovati u aktivnostima kao što su šetnje s magarcima, obiteljski izleti, rođendani, grupni posjeti djece vrtićke i školske dobi ili nešto sasvim drugo.

"Odgajateljice i učiteljice ga jako hvale i najradije bi ga uzele sa sobom koliko ga djeca vole”, otkriva mama Suzi Lucić ne mogući sakriti emocije. Osvaja ih, kaže, njegov veseli i topli pristup prema najmlađima koji mu se zauzvrat potpuno otvaraju. To je u ovome poslu vrlo važno kako bi se zadobilo dječje povjerenje i olakšao rad.

Prije odlaska s farme, dječica se k njemu često zatrče i grle ga, stoga ne čudi da ovaj mladić uživa u svemu što radi i kaže kako ovaj posao ne bi mijenjao ni za što na svijetu.

Posao koji treba voljeti

Priča nam ovaj mladić kako se okušao i u nečem drugom. Proveo je, naime, dvije godine u Njemačkoj gdje je ”radio automehaniku, probao malo svijeta”, ali doma je doma i presretan je što se vratio. "Na farmi je puno više posla i s te strane teže, ali je neusporedivo ljepše. Ovo je način života koji moraš voljeti, sa životinjama drugačije ne može”, naglašava.

Simpatičan kakav je, ne propušta se malo na svoj račun našaliti riječima: "Još samo da nađem ženu koja bi u ovome uživala koliko i ja”.

Iskreno, nama su njegove riječi djelovale kao čista šala i izazvale su spontani i iskreni smijeh, jer je iznimno teško zamisliti da bi se netko kao on trebao zamarati takvim pitanjem. S druge strane, mora se priznati da život na farmi - pa čak i ovakvoj koja nudi očaravajuće vidike i društvo divnih životinja - nije čista idila kako se posjetitelju na prvi pogled može učiniti.

Marko Lucić (28) je nevjerojatno simpatičan i drag, komunikativan i dokazano spreman na šalu, vrijedan je, skroman i pametan. Nema majke koja ga ne bi poželjela za zeta, kako se narodski kaže. Koliko je iskren govori činjenica kako je s nama podijelio informaciju da je bio u sjemeništu, ali se zaljubio i na kraju završio agroturizam.

Problemi sa sijenom

Opisuje da tipičan dan na farmi kreće s hranjenjem životinja i čišćenjem. Slijedi odlazak na pašu ako nije zimsko doba. Van sezone rade na uređenju prostora, uvijek nešto nadograđuju. Imaju i povrtnjak što je posebno aktualno u proljeće. Vrijeme je to kada vikendom kreću obiteljski posjeti, a kroz tjedan prijepodne dječje grupe.

Poslijepodne je mužnja, tada treba odvajati mame i bebe. U mužnji je najbolji brat Mihael koji sve obavlja samostalno, muze na ruke što je vrlo naporno. Marko kaže da kada ga ponekad zamjenjuje, bude mu poprilično teško - nespretno je čučati jer je magarica niska, a naporno je i za ruke.

Sijeno im je problem, pričaju nam, jer magarci jedu 16 sati na dan kada su na pašnjaku, odnosno dvije kockaste bale dnevno u hladnijim mjesecima. Dakle, treba im baš puno sijena - kojeg u blizini nema. Dobavljaju ga iz Istre, Like ili Gorskog kotara, ali sve manje ljudi ga balira u male kocke kakve njima trebaju.

Nisu svi magarci na jednom mjestu pa moraju hranu raznositi uokolo. Tijekom zimskih mjeseci jednom mjesečno idu u nabavu. Kada trava krene je lakše jer imaju 17 ha pašnjaka, nešto svojih, a dio zakupljen od Hrvatskih šuma.

"Teško je naći kvalitetno sijeno, da u balama nema plastike, da nije vlažno. Ako je pljesnivo, magarci mogu i stradati”, komentiraju. Sada imaju nekoliko dobavljača s kojima su se uhodali, ali prije su svašta doživljavali. Nekoliko puta su dobili sijeno u takvom stanju da ga nisu mogli niti ispod kokoši podastrijeti.

Rad od jutra do mraka

"Magarcima treba i puno zobi, kukuruza, stočnog brašna, a sve je nevjerojatno poskupilo. Kocka sijena je zadnji puta koštala 2,5 eura, a oni zajedno pojedu dnevno 3-4 takve bale. Kroz zimu nemamo prihoda, trošimo ono što zaradimo u sezoni. Nešto se dobije od mlijeka, ali njega nema puno”, otkrivaju Lucići referirajući se na činjenicu kako četiri zimska mjeseca ne zarađuju od drugih aktivnosti.

