• Turizam
  • 26.01.2013.

Dobra stara sinjska "rera" - turistička atrakcija

Mnogi su u Sinju i Cetinskom kraju, baš kao u Klisu i Dugopolju, dobru staru "feratu" nazivali svojom hraniteljicom, a riječ je o popularnom uskotračnom vlaku koji je danonoćno fućkao na 45-kilometarskoj željezničkoj pruzi Split-Sinj od 1903. do 1962. Sve govori kako je popularna "ferata" trajno ostala i u memoriji vremešnijih ljudi koji potomcima pričaju u tom vlaku koji je udahnuo novi život splitskom zaleđu, dok je o njemu i pjesmu skladao sinjski glazbenik Mile Čačija. No

  • 9.208
  • 801
  • 0

Na prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće, Sinj je s okolicinom doživljavao preporod u neprekidnom gospodarskom i kulturnom usponu, kakav je tada gotovo neviđen ne samo u Cetinskom kraju i dalmatinskom zaobalju. Osobito je cvjetala trgovina, što je itekako potaknulo i razvoj prometa. Tada su izgrađeni mostovi preko rijeke Cetine i njezinih pritoka, primjerice onaj na Panju te su uređeni i putovi, baš kao i predjeli alkarskog Grada Sinja. Iz toga razdoblja potječe i uskotračna željeznička pruga od Splita do Sinja, dugačka oko 45 kilometara - preko Klisa, Dugopolja, Dicma i Brnaza, građena od 1898. do 1903. godine.

Potonji naraštaji toga područja, kako su to isticali i njihovi preci, kažu kako je to bio iznimno značajan objekt za Dalmatinsku zagoru, napose u zaleđu mora i Splita, koji je izgradila Austrija u doba vladavine cara Franje Josipa ne da bi toliko pomogla ljudima toga kraja, nego da bi što više izvukla prirodnog bogatstva iz Cetinskog kraja u svoju metropolu - u prvom redu ugljena i boksita čime je bila bogata okolica Sinja - te zbog strategijskoga položaja grada alkara podno Kamička koji je poslije postao značajnim vojnim središtem cijele Dalmacije.

Prije glasovite sinjske ferate iz Cetinskog kraja se u Split putovalo kočijama koje su već davno postale muzejskim izlošcima. Klopotale su karavane prašnjavim, izrovanim i blatnjavim makadamom prem moru i unutrašnjosti zemlje, što su ga bili izgradili stari Rimljani. Promicale su brojnim naseljima da bi što prije stigle na morsku obalu, zaustavljajući se na stanicama u Dicmu, Dugopolju i Klisu gdje bi se odmorili umorni konji, a i putnici sa sebe otresli prašinu, osvježili i objedovali u Radićevoj oštariji, a slično danas možemo vidjeti tek u nekim filovima, dokumentarcima. No prema sjećanjima starijih Sinjana i Cetinjana, kako su im pripovijedali roditelji i djedovi, od Sinja do Splita se kočijama putovalo po cijeli ubogi dan.

Kočijom po makadamu

"Poslovni ljudi, uglavnom trgovački putnici. Morali su odvojiti najmanje tri dana kako bi obavili poslove u Diokolecijanovu gradu podno Marjana. Tek trećega dana vratili bi se doma, iscrpljeni, izmoreni i uplašeni. Uvijek bi planirali vrijeme povratka kako ih ne bi zatekla noć u tada nesigurnim šumovitim predjelima na putovanjima, osobito kad bi prolazili makadamskim putom kroz Mojanku između Dicma i Brnaza. Oni koji su putovali kočijama do Splita, uvijek bi se u Sinju izljubili s rodbinom i prijateljima, kao da su odlazili na neka daleka putovanja, primjerice u Ameriku ili Australiju, ili pak na Novi Zeland, strahujući da se više nikada neće vratiti kući u alkarski grad podno Tvrđave. A onda je došla ferata, popularna, dobra stara sinjska rera", pričao nam je ugledni Sinjanin, Ivo Tošić.

