• Seoski turizam Zabiokovlja
  • 17.12.2013. 07:56

Ivan Talaja od rodnog Slivna do Pariza i natrag

Ivan Talaja, humanitarac i donator, ističe da je najljepše živjeti u kraju svojih predaka. Život mu je ispunjen putovanjima, a potvrdio se i svojim djelom, izgradivši seoski put u rodnom Slivnu

  • 2.330
  • 191
  • 0

Nadaleko poznati humanitarac i donator Ivan Talaja (79), nakon dugogodišnjeg rada u Francuskoj (Pariz), vratio se u rodno selo Slivno u Zabiokovlju na području Imotskog kraja. Kao umirovljenik sa zasluženom mirovinom, kaže nešto više od 1000 eura mjesečno, stanuje u obiteljskoj kući koju je obnovio sa suprugom Vinkom, koja je nedavno preminula.

Povratnik Ivan Talaja

Talaja je uredio okoliš, zasadivši vinograd, voćke te ukrasno zelenilo i ljekovito bilje u iskrčenom pradjedovskom ljutom dalmatinsko-zagorskom kršu. Voli reći kako mu je tu draže i ljepše živjeti, nego primjerice u Makarskoj gdje je sagradio i namjestio novu obiteljsku kuću, također ušteđevinom zarađenom na radu u inozemstvu, u kojoj stanuju njegova djeca.

Najljepše je živjeti u kraju predaka

Sumještani ističu kako Talaja, gotovo svojom cjelokupnom aktivnošću, još uvijek potiče ljude i njihove projekte u realizaciji na razvoju seoskog turizma, u čistom krajobrazu na sjevernoj strani Biokova podno sv. Jure, nadomak Napoleonova puta te nedavno izgrađene autoceste Zagreb - Dugopolje - Ravča - Nova Sela) - Dubrovnik i tunela sv. Ilije kroz Biokovo, od Rastovca do Basta (Baške Vode).

Ivan Talaja u svom rodnom kraju

I oni na širem području ne samo Lijepe naše, koji znaju Talaju, ističu kako je Ivan nadaleko poznat i po humanitarnim i donatorskim akcijama i potporama, od kojih navode i onu kada je isključivo svojom ušteđevinom u iznosu više od 60 tisuća eura izgradio više od pola kilometra prilaznog puta kroz kamenjar od županijske ceste u Jukićima do Talaja. Mnogi tvrde kako su rijetki hrvatski iseljenici poput njega koji se, kao povratnik s dugogodišnjeg rada u inozemstvu, tako žarko vraća svojim korijenima odnosno svom rodnom Slivnu gdje je prvi put ugledao najviši planinski vrh sv. Jure na Biokovu; gdje je prohodao na oštrom kamenu tvrdcu držeći se za majčine skute.

Pogled na prilazni put

Inače, sada mu je kućni prag nadomak autoceste Zagreb - Dugopolje (Split) - Šestanovac - Ravča(Vrgorac) - Nova sela - Dubrovnik, podjednako udaljen od gradova Imotskog i Tinova grada, po nekih dvadeset kilometara te je asfaltom povezan i s općinskim središtem Runovićima, baš kao i s Makarskom i Splitom i sa širim svijetom zahvaljujući prikladnim komunikacijama.

"Ovdje, u Slivnu, rođen sam 1934., a u Francusku sam otišao 1961. kao ekonomski emigrant kada sam imao 27 ljeta, dakle, u najljepšim godinama života, poput mnogih mladih zabiokovaca odnosno imotskih i vrgoračkih sinova. U Hrvatsku sam se vratio 2000. godine, ali još uvijek vozim automobil s francuskim pločicama pa i tako doživljavam Europu odnosno Europsku uniju i u ovom dalmatinskom kršu.

