• Plodored
  • 27.01.2013.

Značaj plodoreda u ostvarivanju izravnih plaćanja

Plodored je također jedan od temeljnih preduvjeta uspješne integrirane poljoprivredne proizvodnje

Foto: RGBStock
  • 1.617
  • 78
  • 0

Europska unija će u razdoblju od 2014. do 2020. godine prosječno godišnje za poticanje poljoprivredne proizvodnje izdvajati 55 milijardi eura (ZPP ili zajednička poljoprivredna politika). Republika Hrvatska je u pristupnim pregovorima za naše poljoprivrednike “osigurala” omotnicu u ukupnom iznosu nešto većem od 700 milijuna eura godišnje (373 milijuna za izravna plaćanja i 333 milijuna za ruralni razvoj).

Prema nekim temeljnim odrednicama za naredno sedmogodišnje razdoblje (2014.-2020.) EU najveći dio poticaja (oko 30%) planira isplatiti poljoprivrednim gospodarstvima koja će godišnje proizvoditi barem 3 kulture, dio površina će imati pod pašnjacima, a djelomično će se baviti ekološkom poljoprivredom (barem na 7% površina). Plodored je također jedan od temeljnih preduvjeta uspješne integrirane poljoprivredne proizvodnje (NN 137/12), a Tehnološke smjernice za ratarsku proizvodnju zahtjevaju tijekom 5 godina na istoj parceli uzgoj barem 3 biljne vrste iz botanički različite porodice. U Međimurju se prosječno godišnje na čak 85% oranica (oko 30.000 ha) uzgajaju samo 2 botaničke porodice: trave (kukuruz, pšenica, raž, ječam, zob, tritikale ili pšenoraž) i pomoćnice (krumpir)!

Uspješna se biljna proizvodnja dugoročno može održati samo ako odabrane kulture uzgajamo sustavno jednu za drugom u plodoredu. Jedan od značajnih razloga uvođenja plodoreda je snošljivost usjeva prema ponovljenoj ili dugotrajnoj uzastopnoj sjetvi i tolerantnost prema korovima, štetnicima i uzročnicima bolesti koji ne “nakupljaju” u zemljištu. Divlje su biljke vrlo snošljive, a vrste koje se ne mogu prilagoditi na uvjete koji vladaju u prirodnim biljnim zajednicama ubrzo bivaju potisnute. Naprotiv, poljoprivredne se kulture ponašaju različito prema ponovljenoj ili dugotrajnoj uzastopnoj sjetvi i sadnji. Neke to lakše podnose, dok su druge vrlo osjetljive, pa ih dijelimo u dvije osnovne skupine:

  • a) snošljive ili samostabilne kulture (npr. kukuruz, proso, raž, zob, soja, krumpir i slično) i
  • b) nesnošljive ili samolabilne kulture (npr. šećerna repa, mrkva, suncokret, grašak i slično (Butorac, 1999).

Nesnošljivost kultura odavno privlači pozornost znanstvenika, a najčešće proizlazi iz pojma “umornost” tla i sve jače pojave štetnih organizama. Stoga se niti snošljive ili samostabilne poljoprivredne usjeve ne preporučuje često uzgajati na istoj parceli ili u monokulturi, a budući plodored sprječava širenje štetnika, bolesti i korova, njegovo je provođenje temeljna mjera u integriranoj zaštiti bilja. Tipičan primjer takvoj tvrdnji je suvremena proizvodnja krumpira. Premda krumpir ubrajamo u snošljive biljne vrste prema ponovljenom uzgoju na istoj površini, tržni je uzgoj nemoguć bez sadnje zdravstveno ispravnih i aprobiranih majčinskih gomolja. Naime, pravo sjeme koje nastaje u zelenim bobama iz cvjetova cime nema važnost na formiranje gomolja i za njega su zainteresirani samo oplemenjivači radi dobivanja novih sorti krumpira. “Degeneracija” ili izrođivanje krumpira je osnovni razlog prosječno vrlo niskih prinosa krumpira u našoj zemlji, a nastaje kao posljedica virusnih infekcija sjemena krumpira iz vlastite reprodukcije! Sjemenski se krumpir može uspješno uzgajati samo u područjima sa sporim tempom izrođivanja, odnosno u regijama gdje nema uzgoja stolnog ili jestivog krumpira (takvi su usjevi izvori virusnih zaraza koje lisne uši prenose na obližnje sjemenske usjeve) i geografskim širinama bez visokih ljetnih temperatura (gomolji s polja koja tijekom ljeta budu izloženi toplinskom stresu u pravilu budu fiziološki stariji i manje pogodni za novu sadnju). Iz tih se razloga sjemenski krumpir u našoj zemlji proizvodi uglavnom u brdsko-planinskim područjima (Lika, Gorski kotar, Žumberak), a takva proizvodnja mora biti prijavljena i pod posebnim zdravstvenim nadzorom. Kvaliteta se provjerava laboratorijskim ispitivanjem zdravstvenog stanja, a prema cjelokupnoj dopuštenoj zarazi virusima razlikujemo četiri kategorije sjemenskog krumpira na tržištu (Elita, Original, I. i II. sortna reprodukcija).