U Sinju, središtu Cetinskog kraja i Dalmatinske zagore, taj su uskotračni vlak dočekali s velikim oduševljenjem, osobito radnici, ratari i stočari, trgovci, ali i đaci i studenti, dakako i prekupci i šverceri. Inače, za povijest sinjske ferate, čiji je projekt vjerojatno u Centralnome željezničkom arhivu u Beču, jer ih nema u našim arhivima, bio je vezan svojim dugogodišnjim radom na željeznici, posebice na uskotračnoj pruzi Split-Klis-Sinj, Marko Grbeša iz Banije, koji je ponikao u seljačkoj obitelji nadomak Gline.

Projekt sinjske ferate bečkom Centralnom željezničkom athivu

"Otišao sam u mirovinu poslije četiri desetljeća neprekidnoga rada u splitskoj Željezničkoj stanici Dalmatinskih željeznica koje su nedavno obilježile stotu godišnjicu postojanja. Deset godina, od 1952. do 1962. godine, radio sam na sinjskoj ferati. To su mi bili najdraži dani u dugogodišnjem radnom vijeku ne računajući u to i svoje osobno zadovoljstvo u poslovima školskog instruktora, osoblja u u splitskoj Željezničkoj stanici", isticao je Marko Grbeša koji stanovao u Splitu. Izražavao je nostalgiju za sinjskom rerom koja je dekretom ukinuta prije 26 godina, točnije 1. listopada 1962. godine. A neki su pak u šali komentirali kako je s feratom nestao i šverc na relaciji Sinj-Dicmo-Dugopolje-Klis-Split i obrnuto, ali nikad nisu istakli niti su ikad išta rekli o tome koliko je ta ista sinjska rera značila za gospodarski preporod tog dijela Dalmacije, te koliko bi ona u svim godinama koristila u dopuni turizma toga kraja, osobito danas u poticanju seoskog turizma splitsko-solinskog zaleđa. "Zahvaljujući baš sinjskoj ferati", tvrdio je Marko Grbeša, "taj je dio Dalmatinske zagore zaista preporođen u svakom pogledu.

"Rera, kako se još popularno zvala, bila je toliko srasla s narodom kuda je prolazila i fućkala. O tom uskotračnom vlaku, koji je izgledao kao iz priče, iz dječjih slikovnica, ili pak vesterna, nastale su u Sinjskoj krajini brojne legende, napisane i mnoge uzbudljive pjesme. Tadašnja djeca njezine vagone pamte i kao siguran kutak sakrivanja, sastajanja, gdje bi zajedno memorirali i naoučeno gradivo iz školskih knjiga, prepričavali pročitanu lektiru ili pak o gledanom televizjskiom filmu, ili odslušanoj radio-drami, ili o dogodovštinama doživljenim u školi... Mnogi su sinjsku feratu iskreno smatrali i svojim hraniteljicom, koja je imala nezamjenjivu ulogu i u poslijeratnom razvoju Sinja i Cetinskog kraja, osobito u obnovi i izgradnji toga dijela Dalmatinske zagore prevozeći putnike i robu. Iz Splita i Solina u Sinj je prevezla sva Dalmatinkina postrojenja, opremu i sav materijal za gradnju te predionice i tvornice konca. Pokazala se najsigurnijim i najrentabilnijim prievoznim sredstvom", pripovijedao nam je Ivo Tošić, poznati trgovac i kulturni djelatnik, umirovljenik, koji odlično poznavao prilike u Cetinskom kraju i Zagori, barem kad je riječ o prometnom razvoju.