Posjetitelji inače primjećuju samo jednu stranu priče - kako im je ovdje lijepo - a onu drugu ne vide niti o njoj razmišljaju. U sve što danas ova obitelj ima, uloženo je jako puno vremena i truda, prava je istina da se radi od jutra do mraka. "Gosti vide idilu, a to nije izraslo samo od sebe. Koliko treba samo za održavanje prostora, da ne govorimo o svakodnevnoj brizi za životinje”, govore.

Osim magaraca, imaju zečeve, kokoši, pčele, te neizbježan povrtnjak koji je dosta velik pa bude i previše hrane za njih. No, kako ljeti iznajmljuju apartmane, njihovi gosti kao dodatak usluzi svako jutro dobiju košaricu sa svježim domaćim namirnicama - rajčicu, luk, patlidžan i ostalo što rodi. Djeca se posebno vesele jagodama, smokve su gostima sa sjevera ugodno iznenađenje, a rode im i naranče kojima su se, kako doznajemo, ove godine slastili magarci.

Nabavio i pčele

Na ovom su OPG-u uspješno zaokružili priču: magarci daju gnoj za vrt koji oprašuju pčele, a u plodovima koji proizlaze iz ovog zatvorenog kruga uživaju svi. Marko je sa pčelama nov, priča nam priznavši kako je njih puno teže držati nego magarce.

Za sada ima četiri košnice i već je svjestan da su pčele ”cijela znanost”, ali su jako zanimljive. Voli o njima držati djeci prezentacije, pokazati im vrcalicu i košnicu iznutra; nabavio je mala odijela pa ljeti također vodi "male goste" do pčela.

"Na gospodarstvu nikada nije dosadno, uvijek se ima što raditi. Zapravo nema godišnjeg odmora niti vikenda jer sa životinjama treba uvijek biti. One ne pitaju jesi li bolestan ili ne, moraš biti prisutan”, napominje.

Traženo magareće mlijeko

Za mlijekom je velika potražnja, posebno u zimskom periodu. "Kada djeca ujesen krenu u vrtiće i škole, počinju prve viroze i prehlade. Kupaca ima sa svih strana, u ovom trenutku imamo i listu čekanja od dva tjedna. Jesen, zima i rano proljeće su udarni, javljaju se ljudi s alergijama, mnogi žele magareće mlijeko za podizanje imuniteta”, otkriva Suzi. Pomišljali su se okušati u izradi sapuna, ali nemaju dovoljno sirovine za realiziranje takve ideje.

Kupci im se vraćaju što znači da konzumacija ovog mlijeka daje rezultate. "Jave se ljudi da im prođe kašalj, i problemi s plućima se riješe, bronhitisi. Stanje se brzo popravlja”, opisuje ona, dok Marko otkriva kako je i mlađi brat imao alergijski bronhitis, a pomoglo mu je upravo magareće mlijeko. Dnevno se pije jedna bočica, iako ima ljudi koji pitaju smiju li uzeti dvije na dan. "Ne može se čovjek predozirati s magarećim mlijekom, ali je skupo jer ga ima malo”, govore Lucići.

Napominju da se prije konzumacije ne grije jer tako gubi blagotvorna svojstva. Nakon mužnje i filtriranja pakiraju ga u male bočice, zamrznu, pa tako može trajati i do šest mjeseci. Kada se želi konzumirati, ostavi se u hladnjaku da se polako otopi i ujutro se pije.

Male količine

Dok su djeca bila mala, uz mačke i pse, obitelj Lucić je prvo nabavila kokice. Kako su djeca rasla, došla je ideja za magarce, ali nisu ni sanjali da će se jednoga dana time profesionalno baviti. Žive na predivnom mjestu i toga su svjesni. Istina, mogli su biti negdje u Njemačkoj odakle je Susanne rodom, vjerojatno bolje zarađivati uz manje rada, ali ne i biti bogatiji. Jer život je mnogo više od "stanja na računu".

Ovo što danas imaju razvijaju godinama, no pred njima je još puno truda i ulaganja da bi došli do željenog nivoa. „Treba doći do stada, do neke veličine. Od jedne magarice nema mlijeka za prodaju, treba četiri do šest spremnih za mužnju da bi uopće krenuli s prodajom”, otkriva Suzi napominjući kako im je projekt LAG-a Vinodol 2019. omogućio nabavku sedam jedinki.

Sve to, međutim, jako dugo traje. Magarice nose 11 do 14 mjeseci, a prva tri mjeseca im ne diraju mlijeko da bi se pule razvilo kako treba. Kako pule raste i počinje uz mlijeko uzimati sijeno i travu, može se postupno krenuti s mužnjom.

