Obitelj Tanfara od 1896. čuva tradiciju otoka Krapnja - spužvarstvo

Otočić Krapanj je zaista biser vrijedan pažnje. Najniži i najmanji naseljeni otok na Jadranu, veličine svega 0,36 km2, udaljen je tristotinjak metara od obale - Brodarice, naselja nadomak Šibenika.

Vožnja trajektom traje možda 5 minuta, a Krapljani se osim ljepotama svog otoka ponose bogatom poviješću i tradicijom, osobito titulom središta jedne pomalo nepoznate ili čak zaboravljene grane morskog ribarstva. Riječ je o spužvarstvu.

Morske spužve najjednostavniji su višestanični organizmi koji žive na pojedinim dijelovima morskog dna na dubinama od 1-100 m. Što je veća dubina na kojoj živi, veća je i kvaliteta odnosno konačna cijena. Spužva je jedinstvena rožnata organska tvar u prirodi koja sadrži do 14% joda, obnovljiva vrsta koja se (uz pravilno ubiranje) razmnožava spolnim i vegetativnim putem, a zbog svojih antibakterijskih i antialergijskih osobina koristi se u medicini, kozmetici, industriji i turizmu.

Dalmata Fina je najkvalitetnija sorta

Jadranska, Euspongia officinalis Adriatica, u svijetu poznata kao “Dalmata Fina”, najtraženija je i najkvalitetnija sorta iznimne ljepote, trajnosti i kvalitete.

Još krajem 17. stoljeća Krapljane je loviti i čistiti ih naučio fra Antun s Krete. Najprije se lovilo ostima do 16 metara dubine, a koncem 19. stoljeća uvedena je teška ronilačka oprema. Već su 1911. godine krapljanski spužvari sa 16 ronilaca, 6 aparata i 30  brodica osnovali spužvarsku zadrugu. Zbog razaranja nakon Prvog svjetskog rata, od pomorske uprave primali su financijsku pomoć pa je 1930. s radom počela mala radionica za obradu ovih organizama. Godine 1947. osnovano je poduzeće Spužvar u okviru kojeg je 1953. uređena velika rafinerija spužava. U stvaranju te povijesti svoj je stoljetni trag ostavila i obitelj Tanfara, danas jedna od preostale tri obitelji spužvara otoka Krapnja.

Na pitanje kako od ove djelatnosti živi jedna obitelj, vlasnik obrta i ponosni nositelj istog imena s kojim je sve započelo, Roko Tanfara odgovara nam: “Od spužvarstva jedna obitelj ne živi, već preživljava. Oduvijek je tako bilo. To nikad nije bio posao koji te može učiniti milijunašem. Obitelj koja tako živi prenosi strast za dubinama, ronjenjem, ekstremnim življenjem s oca na sina, to nam je zapisano u genima."

Njegov pradjed Roko od 1896. lovio ih je ostima, bez motora, s maksimalno tri čovjeka u brodici, sve snagom puke ljudske volje. U korak sa razvojem spužvarstva na Krapnju, napredovale su i mijenjale se i tehnike u obitelji Tanfara. Tako je 1989. ponovno modernizirala ronilačku flotu “lakom opremom”.

Muzej i suvenirnica Spuga 2 

Nakon teških ratnih godina za spužvarstvo, 2002. godine obrt preuzima Roko koji ulaže u novu opremu s dva ronilačka broda, oprema rafineriju za spužve u kojoj se koristi nova metoda oksidacije, te usmjerava poslovanje obrta u prodaju gotovih spužvarskih proizvoda. U suradnji sa stranom farmaceutskom firmom, 2007. patentira, kako kaže, revolucionarni način obrade spužava kemikalijama.

Poseban korak je učinio kada je 2019. sa suprugom Milenom u prizemlju kuće uredio Muzej i suvenirnicu “Spuga 2”. Crno-bijele fotografije, predmeti, alati i primjerci spužvi koji sami pripovijedaju davne ljetopise, a na središtu prostorije ronilačko odijelo, tzv. veštit, koje je koristio stric njegova oca Danka početkom 20. stoljeća.

Podsjetilo me na film “Man of honor” (hrv. Časni ljudi) iz 2000. sa Cuba Gooding Jr. u glavnoj ulozi, kažem. “E! To vam je snimano po meni, to je priča o našem otoku. Krapljani drže do svoje riječi makar i pod cijenu vlastitog života. Ako kažu da će nešto učiniti, recimo, neki zahvat u podvodnoj gradnji, to će tako i biti”, odgovara Roko.

Naša je njiva more 

Te se riječi čine teške, ali čini se da je tamošnji roniocima riskiranje života nešto gotovo prirodno. “Tragedije se događaju, ali ako vas je strah, znači da niste psihički niti fizički podobni za ronioca. Ronilac mora otupiti. Ili to - ili glad”, dramatično govori Roko koji van sezone lova spužava kao pomorac mora odlaziti na oceane te dodaje u Gibonnijevskom stilu “Mi nemamo njiva k'o u Slavoniji. Naša je njiva more. More traži puno, ali daje puno”.

U njegovoj su obitelji trojica ronioca: Roko, njegov otac Danko i sin Adrian, od sveukupno 7 preostalih na otoku Krapnju i Brodarici. No cijela je obitelj uključena u posao. “Cure su zadužene za logistiku, pakiranje u ambalaže, a na muškarcima su teži fizički poslovi”, objašnjava.

Nekada su se spužve prodavale na kilograme i tone, no danas godišnji ulov 100-150 kg prodaju isključivo kao gotove proizvode u svojoj suvenirnici ili kao dio asortimana luksuznih ponuda nekoliko hotela. Njihova prerada strogo je čuvana obiteljska tajna, a konačna poluprerađena ili prerađena spužva koristi se u razne svrhe - od medicine i kozmetike, industrije i soboslikanja pa do keramike i dekoracije. Uz njih, kaže, prodaju koralje i nakit od koralja. Cijena jedne spužve ovisi o njenoj veličini pa varira od 1 do 50 eura. Kupci su najčešće turisti koji u muzej “zalutaju”, pa ostaju iznenađeni bogatom poviješću i umijećem krapanjskih spužvara, ali i težinom njihova posla od kojeg se ne živi na visokoj nozi. U muzej je ulaz besplatan, česte su prezentacije za razne grupe tijekom kojih Roko priča “priču od početka”, oblači opremu i zaranja.

Mali spužvarski obiteljski obrti danas jesu jedni drugima konkurencija, ali ona zdrava, pojašnjava nam. “Krapljanski spužvari oduvijek su znali zaštiti spužvu kad je potrebno, poštivati dogovore i odredbe udruge o području i dubini lova kako bi se spužve mogle regenerirati.”

Nema sluha za zaštitu povijesne i kulturne baštine otoka

Nažalost, budući da nemaju isključivo Krapljani povlasticu za lov, strani ronioci sa sve boljom opremom izlovljavaju ih neovisno o sezoni, dubini i pravilima, tako da se one ne stignu razmnožavati i rasti. Roka posebno boli što nema sluha za zaštitu povijesne i kulturne baštine otoka. “Tradicija se ne bi smjela ugasiti. To je kao da s bagerima rušite zidine grada Dubrovnika. Ne znamo zaštititi interese, već se priklanjamo direktivama EU neovisno o posljedicama. Od 2024. ukinuta nam je i povlastica na izlov koralja, iako se radilo o svega 30 kg prodavanih isključivo kroz krapanjske suvenirnice”, upozorava. 

Pored pretjeranog izlovljavanja, spužvarstvo je posljednjih godina zadesila još jedna velika kriza - teža i od onih ratnih. Kao posljedica zagađenja, pojavio se parazit iz skupine truskovaca, Haplosporidium pinnae, koji je nakon prve potvrde zaraze na hrvatskom dijelu u svibnju 2019. poharao cijelu Jadransku obalu ostavivši za sobom groblja periski, spužava i školjaka kunjki. Pomor je, kažu ronioci, kompletan, radi čega brojni stručnjaci i ribarska društva apeliraju, predlažu i provode programe očuvanja i reintrodukcije zdravih jedinki na rijetkim, još nezaraženim područjima.

Da će se situacija stabilizirati, Roko Tanfara nada se ne samo zbog svoje obitelji, već zbog iskrenog altruizma i ljubavi prema svom otoku: “Želja nam je da se i dalje priča o spužvi, o Krapnju; da sačuvamo tradiciju za mlađe generacije, da ostane znano i Hrvatskoj i svijetu da je otok Krapanj bio i ostao središte jadranskog spužvarstva.”