Sinjsku reru doživljavali svojom hraniteljicom

I on je godinama, poput brojnih sinjskih i cetinskih školaraca, putovao feratom u splitsku školu, a poslije i kao referent nabave. Gotovo svi ističu rentabilnost tog uskotračnog vlaka čije su lokomotive koristile ugljen iz rudnika u okolici Sinja, a poslije iz rudnika Raše, Siverića i Tušnice. Stanovnici alkarskog grada najviše ističu ljepotu prirode na rerinoj ruti. Tutnjila je ferata slikovitim krajobrazima kanjona rječice Jadro da bi se zatim polako uspinjala i stenjala uz Klis, što je bila i atrakcija za svakoga putnika, osobito pogled na panoramu Splita, Solina, Kaštelanske rivijere kada nije bilo dima i cementne prašine, smoga. Potom bi, s naporom, gotovo lizla i prolazila kroz tri tunela. Dakako, zanimljivo je bilo putovati tim dalmatinskim kršom - kliškim, dugopoljskim, sinjskim i dicmanskih krajolikom, a osobit užitak bi obuzeo putnike kad bi se sinjska ferata s Kukuzovca spustila u Sinjsko polje. Tada bi ubrzala svoje kotače, ali nikad nije mogla nadoknaditi vrijeme izgubljeno zbog sporosti vožnje uz Klis.

"Sa svojom obitelji sam prvi put došla u Sinj 1951. godine iz Gorskog kotara vozeći se sinjskom feratom iz Splita. Već tada sam osjetila toplinu ljepote sunčane Dalmacije, osobito njezina zagorskog dijela", oduševljeno je pričala Danica Miklić, koja je gotovo cijeli svoj život provela u društvu željezničara što je bio i njezin suprug Stjepan Miklić, rođen u Rumi. Upoznali su se daleke 1945. godine u Dalju. "Rođena sam u Delnicama u obitelji željezničara Rudolfa Matkovića", govorila je gđa Miklić, "a sinjska mi je ferata doista značila život. Gotovo sam se srodila s tim divnim uskotračnim vlakom koji je svima bio vjerniji i nekako sigurniji od čovjeka. I sada mi pred očima prolaze slike putnika okupljenih na sinjskoj željezničkoj stanici, i to, baš ispred zgrade u kojoj sam stanovala više desetljeća. Kao da i sada čujem zvižduk naše rere iz smjera Brnaza i klopot manevarke u stanici. Nikako se ne mogu se otrgnuti od toga posebno zato što je naša ferata učinila mnogo za ovaj kraj", komentirala je Danica Miklić.

Ljepote feratine rute

U svima se budi sjećanje prema tom vlaku koji se u svom hodu, dugom šest desetljeća, nagutao kilometara, i kilometara. O sinjskoj reri bi također mogli satima, i satima pripovijedati baš kao Jozo Varenina i Bruna Panze iz grada podno Kamička, cetinski sinovi koji su desetljećima radili i stanovali u Zagrebu. Obojica su mnogo znali o svojoj ferati koja ih je često odvozila iz rodnih mjesta, Sinja i Brnaza, u Split te ih istog dana poslije podne ili pred večer vraćala kući. Takoreći znaju njezinu dušu, značenje toga vlaka u cjelokupnom radu i životu naroda Cetinkog kraja. Govorili su kako nikakvi autobusi, teški kamioni ne mogu nadomjestiti sinjsku feratu u robnom i putničkom prometu, iako je često bila i spora. Napominjali su kako su se, dok je vozila ferata, i sportski zrakoplovi češće spuštali i prizemljivali na travnatu zračnu luku na Piketu.

Mnoge su zanimljivosti i angdote vezane uz taj uskotračni vlak, koji je i sam ostao legendom u puklu na prostoru Dalmacije od Splita do Sinja. »Kad bi ferata uz Klis tek lizla«, u šali bi rekao Jozo Varenina, "pješak bi bio brži od nje te bi putnici često dobacivali pješacima: "Hajdete, popnite se!" Pješaci bi uzvratili: "Nećemo, jer žurimo! A na Klis-Kosi bi se često čulo: "Du-du-du." Knduktor bi putnicima rekao: "Dobro je, opet smo na tračnicama" Kad bi ferata zastala u ravnici, putnici bi dobacivali željezničkim radnicima: "Dovedite Obradovićevu kobilu da ju pokrene!", šalio se Boro Panza. "No, sa sinjskom se rerom, koja je vjerojatno dobila taj popularni naziv prema istoimenoj narodnoj pjesmi u Cetinskom kraju, jednom se utrkivao Splićanin Baćo Ružić, i to od Splita do Klisa. I uvijek bi na vrh Klisa, Klis-Megdan, došao prije taj brzonogi atletičar, nego naša ferata", sjećao se Ivo Tošić.