"O njima potom treba brinuti dok dođu do dobi kada mogu imati potomke. Tada dolazi period od nekih osam mjeseci kada se može musti i onda je opet gotovo. Jako je kratak period i mala količina – treba se jako puno truditi i biti strpljiv u očekivanju rezultata”, govori Suzi.

Terapijske životinje

Kada je riječ o aktivnostima koje nude posjetiteljima, situacija je također izazovna, jer treba puno vremena da se za ovakvu ponudu pročuje u školama i vrtićima, da se ostvare određeni kontakti. Nadalje, ne može se nekog samo posjesti na magarca, životinju treba dresirati što iziskuje mjesece rada.

"To su vrlo plahe i oprezne životinje koje šokira najobičnije otvaranje kišobrana ili truba automobila. Zato ih je važno izlagati raznim zvukovima, privikavati na djecu, brze pokrete. Životinje moraju biti potpuno opuštene”, opisuje Marko. Svi hvale njihove magarce da su jako dobri, daju se svima dirati, stavljaju ljudima glave na ramena i maze se. Ali do toga je trebalo doći.

I veterinarki je zadovoljstvo kod njih doći čipirati pulića, nastavlja. Zagrli ga i stavi čip bez najmanjeg problema, dok kod drugih vlasnika "zna biti svakako". Ovdje su mali već od prvoga dana naviknuti na ljudsku ruku. Tako treba biti jer su to poludivlje životinje i ako čovjek nije s njima u kontaktu, izgube mirnoću.

Lucići su konstantno s njima u interakciji i, kako sami kažu, njihove životinje su razmažene. "Kad se istresiram, odem kod magaraca, to mi je terapija”, kaže Marko obrazlažući da oni imaju u sebi neki poseban mir, da su prave terapijske životinje.

Dječje grupe

Kada im u grupni posjet dođu djeca, u obližnjoj šumici ostave torbe, slijedi upoznavanje i podjela u grupe od kojih jedna ide na jahanje, druga na vožnju kolima. Sve popularnije su i radionice, primjerice likovna, kada s akademskim slikarom Ivanom Tomečakom crtaju magarce, ili već tradicionalna radionica izrade i ukrašavanje kruščića sjemenkama - koje nude ujesen povodom obilježavanja Dana kruha u školama i vrtićima.

Grupe se rotiraju, djeca se upoznaju i s drugim životinjama. No, najdraža im je pauza za marendu kada otkrivaju što im je mama pripremila za izlet, osmjehuje se Marko.

Zadnje u programu je šetnja do kalca (lokve) gdje odmore dok im on priča kako se na tom mjestu kao mali kupao i pecao, podizao šator, roštiljao... Priča im i o pčelama, odu do povrtnjaka gdje ih upoznaje s biljkama, pita ih znaju li što je gnojivo i slično - jer mnoga gradska djeca ne znaju gotovo ništa o životu na poljoprivrednom gospodarstvu.

Program traje tri sata, a ako ostane slobodnog vremena, prije odlaska se poigraju u parkiću. Dječica sa sobom znaju donijeti mrkve ili jabuke kojima s veseljem hrane životinje.

Sigurno, ugodno i zabavno

Slijedi nekoliko zanimljivosti o sedlu i kolima koje su dobavili iz Francuske, a s ciljem sigurnosti i udobnosti te dobrobiti životinja. Sedlo je posebno jer ne pritišće magarca na kičmu, uzdignuto je i težina se prenosi na bokove. Lucići jako paze na dobrobit životinja, a dječica komentiraju da im je ”kao da sjede u busu”. Jahati mogu oni težine do 35-40 kg.

„Kola su odlična za djecu koja se boje jahati, u njima se opuste i to je odličan uvod za jahanje. Mogu ići i s mamom, voze se u krug, šale i dobro zabavljaju. S tim kolima se može i puno više, moglo bi se ići i na teži teren jer su odlično opremljena: imaju kočnice i kuku da se magarac može otkačiti od kola i slobodno trčati u slučaju da se uplaši”, opisuje Marko dodajući da su prilagođena i djeci s invaliditetom.

Roditelji vole vezati djecu, a i sama djeca to čine. On im u šali kaže da se ne trebaju vezati ”jer ovdje nema policije, a ide se magarećim tempom” na što opet bude smijeha.

Šetnje s magarcima

Najzabavnije mu je ljeto kada iznajmljuju apartmane, a iste obitelji dolaze godinama pa su se razvila duboka prijateljstva. Poneka djeca su gotovo po cijele dane s njim koliko ga vole.

