Jedi čega imaš: Priča o obitelji, vjeri i hrani koja je podigla generacije Gornjih Poljica

"Kuhaj svakog uda, samo ne muda jer nema mrsa do Uskrsa", pjevalo se tako u Gornjim Poljicima u vrijeme poklada u razdoblju od Bogojavljenja do Čiste srijede ili Pepelnice, tj. početka korizme kada sve kulminira u ona posljednja tri dana - nedjelju, ponedjeljak i osobito pokladni utorak. To "peto godišnje doba", kako ga još neki nazivaju, prije korizmenog posta, ispunjeno je šarenilom, prerušavanjima i druženjem. U Dalmatinskoj zagori ovaj se običaj slavi posebno snažno kroz narodne ophode i folklorne grupe, a njegovi korijeni datiraju još iz pretkršćanskog vremena, s magijskim značenjem protjerivanja zime i zlih sila.

Podno onih mosorskih padina, u povijesnoj mikroregiji Gornja Poljica posebno u selu Srijane i danas se u nekim obiteljima čuva običaje koji su desetljećima određivali ritam godine.

Marija Prelas najstarija promotorica Poljica i njenih običaja

"Selom su onda prolazile maškare. Posebnost poklada bili su ophodi prerušeni u svatove. Skupina muškaraca odijevala bi dijelove narodne nošnje, a među njima bi bila i "mladenka" s oglavljem, barjaktar i ostali svatovi. Nije to bilo k'o danas. Već uljuđeno, lijepo sve kao da se organiziraju pravi svatovi", tvrdi Marija Prelas, sigurno najstarija promotorica Poljica i njenih običaja.

Riječ je zapravo o starom obliku pokladne igre, svojevrsnoj parodiji svadbe, u kojoj su se na duhovit način preispitivale društvene uloge. Svatovska povorka obilazila je kuće, unosila smijeh i tražila darove, a domaćini su ih dočekivali hranom i pićem jer su poklade bile posljednja prilika za raskoš prije razdoblja posta.

Također u maškaranoj povorci bio je i "Did" koji je nosio sprtu za jaja, kobasice ili komadić slanine. Ukoliko mu netko ne bi nešto udijelio Did bi par puta sa lugom sva vrata zalužio, a usput bi se pjevalo; ova kuća, kućetina iz nje rasla dračetina. Ukoliko bi ih darivali, povorka je zaplesala kolo u dvorištu i veselo pjevala: Bog vam dao svega dosta, više mrsa nego posta. Dosta zdravlja, dosta dice, kršćanski si ih odgojili i sa njima se veselili.

"Tako je to bilo. Osim toga u ponedjeljak i utorak uoči korizme kuhalo se "svakog mesa". Na stol su dolazili sušena svinjetina, kaštradina, ovčetina i kozovina, često uz kiseli kupus ili raštiku. U našem selu i općenito u Gornjim Poljicima jasno se razlikovalo nazivlje "zelje", što je značilo blitvu, dok su kupusnjače imale svoja imena raštika, glavica kupusa, škelj, prokula. Zato se kod nas soparnik zove zeljanik, dok u donjim Poljicima uljenak", objašnjava Marija i dodaje da su ti dani bili i gospodarski važni.

"Stoka, posebno koja starija ovca koja će "ići" u kaštradinu brižno se hranila žitaricama, ječmom, zobi ili kukuruzom… šta je 'ko ima, kako bi meso bilo kvalitetnije jer se ta starija živina klala i sušila. Sve je imalo svoju svrhu jer se živjelo od vlastitog rada", ističe ova 86-godišnjakinja.

Korizma: Jelo se jednom do sita ili dva puta popola

S Čistom srijedom započinjala je korizma. U crkvi u Srijanima slavila se Pepelnica uz tradicionalni obred posipanja pepelom uz riječi: "Spomeni se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti."

"Crkva bi bila ispunjena, a vjernici su nekada klečali na kamenim pločama jer nije bilo klupa. Samo podvuci svoju robu podase pa kleči i moli. I sve tako do obreda pepeljanja. E za to se koristio isključivo pepeo od maslinovog drveta. Isus se molio u maslinskoj gori, a i u vrijeme Noinog potopa, maslinova grana u kljunu golubice bio je navještaj da su vode splasnule na površini zemlje", priča nam čuvarica običaja naglasivši da "što se tiče posta, on je bio strog.

Lupoglavski pepelničari čuvaju jedinstven običaj: Brazda za sretnu godinu

Tradicionalno se u našem kraju, barem u mojoj obitelji, tijekom korizme postilo više dana u tjednu bez mesa", prisjeća se i dodaje da se uglavnom postilo utorkom, srijedom i subotom.

"Moja mater ne bi anjci dala okusit, ni mlijeka ni jaja. Baš ništa. Jelo se jednom do sita ili dva puta popola. Na jelovniku su bili većinom sočivica, fažol, slanutak, orzo, kukuruza, ječam, pura i kiseli kupus iz drvenih bačava. Eventualno bi se ispekli uštipci ili onaj naš tituš. To je naše tradicionalno jelo o pšeničnog brašna", opisuje Marija, a onda nam otkrije i recept.

Recept za tradicionalni tituš

"Zamišalo bi se brašno, sol i mlaka voda u drvenoj zdili i mišaj dok se ne pojave mjehurići. Prije toga si naložio vatru na kominu. Potom se pepeo razgrne i na vrući komin izlijete smjesu. Zatim cripnju pridržavate ožegom te se spusti na to tijesto. Potituši ga brzo da ne uteče u lug", s radošću se prisjeća tih dana pa nadalje kazuje: "Tituš se tako peče nekih dvadesetak minuta. Zatim ga ometete metlicom i stavite na lopar.

Neko ga nabocka nožem da bolje upije kada se začini maslinovim uljem i lukom. I što je najvažnije, on se ne reže na rombove kao zeljanik, već isključivo na kocke", upućuje nas Marija u tajne spremanja pomalo zaboravljene kuhinje tog kraja.

Korizmena prehrana u Srijanima bila je jednostavna i skromna. Ulje se štedjelo jer se kupovalo prodajom jaja ili drugih proizvoda, a masnoća životinjskog podrijetla izbjegavala se u vrijeme posta. Međutim, u te dane, našlo bi se svega obilja. Štedjelo bi se i čuvalo. Ako nisi imao ništa drugo, u žaravici na kominu su pekli pole. One polovice krumpira koje bi zasoljene zagrnuli pepelom i žeravicom, a potom dijelili među ukućanima. Jelo se iz drvenih zdjela, drvenim žlicama, sjedeći oko sinije - niskog drvenog tronožnog stola.

Post i nerad: Čista srida, čistimo criva

Ako si imao neki komad boljeg mesa, poput pršuta oni bi se prodavali jer je novac bio potrebniji od raskoši. Zato u Gornjim Poljicima period od poklada preko korizme do Kristova uskrsnuća zovu vremenom između veselja i odricanja. Također , na Pepelnicu se "odricalo" i od radova u polju. Govorilo se "Čista srida, čistimo criva". Uglavnom post i nerad, jer ako ćemo pravo, kad si gladan ne možeš ni radit.

Tih četrdeset narednih dana oskudijevalo se u ama baš svemu, posebno od mrsa. I sve tako do Cvjetnice kao uvod u Veliki tjedan kada se nastavilo s postom i molitvama krunice uglavnom žalosnih otajstava.

Cvjetna nedjelja, u selima sa sjeverne strane Mosora, počimala bi umivanjem u cvijeću. Raznim vrstama koje bi se potopile u vodu dan ranije, a onda bi se ujutro rano u njoj umivalo. Običaj bi se nanastavio nošenjem grančica masline i javora na blagoslov. Pa bi se po povratku iz crkve kroz polje gdje je posijano žito ili vinograde, ostavljale blagoslovljene grančice.