'Nećemo vlakom - žurimo...'

Iz tračnica sinjske ferate znali su iskakati, iskliznuti ili se prevrnuti vagorni, kao što se dogodilo 18. siječnja 1904. godine u Klisu, navodno zbog jake bure. Kroničari su zabilježili kako je u toj prvoj željezničkoj nezgodi bilo ozlijeđeno čak 16 putnika te da je poginuo jedan seljak iz Cetinskog kraja. A jedne hladne zime lokomotiva je iskliznula iz kolosjeka u Dicmu zbog duboka snijega. Vlak bi ponekad zastao i u velikom kliškom tunelu zbog opterećenosti lokomotive. "Za vrijeme prve vožnje vlakom iz Splita prema Sinja, sinjska ferata se najednom zaustavila u velikom tunelu na Klis-Kosi u oštroj okuki zbog preopterećenost. I ja sam se tada bila silno uplašila, kao i mnogi putnici. Bojali smo se da nas ne uguši dim iz lokomotive u tunelu jer nismo imali nikakva zaštitna sredstva, a zaštitna maska bi tada svakom putniku dobro došla. Na našu sreću sve se dobro svršilo", govorila je gđa Miklić.

I danas mnogi vremešniji Sinjani i Cetinjani pitaju zašto je utihnuo zvižduk sinjske ferate? "To se dogodilo zbog poslovnog gubitka te uskotračne željeznice nešto većega od tadašnjih 200 milijuna dinara. Bila je to posljedica i nabave 50 dodatnih vagona što smo ih naknadno dopremili iz Bosne kako bi se ubrzalo izvlačenje radioaktivne rude ispod sadašnjih voda akumulacijskog jezera HE Peruča, a poslije su ti isti vagoni bili kao mrtvi kapital. Tada nam nažalost nitko nije mogao pomoći", tvrdio je Marko Grbeša. "No u svemu je nezamjenjivo mjesto sinjske ferate, koja bi nam uvelike pridonijela u razvoju turizma. Da je u programu i popularna sinjska rera, i turizam bi ovdje imao naglašenije mjesto, odnosno u cjelokupno životu Grada Sinja i okolice. Inače, u svijetu se uvelike koriste takve željeznice, za turističku djelatnost. Putnici koji bi se vozili sinjskom feratom od Splita do Sinja i obrnuto, svi bi mogli uživati u sporoj vožnji razgledavajući slikovite pejzaže", ocjenjuje Zvonko Barać iz Sinja.

Putnici bi uživali u sporoj vožnji rere

To bi zacijelo bila turistička atrakcija kad bi se bivša sinjska rera mogla uspostaviti bar djelomice i uz rijeku Cetinu na rubu Sinjskog polja. U takvu bi se improviziranom vlaku mogao urediti restoran. Što bi ferata vozila sporije, to bi za putnike i izletnike bila zanimljivija. Tako ocjenjuje Joško Rihter, u Sinju. I u upravi sinjskog Viteškog alkarskog društva i Konjičkom klubu Alkar govore najljepše o ferati, baš kao o turističkoj atrakciji, odnosno o rijetkoj turističkoj poslastici. Slično razmišljaju i brojni ugostiteljski i trgovački radnici u Cetinskom kraju , u gradovima Sinju, Solinu, Splitu... Mnogi su stanovnici Sinja i Cetinskog kraja su 30. rujna 1962. godine ispratili svoju feratu na posljednje putovanje sa sinjske željezničke postaje prema Splitu. Neki su to teško podnijeli i nisu mogli izdržati da im se ne skotrlja suza niz lice. Bili su tužni i zaplakali su oni koji su se godinama i desetljećima vozili samo tim uskotračnim vlakom, i koji su s njim gotovo srasli.