"Ljeti na farmi bude jako puno ljudi i baš je veselo, a vježbam i jezike što je zabavno i korisno. Radi se doslovno od jutra do mraka, ali meni to odgovara. Navečer do 10-11 sati znamo igrati društvene igre ili kartati”, opisuje zaključivši da im se vraćaju obitelji koje žele takav kontakt s domaćinom. Suzi svim gostima jednom ispeče kruh kojim ih iznenadi po povratku s plaže što goste oduševi.

Maleni s Markom odlaze skupljati jaja i brati povrće koje kasnije u košarici dobiju na poklon. Gosti to iznimno cijene. Osim toga, vole mir koji im ovo mjesto nudi pa često niti ne idu na more, već se odluče osvježiti u bazenu - s pogledom na more.

Kupio je i pčelarska dječja odijela kako bi s njim mogli ići gledati pčele. Ponekad uzmu nekoliko magaraca pa šeću do špilje na brdu u kojoj obitavaju šišmiši. „Šetnje s magarcima su sve popularnije, lani smo ozbiljnije u to krenuli, nudimo online bukiranje i ulaznice za obiteljski posjet”, ubacuje se mama otkrivajući kako postoji veliki interes pa ”Marko dnevno napravi poštenu kilometražu”.

Suncokret ruralnog turizma

Postavili su dobre temelje i nastavljaju se razvijati. Ideja ne nedostaje, ali ne stignu sve što bi htjeli. Sada ih već prepoznaje i stručna javnost koja priznaje da je ovo što oni rade jedinstveno. Ponosni su nositelji zlatne povelje Suncokret ruralnog turizma u kategoriji seoskih gospodarstava nakon čega su postali puno vidljiviji, pričaju nam.

Sudjeluju na raznim manifestacijama, primjerice Sretno Selce. Tradicionalno idu u Kraljevicu na Dječji dan, sudjeluju na Margaretinom ljetu u Bakru, gostovali su s magarcima i u centru Rijeke na promociji dječje predstave "Magarčić i kit" koja se izvodila u HNK I. pl. Zajca, što je bila prava atrakcija.

Pokušavaju kreirati nove usluge na OPG-u, kažu, bile bi im zanimljive autobusne ture sa seniorskim grupama u poslijepodnevnim satima kao i posjeti s kruzera. Jednom su im na terenskoj nastavi bili učenici veterine što im je također primamljivo.

Povratak prirodi

„Izgubili smo kontakt s prirodom, to se jako vidi kada dođu djeca koja nisu bila u dodiru sa životinjama - oni imaju veliki strah. Marko ulaže puno vremena u takvu djecu da se oslobode. Recimo, daje im samo jednu slamku sijena koju pruže magarcu i mnogo s tom djecom razgovara. I tako, korak po korak, na kraju projašu”, osmjehuje se mama Suzi dok se sin ubacuje da ga u takvim trenucima preplavi ogromna sreća. Takva djeca predstavljaju mu najveći izazov.

"Kada netko kaže da ne bi jahao, odgajateljice djetetovu želju odmah uvaže, ali Marko ne. Ja im tada kažem neka puste njega jer nema toga što on s djecom nije uspio”, opisuje ponosna majka, a on potvrđuje kako mu nema ljepše nagrade nego kada na kraju dijete ne želi sići s magarca.

Žao mu je da netko dođe kod njih, a da na kraju ne uživa u svemu što mu se ovdje pruža. Najteže ih je pridobiti kada dođu s roditeljima jer maleni osjete njihovu nesigurnost.

Na dan našeg posjeta dječica su vadila još mlaka jaja iz gnijezda, opisuju, u očima im se vidjelo kako im je to veliki doživljaj, takav da će im se vjerojatno urezati u pamćenje zauvijek. Za one koji nemaju dodir s ruralnom sredinom, takvi posjeti su ogromna stvar.

U potrazi za srodnom dušom

Za sada surađuju najviše sa školama i vrtićima unutar Primorsko-goranske županije, no otvoreni su za nove suradnje. Ovakve institucije za farmu doznaju uglavnom preko usmenih preporuka zadovoljnih učiteljica i tako im se širi posao. Ide polako od uha do uha, ali je teško probiti se u škole izvan županije.

Stvari se razvijaju u dobrom smjeru, no ima taj jedan detalj koji nedostaje – srodna duša koja bi mogla zavoljeti sve vezano za ovu jedinstvenu kvarnersku farmu. Od ljudi koji na njoj žive, preko životinja do posjetitelja, cijelu zaokruženu priču.

Nažalost, ovaj tako normalan, sasvim prirodan način života za koji je u svijetu vidljiv uzlazni trend, kod nas kao da je još uvijek nešto čega se mnogi stide.

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor