• Akhal-Teke
  • 19.08.2019. 12:00
  • Ličko-senjska, Ribnik

Akhal-Teke, konji mjesečari plavih očiju na ranču Bože Grgurića

Postoji u Lici EU projekt vraćanja divljih konja jer je njegov pragen pronađen kod bosanskih konja. Božo Grgurić ipak drži da je Lika premala za nešto takvo, iako je sličan projekt polučio uspjeh u Poljskoj, a k tome konji ne mogu bez pomoći čovjeka preživjeti surovu zimu na Velebitu.

Foto: Marinko Petković
  • 1.560
  • 601
  • 0

Jahanje, ali i samo druženje s konjima, koji su već dugo gotovo pa nestali u Lici, terapeutski djeluju na ljude. Te plemenite životinje mogu čitavu godinu boraviti na otvorenom kao što je slučaj na ranču Vel'ki mlin u ličkom Ribniku, nedaleko ceste od Gospića prema Općini Lovinac. 

OPG Bože Grgurića posjetili smo početkom kolovoza i zatekli 26 konja na pašnjaku Jazmaci u Prkos polju ispod Velebita, veličine 12 ha, gdje se nalaze na ispaši po ljeti, u dubokoj hladovini velike šume, gdje ih čuva električni pastir. No i sami znaju kako si međusobno pomoći i obraniti se od muha i žege pa stoje u parovima ili skupinama od pet, šest, okrenuti jedni drugima glavama i repovima, uredno posloženi kao sardine u konzervi. Radi se o onim istim konjima, iznimka je ždrijebe i mladi pastuh, koji je ostao na ranču, a koje smo prvi put vidjeli prije četiri godine, jer i konji, kaže Grgurić, imaju pravo na zasluženu mirovinu i mirnu starost.   

Osam godina ulaganja i sve se isplatilo

Grgurić kaže da se nije planirao baviti konjima kad je još prije 14 godina kupio jednu kobilu i ždrijebe, ali sad na ranču koji je ime dobio po mlinu koji se nalazi na ulazu u Ribnik, ima cijelo krdo koje slobodno boravi na otvorenom cijele godine. Radi se, kaže, o sedam konja pasmine Akhal-Teke iz Turkmenistana i njihovim potomcima, koje je prvi u Hrvatsku uvezao Damir Voloder iz Vrbovskog. Ovi konji, koji su davno izgubili svoju radnu funkciju u poljoprivredi i šumarstvu, namijenjeni su za slobodno jahanje u prirodi, bilo u sportske ili rekreativne svrhe, a koje je postalo popularno i u Europi posljednjih desetljeća, nakon što se ovaj konjički sport proširio iz SAD-a. 

Na ranču se nalazi sedam konja pasmine Akhal-Teke iz Turkmenistana i njihovi potomci

Dok sjedimo i razgovaramo o konjima na uređenom ranču, gdje se znaju organizirati razni obiteljski događaji, Božo se zadovoljno smije jer je cijela njegova obitelj, supruga, kćerka i 12-godišnji sin Ivan, koji nam je otkrio i da je 'ždrijede, koje ima veliki potencijal za jahanje, jer ima dugačke noge, došlo neplanirano', prihvatila konje i sad više 'nema nazad'. Naravno, gdje su konji, za koje se djeca posebno vežu, tu je uvijek i nekoliko pasa, veliki i mali, ali svi mašu repom i nitko nikome ne smeta.   

Božo, koji kad ne jaši po ličkim prostranstvima, koji su idealni za rekreativno jahanje u prirodi, onda trči. Kaže da su i njega konji promijenili na bolje, jer iako i dalje zajedno sa suprugom živi i radi u Gospiću u jednoj velikoj državnoj tvrtki, nije mu teško nakon posla, a obvezno vikendom, sjesti u auto i doći do deset kilometara udaljenog ranča, a tu je i 30 hektara zemlje. 'Ne želim živjeti od konja, već se brinuti za njih', ističe Božo. 

Grgurić je prvi put prijavio zemljište u ARKOD prije četiri godine te dobio lijepe poticaje, koji su dobro došli da nakon osam godina ulaganja, svaki mjesec najmanje tisuću kuna, prvi put počne biti u plusu. "Nedavno su kod nas bile i dvije Njemice, koje su ljetovale u Lici, ali druženje s konjima je jedno, što većina ljudi rado čini, a jahanje je nešto drugo. To ili možete ili ne, treba znati prepoznati 'svoga konja', kojem i vi morate odgovarati, a to se ne može vidjeti odmah, jer za sve treba imati strpljenja, a  to nam danas najviše nedostaje'" glasno razmišlja Božo.        