Ivan Talaja u rodnom Slivnu

U slobodno vrijeme pišem pjesme, putopise, aforizme, priče, također istražujem, prikupljam i čuvam različitu etno-baštinu, predmete i suvenire, dakako i slike velikih svjetskih gradova (metropola) koje sam pohodio, katoličkih crkava, katedrala, portrete Papa, visokih državnika, znanstvenika, umjetnika, tako imamo i svoju prilično bogatu i zanimljivu zavičajnu etno-zbirku u uređenom podrumu svoje kuće, te činim sve kako bih tim vrijednim predmetima uredio prikladan veći prostor za zavičajni muzej", pripovijeda Ivan Talaja, kojega smo zatekli na pradjedovskom kućnom pragu dok je oplemenjivao vrt u škrapama i dočićima u okruženju svoje obiteljske kuće u Slivnu, koju je sa svojom pokoojnom suprugom Vinkom dogradio, namjestio, uredio.

Život pun putovanja, doživljaja, istraživanja, pisanja

Ivan nas tek djelomice upoznaje o tome što je sve zasadio u svom vrtu. Pokazuje nam trsove vinove loze, različite voćke u zemlji crnici u iskrčenom ljutom kršu, dakako i ljekovito bilje. Vitalni, žilavi, živahni i marljivi Talaja, kojemu nitko ne bi dao toliko godina, na trenutak je ostavio škare, motiku i mašklin te je zastao, sjeo na goli kameni zid ispred kuće koji je sam podigao, prisjećajući se djetinjstva, školovanja i života u tuđini.

Povratnik Ivan Talaja u svom vrtu

Doima se kao da u sjećanju prelistava još žive stranice enciklopedijskih događanja iz svog bogatog rada i života u tuđini, satkanog od putovanja, istraživanja, bilježenja i pisanja, ali i znoja. Gotovo su svi ostali u njegovoj memoriji, no Ivan se zaustavio tek na djelomičnim životnim epizodama.

Podsjeća i na činjenicu kako su mladi ljudi u nedavnoj prošlosti masovno napuštali taj kraj, u valovima, odlazeći trbuhom za kruhom, u potrazi za sigurnim radnim mjestom, boljim životom. Zadržavali su se, naseljavali i zapošljavali se uglavnom u industrijskim središtima poput Splita, Kaštela, Solina, Omiša, ali je većina njih odlazila u zapadnoeuropske zemlje, najviše u Njemačku, dok je njihovo Slivno, baš kao i susjedno selo Krstatice, bilo prepušteno neprestanom izumiranju u svakom pogledu, posebice demografskom.

Talaja i njegovi trsovi

Posljedice emigracijskih kretanja mlađe populacije i na tom su se prostoru manifestirale na poljodjelstvu, stočarstvu, cjelokupnom obiteljskom gospodarstvu, gdje su i danas zapuštene njive odnosno dolci, mnoge kamene kuće, štale, različiti objekti, teško se obnavljaju mala poljoprivredna obiteljska gospodarstva i male farme koza, ovaca i goveda. Očito, na tom se području teško provodi 'model ruralnog razvizka' koji ima cilj zadržati mlade ljude u ruralnom prostoru Zabiokovlja jer im se, kažu, ne jamči kvaliteta življenja na djedovini dok tamošnji žitelji, uglavnom u poodmaklim godinama, mogu tek sanjati o gospodarskom oporavku svog zavičaja.

Talajin obiteljski spomen muzej u rodnoj kući

"Živim u Slivnu u obiteljskoj kuću koju sam dogradio, obnovio, namjestio zajedničkim sredstvima što sam ih zaradio u Francuskoj sa svojom suprugom Vinkom. Ovdje mi je lijepo na djedovini, no sa ženom sam ušteđevinom izgradio i lijepu obiteljsku kuću u Makarskoj, u kojoj žive naša djeca i unučad. Iz sretnog braka, na našu radost, imamo troje djece i šestero unučadi. Oni su naš najveći kapital! U Francuskoj sam radio i živio do 2000. godine, ali sam u mirovini od 1994. U Parizu sam uglavnom radio poslove soboslikara i vozača autobusa. Ne mogu točno reći koliko sam oličio stanova, kuća, zgrada, hotela, restorana, školskih zgrada, športskih objekata te koliko sam tisuća kilometara prevalio autobusima, kao vozač, uglavnom po europskim i euroazijskim zemljama. Mogao sam imati i francusko državljanstvo, ali na to nikad nisam ni pomislio", govori Ivan Talaja, uvjeravajući me kako je cijelo vrijeme u iseljeništvu radio i živio u Parizu, te bio svime zadovoljan, održavajući redovite veze s rodnim krajem.

Najjača ljubav prema Hrvatskoj

Dodaje kako su njegovu zadovoljstvu uvelike pridonijeli i mnogobrojni iseljenički Hrvati i u cijeloj Francuskoj s kojima se redovito sastajao ne samo u klubovima, tvrdeći da se za tu državu odlučio zato što je shvatio kako je ona za njega simpatična i privlačna europska zemlja sa svim kulturama i civilizacijama, prirodnim ljepotama, ljudima i njihovim običajima i vrijednostima, gdje ima mjesta za svakog čovjeka došljaka, bez obzira na jezik, vjeru, rasu, tradiciju.

Talaja pokazuje slike Svete zemlje

"U Parizu sam od svog prvog dolaska našao dobre ljude - neposredne, otvorene, hrabre, marljive, povjerljive, simpatične, komunikativne, iskrene, nesebične, odnosno velikodušne, brižne, susretljive te su me prihvatili baš kao svoje čeljade. Odmah sam dobio i dobar posao, iako nisam znao francuski niti običaje ljudi s kojima sam surađivao i radio. Brzo sam se srodio s francuskom sredinom postupno upoznavajući bogatu tradiciju, kulturno-povijesne spomenike odnosno kulturu, dakako i francuski jezik. Ponosim se na sve to što sam postigao na radu u Francuskoj odakle sam u svor rodni dalmatinski krš donio i dio Europe, ali je ljubav prema domovini jača od svega.

Jedna od Talajinih brojnih zahvalnica

Posebice sam ponosan zbog pomaganja Hrvatskoj i hrvatskim braniteljima tijekom Domovinskog oslobodilačkog rata, te u poraću na prikupljanju novca i različitih sredstava koje sam slao u domovinu. Prema mojim podacima, tijekom Domovinskog rata u Hrvatsku smo iz Francuske poslali na stotine tegljača rezličite robe - odjeće, obuće i lijekova, hrane i oružja. Također, pomagali smo i nemoćnima koji nisu imali nikakve potpore, posebice siromašnima. Prikupljali smo i u domovinu slali i novčane iznose koje smo uplaćivali na račune udruga, a redovito smo u ostvarenju tih projekata surađivali s Caritasom u Francuskoj, kao i mnogim mjerodavnim institucijama", kazuje Ivan Talaja.

"Naš put u svetu zemlju", novi projekt Ivana Talaje

"Upravo istražujem, prikupljam podatke jer želim napisati knjigu poput monografije o našem ukupnom humanitarnom radu u inozemstvu. Ako uspijem u tome, bit će to i vjerodostojan i značajan dokument - u riječi, slici i brojkama.

Talaja i njegova riznica dragocjenih dokumenata

Istraživačkim radom i pisanjem bavim se više od pola stoljeća, a do sada sam napisao četiri knjige poput putopisa "Naš put u svetu zemlju" koju sam posjetio 1996. godine te ju u cijelosti razgledao, o čemu imam dosta prikupljenog materijala čak za desetak knjiga. Uz to sam napisao i objavio i knjižicu »Crtice o životu Hrvata u Vansenskoj šumi (Vansanska šuma Le Bois de Vincennes, istočno od Pariza), a moji su uradci uvršteni i u zbornik radova »Slivno« u prigodi 250. obljetnice župne crkve Presvetog Trojstva. Najviše volim istraživati i pisati o hrvatskoj etno-baštini, osobito o autohtonoj nošnji ovog kraja.

Talaja na ulaznim vratima svoje kuće

Unatoč svemu, meni je ovdje najdraže stanovati, najljepše i nazdravije živjeti jer sam u Slivnu proveo svoje teško djetinjstvo, gdje sada provodim i svoju treću životnu dob, svoje starosne godine, dok sam ipak najljepše godine, cvijet mladosti, ostavio u tuđini", pripovijeda Ivan Talaja.

Dodaje kako prilazna cesta, čiju je izgradnju sam financirao u iznosu više od 60.000 eura, predstavlja njegov spomenik. Svoj projekt ukratko opisuje i predstavlja "Drago mi je što sam u rodnom kraju dio zarađene ušteđevine, u iznosu preko 60.000 eura, investirao u izgradnju prilaznog puta Jukići - Talaje u Slivnu, duljine oko 600metara, koji su moji sumještani nazvali Put Ivana talaje. Takđer sam i dodatno ponosan, zadovoljan i radostan zato što sada stanovnici u zaseoku Talaje imaju prilazni put od županijske ceste do svojih kuća, a prije toga svojim su domovima mogli doći sam iz susjednog sela Žlibine na vrgoračkom području, prolazeći ulicama ispred obiteljskh kuća odnosno kroz njihova dvorišta. Bagerom smo počeli radovima 16. svibnja i trasu prilazne ceste probili 1. lipnja 2006. godine."

Francuzi su njegovi redoviti gosti

"Nakon svega moji prijatelji iz Francuske postali su i moji redoviti gosti u Podbiokovlju i Zabiokovlju, dakako i Hrvatske, čime se isto tako ponosim, jer i na taj način podupirem seoski turizam. A bio bih zadovoljniji i sretniji kad bi cestom prolazilo više djece i mladih obitelji. I te kako me raduju i sva moja priznanja, nagrade, diplome, pohvale, koja su mi do sada dodijeljena.

Tek neka djela Ivana Talaje

Jednostavno, sve ih podjednako volim, laskaju mi te me i u ovim godinama motiviraju, a dodijeljena su mi tek za djelić onog što sam pridonio mojoj domovini i svome narodu, napose tijekom Domovinskog oslobodilačkog rata kada sam u Parizu utemeljio i udrugu slivanjskih iseljenika »Sondis«, preko koje smo prikupljali novac i sredstva te pomoć slali u domovinu Hrvatsku", podsjeća Ivan Talaja, koji se oženio u domovini 1954., sedam godina prije nego što je otišao na rad u Francusku. Napominje kako Slivno ima lijepu župnu crkvu svu od kamena, poštu, ambulantu, osnovnu školu, prodavaonicu, redovitu autobusnu vezu sa susjednim općinskim središtima i gradovima - dakle, ima sve što je potrebno suvremenom čovjeku. Talaja kaže kako postoji i zanimanje stranaca za kupnju lijepih kamenih obiteljskih kuća, ali ih njihovi vlasnici još ne žele prodati. Poručuje svima u inozemstvu, ne samo onima koji su s tog područja, da se vrate svojim starim ognjištima čim ostvare pravo na mirovinu ili pak na bilo koji vid pomoći, te da ne zaborave rodni kraj. Ocjenjuje kako izgrađena autocesta u Zabiokovlju znači prozor u svijet ne samo za Slivno, gospodarski i demografski oporavak šireg područja dalmatinskog zaobalja i Hravtske, osobito nedavno dovršeni i u promet pušten tunel sv. Ilija kroz Biokovo.

Putovanja su Talajin hobi kao i vođenje dnevnika

"To je za mene najljepši europski grad, vjerojatno i najljepši od svih gradova na svijetu. Često sam sa suprugom Vinkom odlazio i u Pariz obilazeći i razgledavajući i druge francuske gradove. Oduvijek sam volio putovati, razgledavati gradove, crkve, muzeje, galerije, groblja; istraživati, bilježiti, fotografirati, pisati i objavljivati, a od svega najviše volim voditi svoj dnevnik i pisati putopise. U Francusku sam redovito svake godine odlazio u listopadu, u Parizu sam obično boravio do kraja prosinca, odnosno Božića. Tako sam obnavljao i nezaboravna sjećanja na svoje mlade dane i dane moje pokojne supruge Vinke, zajedno provedene na radu u inozemstvu, u Europi čiji smo dah pokušali prenijeti u domovinu. Svugdje gdje god dođem, posjetim svoje prijatelje u Francuskoj, koji nastoje privolitii više turista na boravak u Lijepoj našoj", priča nam Ivan Talaja.


Tagovi

Talaja Slivno Put Zabiokovlje Demografski oporavak Seoski turizam Prilazna cesta Kultura Tradicija Vinograd