Što se tiče četvrtka i nedjelje samo ta dva dana u tjednu se jelo meso. Na Veliki Četvrtak u čast posljednje večere, opet žlica zelja, ako si ga ima, jer vremenske (ne)prilike i kasni mraz odnesu biljku, pa se i s tim nije razbacivalo. Jedi čega imaš, ne traži čega nije, govorilo se u Zamosorju. U te dane poštovao se svaki detalj.

Pošto su najčešće djevojke čuvale blago, matere bi ih znale upozoriti da ne bi slučajno što stavili usta prije nego se pričeste.

"Sve smo imale duge kose, pa bi znale plesti pletenice. Ukoliko bi onako usnama pridržao češalj dok su rukama mrsio kosu, smatralo se to grijehom. A kada bi se pričestio mora si staviti u usta barem neki keks ili komad kruha. Jer pljunuti, a da prije toga nisi nešto pojeo, onda si učinio smrtni grijeh", spominje se naša sugovornica, napominjući da i danas tako radi.

Ameriko na svemu ti vala, ti si nama bakalara dala

"Na dan muke Kristove, na Veliki petak običaj nalaže da se sprema zeljanik. Opet kako 'ko. Ako nisi ima ništa, onda tituš, a 'ko je ima para kupio bi bakalar. Eee ta riba vam je u Mosor stigla kada sam ja odila u školu. Bila sam meni se čini treći razred. Onda je jedno vrime Amerika slala pomoć. Pivalo se po selu, Ameriko na svemu ti vala, ti si nama bakalara dala", smije se Marija i dodaje da su od tamo još dolazili maslac, jaja i mliko u prahu.

"A taj bakalar bi bio mek k'o kruv. Ovaj danas tvrđi od grede", sjeća se ova legendarna Poljičanka svakog trenutka svog života, pa za nju znaju kazati, ako Poljica ili barem ona Gornja Poljica zamislite kao kulturno-povijesni muzej na otvorenom, onda je njegov vjerodostojni kustos i promotor Marija Prelas.

Što se tiče one grede, one su važni dio tradicijskih običaja ovog kraja. Na taj dan bi se dan sjekle , kažu Poljičani "japije". To je drvo predviđeno za te grede, merkete, držala…

"Sječa u to vrijeme znači, da će drvo biti trajno i da ga neće vašica pojesti. Ja sam to radila za držala za motiku, kosir ili sikricu, i virujte mi da je to tako. Nikad propast. Kora može propast, ako je prije nisi skinio, ali drvo nikad. I šta je najvažnije nema vašice", naglašava ona i spominje još jedan vrlo važan detalj. "Taj se dan u crkvu na blagoslov nosila kitica ljiljana i korijen Tikvine. To bi svećenik blagoslovi da blago ozdravlja i od ljute guje zmije otrovnice se sačuva."

Što se tiče "Bile" subote, odlazilo se na polnoćku i nosio blagoslov. "Svega po malo, šta je tko ima. Zna se nosit i komadić janjetine, a bome i pršuta. Na sam Uskrs, svega obilja. Čuvalo se pod gredom koji bolji komadić mesa, ako je osta i tako uz molitvu i paljenje uskršnje svijeće proslavio bi se taj naš najveći kršćanski blagdan", upoznaje nas Marija Prelas ne zaboravljajući kazati kako poklade i korizma u Srijanima i njenom zaseoku Radovići nikada nisu bile samo folklor ni puka tradicija. One su oblikovale godišnji ritam zajednice. Poklade su donosile smijeh, masku i obilje, dok je korizma vraćala tišinu, post i molitvu. U toj izmjeni krajnosti očuvala se posebna kultura Gornjih Poljica – kultura u kojoj su obitelj, vjera i zajedništvo bili središte života, a običaji most između prošlosti i današnjeg vremena.

Danas, barem dio tog vremena još možete vidjeti u Zavičajnoj kući Gornja Poljica. Barem one najfinije detalje tradicijskog graditeljstva, tih rezbarija i ukrasa jednog perioda koji nažalost pomalo blijedi.