Konji mjesečari u Lici imaju plave oči

Uzeo je Grgurić i pašnjake, jer treba godišnje osigurati 3.500 bala sjena, a na poticaje za konje nema pravo jer nisu autohtone pasmine, već toplokrvnjaci, čije obvezno vađenje krvi, jedanput godišnje, košta 120 kuna po konju. No, zbog parcela koje se krivo vode kao minski sumnjiva mogao bi izgubiti, uz dodatnu kaznu, 40.000 kuna poticaja i to ga brine. "Nikako nisam za to da se koristi tuđa zemlja, barem ne bez pismenog ovlaštenja, ali naš najveći problem u poljoprivredi je što se ne rješava pitanje korištenja državne zemlje, a koje u Lici ima dosta i stoji već desetljećima zapuštena", ističe Božo.

Uz to, mjera 10, kaže, zbunjuje korisnike jer se kod korištenja košanica kaže da nema paše od ranog proljeća do kasne jeseni, što je u Lici jedino vrijeme paše, kao i to da se košanica, može jednom u dvije godine pokositi, a  ne mora i pokupiti sjeno!? 

Za zdrav uzgoj, dobra je granica 30 konja, kaže Božo Grgurić

"Znalo se dogoditi da ako nas nema na ranču dva, tri dana, kad odemo malo na more, ali i to sve rijeđe, da konji provale s ranča, i onda nema druge, nego ih lijepo vratiti nazad, ali to se ne može na silu. Oni znaju tko je tko u krdu i ima konja koji nikad neće ići, čak i kad se jašu ispred drugog konja, a imamo jednu kobilu, koja sama zaključi kad bi joj bilo dosta jahanja i onda sama 'pošalje jahača na odmor", kaže on.   

Na ranču se Akhal-Teke lako uoče, jer imaju plave oči, a boja dlake im je različita pa zna biti i zlatna. No, dok u njihovoj pradomovini ne vole takve oči kod konja, čuli smo,da Ličani drže da su ti 'konji mjesečari'. "Genetika je važna za izdržljivost, jer ovi konji mogu u 82 dana prevaliti 4.000 kilometara, ali kod nas prolazi sve, nema prave selekcije. Poznajem čovjeka koji ima i više od 150 konja, ali pola od toga ne valja. Držim da je 30 konja dobra granica za njihov zdrav uzgoj jer je kod konja najvažnije da imaju dovoljno prostora za boravak, kao i da im se mjenjajaju pašnjaci redovito što sprječava pojavu bolesti', ističe Grgurić.

Inače, postoji u Lici, između Zira i Velebita, EU projekt vraćanja divljih konja, jer je njegov pragen pronađen kod bosanskih konja, u prirodu. Međutim, Grgurić drži da je Lika premala za nešto takvo, iako je sličan projekt polučio uspjeh u Poljskoj, a da ti konji, koji on sreće kod Zira, ne mogu bez pomoći čovjeka preživjeti surovu zimu na Valebitu. Nekoliko manjih krda divljih konja na Velebitu, koja su tamo već desetljećima, našlo se posljednjih godina i na udaru vukova.          

Zbog paprati uginula dva ždrebeta

Inače, Velebit se s bajkovitog ranča u Ribniku čini kao 'na dlanu'. Ipak, ovi konji 20 kilometara do njega prevale za sat i pol, odnosno do Zira, kod Svetog Roka do kojeg ima 40 kilometara, za više sati jahanja. U planu je i višednevno pustolovno jahanje do Udbine, ali se Grgurićima nikuda ne žuri. Ionako konje drže zbog sebe, a ne zbog moguće zarade. 

Tajna je u boravku na otvorenom, jer ovi konji ne vole štalu i boksove, iako imaju veliku štalu na ranču. Kad padne kiša, prije će danima stajati na otvorenom nego leći na mokru travu ili otići pod krov. No, primjetili smo da mladi  pastuh, više voli hlad štale po žezi u podne nego boravak na otvorenom.       

Konji mjesečari imaju plave oči

Grgurić ističe da bio jako u nedoumici kad je kupio sipljivu kobilu, koja sad ima 23 godine, da li da je uopće ukrca u prikolicu jer je jako kašljala, ali otkad je došla na lički svježi zrak, ni jedanput se nije nakašljala. Iako i dalje teško diše već je dala dva ždrebeta jer nema prašine na otvorenom pašnjaku već samo slobodno trčanje i međusobno druženje domaćih životinja, koje su navikle na blizinu ljudi i rado im prilaze.

"U tome čovjek samo može uživati. No imali smo nažalost i jedan veliki gubitak. Izgubili smo nedavno dva ždrebeta, koja su slučajno pojela paprat, koju u Lici zovu bujad, a koja se teško može efikasno ukloniti s golemih prostranstva", zaključuje Grgurić.


Fotoprilog


Tagovi

Božo Grgurić Veliki mlin Ranč Konji Akhal-Teke


Autor

Marinko Petković

Marinko Petković

Dugogodišnji novinar s diplomom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu koji prati poljoprivredu i prehrambenu industriju. Danas na iste teme izvještava za brojne domaće medije. Predsjednik Zbora agrarnih novinara pri HND-u.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi