Noa peca od četvrte godine, a s 10 je postao prvak u ribolovu!

Bio je kraj listopada, dan vedar i ladimirevačka bara spala od suše. Točno u podne, kad je bila najbolja temperatura, mještani su čuli dječje glasove. Organizatori su ih već razaznavali. Uz njih su bili i roditelji koji ih nisu uspjeli nadjačati. Došli su podržati 25 klinaca u dječjem natjecanju (od 10-12 godina) u ribolovu.

Začulo se šuškanje. To je bio znak da se nešto ozbiljno događa. Poput termita su vadili kruh, kukuruz, crviće i sve ono što su od mamaca mogli ponijeti. A onda su ih krenuli stavljati na udice. Bilo je puno ushita, treme i straha jer se svako dijete nadalo prvom mjestu koje je značilo zlatnu medalju. Natjecanje je krenulo. Izdaleka se činilo kao da se hrvatsko ribolovno društvo iznenada preko noći pomladilo i kao da se mještani doista drže izreke: "na mlađima svijet ostaje".

Peca od svoje četvrte godine

Šampionsko prvo mjesto osvojio je Noa Lulić te od zamjenika župana Osječko - baranjske županije, Gorana Ivanovića - Laca, dobio zlatnu medalju.

“U svojoj četvrtoj godini sam počeo pecati. Ribe i voda su moja ljubav. Smiruju me i opuštaju, a poglavito poslije mnogobrojnih domaćih zadaća i sjedenja u školskim klupama. Kad zabacim štap, osjećam kao da meditiram. Vrijeme stane, a moj mozak se odmara. U ovom natjecanju sam upecao babušku, kucina, bandara i kedera čija je ukupna težina iznosila 1,5 kg. Govorimo li o karakteristikama bandara, tada je bitno naglasiti da ga krasi zelenkastožuta boja, s vertikalnim crnim prugama i dobro razvijena peraja.

Kad su me proglasili šampionom, nisam mogao skinuti osmijeh s lica. Za mene je to značilo sve. Radost, ponos, nagradu, motiv, želju, ostvarenje snova... Bio sam radostan što sam s deset godina osvojio zlatnu medalju i dobio priliku upoznati zamjenika župana, što za mene, kao dijete, nije mala i svakidašnja stvar.”, priča Noa Lulić koji je veliki ljubitelj prirode i životinja.

Da je tome tako, svjedoči i činjenica da je član izviđačkog društva te da u kući ima nekoliko vrsta životinja. Od hrčaka, ribica, psa, mačke, čupavih i običnih kokica, zečeva, pa sve do domaćih miševa koje je uspio pripitomiti do te mjere da mu jedu iz ruke. Pitate li ga za cilj, reći će vam da mu je isti ne gubiti vrijeme u životu i svakodnevno raditi na pripitomljavanju što većeg broja i vrsta životinja, te tako usvajati mnoga znanja i iskustva kako bi razumijevanjem spasio životinjski svijet.

Foto: Arhiva Noa Lulić