Ali, osim virusnih infekcija gomoljima krumpira se prenosi još 50-tak drugih nametnika (gljivice, bakterije, nematode), od koji se neki zadržavaju dulje razdoblje u zemljištu. Svakako su najopasnije gljivične bolesti koje se naknadno brzo šire u vegetaciji (npr. plamenjača, crna pjegavost), pa njih ne bi smjelo biti na sjemenu. Kako naša zemlja nema vlastiti istraživački rad na selekciji sorata krumpira, a domaćom proizvodnjom zadovoljavamo tek 5% potreba za sjemenskim krumpirom, najveći dio tih potreba podmirujemo uvozom iz zapadnoeuropskih zemalja (npr. Nizozemska, Njemačka, Belgija i sl.). Ali, zbog različitih zemljišno-klimatskih uvjeta i organizacije proizvodnje jestivog i sjemenskog krumpira u tim područjima degeneracija krumpira zbog virusnih infekcija nije ograničavajući čimbenik uspješne proizvodnje, već puno veće štete pričinjavaju krumpirove nematode (Globodera), bakterijske bolesti (Ralstonia, Clavibacter, Erwinia) i zemljišne gljivične bolesti gomolja (Rhizoctonia, Fusarium, Spongospora, Streptomyces i dr.). Na taj su način od osamostaljenja Republike Hrvatske unesene neke nove kategorije nametnika krumpira (npr. cistolike nematode - Globodera), a prijeti nam pojava određenih bolesti s kojima se još nismo sreli u našoj tržnoj proizvodnji stolnog ili jestivog krumpira (npr. dvije karantenske bakterijske bolesti - Clavibacter i Ralstonia).

Svake pak godine uvezene sjemenske partije krumpira budu zaražene određenim postotkom uzročnika bakterijske “crne noge” (Erwinia), suhe truleži (Fusarium), gljivične “bijele noge” (Rhizoctonia) ili površinske krastavosti (Streptomyces). Više od 15-tak godina sjemenski krumpir je uvažan u Republiku Hrvatsku prema “Mjerilima za utvrđivanje zdravstvenog stanja usjeva i objekata, sjemena i sadnog materijala” (NN 53/91) koji je propisivao dopuštenu zarazu gomolja na tržištu za samo 12 kategorija štetnih organizama (a gomoljima se prenosi 60-ak različitih nametnika)! Od 1990-tih godina Vijeće ministara i Komisija EU donose godišnje na desetke novih propisa (direktiva, odluka i uredbi) kojima se uređuju i jedinstveni fitosanitarni kriteriji za sve članice, a glavni su ciljevi sprječavanje širenja štetnih organizama bilja putem premještanja pošiljka bilja na zajedničkom tržištu. Stoga je čuvanje biljnih putovnica svake partije kupljenog sjemenskog krumpira obveza svih proizvođača, a kontrola zdravstvenog stanja majčinskih gomolja tijekom naklijavanja i pregleda krumpirišta u vegetaciji redovita uzgojna mjera. Tržni proizvođači krumpira iz tih razloga moraju biti upisani u FITO-Upisnik (NN 54/07). Zbog zadržavanja infektivnosti nekih nametnika na zaostalim biljnim organima, u zemljištu krumpir bi na istu parcelu trebalo saditi tek svake treće, ili još bolje - tek nakon četvrte godine! No, da bi danas tržni proizvođači krumpira uspjeli prodavati svoju robu putem trgovačkih lanaca potrebno je da godišnje isporuče barem 300 t jestivog krumpira, a uz prosječni prinos 30 t/ha svake bi godine morali zasaditi barem 10 hektara.

Ako bi željeli poštivati pravilo da krumpir na istu površinu sadimo tek svake treće ili četvrte godine onda bi trži proizvođači trebali posjedovati ili imati u zakupu najmanje 30-40 ha poljoprivrednog zemljišta (npr. prema podacima Državne geodetske uprave u Međimurju su početkom novog milenija samo 23 poljoprivredne obitelji posjedovale zemljište veličine 20-50 ha)! Kako zbog ograničenih zemljišnih kapaciteta veliki dio obiteljskih gospodarstva još uvijek ne poštuje ova pravila, važno je u plodored s čestim uzgojem krumpira uključiti biljne vrste koje smanjuju štetnost zemljišnih uzročnika bolesti što značajno smanjuju kakvoću i prinose gomolja krumpira (npr. Rhizoctonia, Streptomyces, Spongospora, Colletotrichum, Helminthosporium i dr.).

Novija istraživanja dokazuju da uljana repica u konstantnom plodoredu s krumpirom smanjuje štete na gomoljima od uzročnika “bijele noge” (Rhizoctonia) i obične krstavosti (Streptomyces) za 18 do 38%. Ako se u taj plodored uključe još ozime žitarice (naročito raž) štete od “rizoktonije” se smanjuju 35-41%, a intenzitet obične krastavosti je slabiji 20-33%. Također je poznato je da kulture pogodne zelenoj gnojidbi (npr. rauola, facelija, repica, uljna rotkva, zatim smjese za zelenu gnojidbu koje sadrže lupinu, stočni grašak, faceliju, aleksandrijsku djetelinu, heljdu i uljnu rotkvu) smanjuju populaciju cistolikih nematoda (Globodera) u zemljištu, pa bi tržni proizvođači jestivog krumpira ove spoznaje trebali što više koristiti u praksi.

Autor: mr. Milorad Šubić

Foto: RGBStock


Povezana biljna vrsta

Uljana repica

Uljana repica

Sinonim: - | Engleski naziv: Swede rape, oilseed rape | Latinski naziv: Brassica napus L. (Partim)

Uljana repica proizvodi se zbog dobivanja ulja. U sjemenu uljane repice ima oko 40 %  i oko 20 % bjelančevina. Ranije je ulje uljane repice korišteno za osvjetljenje i mazivo, a... Više [+]

Izvori

Međimurje - županijske novine


Tagovi

Plodored Europska unija Poticaji Krumpir Uljana repica

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

[23. listopada] 3. sajam OPG-a i natjecanje u ručnom runjenju kukuruza povod 60-te obljetnice osnutk... Pročitaj cijelu bilješku »