Zato se i ne treba čuditi ni uzdasima niti zabrinutosti što su mnogi Sinjani i Cetinjani pokazivali kad su zadnji put gledali kako ih napušta njihova popularna ferata tužno fućkajući i puštajući dim u luku dok je lizla Sinjskim poljem i kroz Brnaze, napuštajući grad podno Kamička i penjući se uz Kukuzovac. Taj uskotračni vlak u trajnom sjećanju nose i oni Sinjani i Cetinjani koji su se tada, a i prijašnjih godina, njime odvozili do Splita te se feratom dovozili u rodni kraj na godišnji odmor kad bi preko Splita putovali iz inozemstva. "No, Sinjani i Cetinjani su nakon rere dobili novu asfaltnu cestu i sutobusni prijevoz. Ali, još nisu dobili brzu cestu koja im je tada bila obećana", upozoravao je Jozo Varenina.

Sinjski skladatelj Mile Čačija skladao pjesmu o popularnoj reri koja je na festivalu zabavne glazbe Split 75 dobila prvu nagradu. "Još kao dječak često sam iz Sinja u Split putovao našom feratom. Ona je ujedno bila i naša naša najdraža i najljepša igračka, a njezini vagoni topli i sigirni kutak za našu igru", kazo je s okusom nostalgije Mile Čačija. Uspomene na popularnu sinjsku feratu trajno će živjeti u Sinju i pitomoj dolini Cetinskog kraja. Kao da su još svježa i sjećanja na taj uskotračni vlak, osobito srednjovječnih i vremešnijih ljudi u tom dijelu Dalmacije koji su djetinjstvo provodili uz lokomotivu i u feratinim vagonima igrajući se, i putujući. Hoće li se, ipak, netko sjetiti da barem njezinu lokomotivu postavi na željezničkoj postaji u Sinju kao spomenik, i, kao podsjetnik njezinim vremešnijim putnicima, još zaljubljenima u feratu, te na znanje mladima kako su njihovi djedovi i pradjedovi desetljećima život vezivali uz jedan vlak, nemoguće dati zadovoljavajući odgovor.

Vratiti feratu radi naroda i seoskog turizma

A Kliškinje često muku muče dok dopreme svoje proizvode na sinjsku tržnicu, jer nemaju redovitih autobusnih veza između tog alkarskog grada i Klisa, nemaju svoj automobil ili kombi kako bi na vrijeme dopremile svoju verduru. Zato svi građani toga mjesta priželjkuju vraćanje u funkciju sinjske rere, odnosno uskotračnog vlaka, na relaciji Split-Sinj, na tračnice koji bi svim kliškim obiteljima ponovno udahnuo život. Samo je upitan taj projekt ako se zna kako je prijevoz autobusima i kamionima i profitabilniji nego željeznicom. No, Klišani i Sinjani bi željeli vraćanje bivše ferate na tračnice samo radi turističke atrakcije.

O sinjskoj reri svi stariji stanovnici, uglavnom starovječni ljudi, iz naselja u okolici Splita te na potezu od Solina do Sinja, kamo je ona prolazila i fućkala, svi najbolje govore o tom uskotračnom vlaku ističući njegovu korist posebice za vrijeme blagdana Gospe Sinjske, tradicionalne viteške igre Sinjske alke te inih blagdana, narodnih derneka i stočnih pazara u Cetinskom kraju, konjičkih utrka...Tvrde kako bi sinjska ferata imala značajno mjesto i u ruralnom turizmu šireg područje Cetinskog kraja i dalmatinskog zaleđa, a i njezina lokomotiva bi dobro došla i kao spomenik na željezničkoj postaji u gradu alkara. Vele kako se taj bivši vlak uvukao pod kožu njegovih bivših putnika te da ga ne mogu nadomjestiti ni najbrže prometnice primjerice autocesta koja je od alkarskog grada u Dugopolju udaljena 15-ak kilometara niti buduća brza cesta čija je izgradnja davno obećanja Split-Sinj.

Autor: Nedjeljko Musulin


Tagovi

Sinjska ferata Seoski turizam Željeznica Vlak Rentabilnost Tržnica Verdura

Izdvojeni tekstovi