Sajmovi kao ogledalo

Ako je Hrvatska u recesiji, stagnaciji i padu svega i svačega, sajmova bar ima i više nego svojim sadržajem zaslužuju. Nije na nama da procjenjujemo koji su u usponu, a koji u padu, koje vrijedi, a koje ne vrijedi posjetiti, ali slobodni smo prokomentirati naš mentalitet glede sajmova jer je to sve skupa ogledalo gospodarskog stanja i životne perspektive općenito.

Neimaština i loša organizacija neke sajmove tjera na kompromise i popuštanje: traže novčanu pomoć, naplaćuju skupe ulaznice, skupo računaju izložbene prostore, dopuštaju da se pojave izlagači-prodavači koje bi inspekcije na svakoj tržnici zabranile, pred mikrofonima i kamerama umjesto kvalitetnih proizvođača i izlagača pojavljuju se menadžeri s lažnim optimizmom i ulizivanjem odgovarajućem ministru i sl.

Druge pak (uprave sajmova), teška gospodarska situacija navela je da budu beskompromisni i nepopustljivi i da prezentiraju kvalitetu, ideje, ekskluzivu i novitete, a mutikaše i sami vide da im tu nije mjesto. Tu je odaziv i vrhunskih proizvođača i publike u porastu bez obzira na cijene. Tu nema u nas već tipičnih neugodnih situacija da se štand do štanda nađe vlasnik i tvorac neke vrhunske hrvatske marke i neki „opegeovac“ koji proizvodnju nema ni na papiru.

Treća stvar je sajmovanje kao stil rada i življenja. Ako imaš nešto dobro pokazati - podičiti se, vidjeti slične - usporediti se, susresti stare i nove prijatelje, pa proljudikati uz dobro (i ne preskupo) jelo i piće. Sajmovanje je uvijek bilo ljudevanje i ljudikanje, pa i zarada, ali ne nužno, a ne kao danas kada se stječe dojam, ne da te netko želi privoljeti, nego da svatko svakoga želi prevariti.

Osim naravno na uzlazećim sajmovima s novim vjetrovima, gdje već pred kamerama umjesto sajamskim menadžera istupaju najatraktivniji izlagači.

Autor: Rajko Polić