Šećerna repa podbacila do 80 posto, trune u zemlji, tko i kako će namiriti štetu?

Ove je godine prema procjenama ratara i stručnjaka urod kukuruza podbacio 50, soje 70, a šećerne repe i 80 posto. Apokaliptične slike polja pod ovom kraljicom ratarskih kultura dolaze iz Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije gdje se poljoprivrednici pitaju isplati li ju se uopće vaditi jer korijen nije imao dovoljno vode da bi se razvijao, list je suh, kiša nije pala dva mjeseca, a pritom je temperatura bila iznad 33, a u pojedinim razdobljima i do 40°C. 

Korijen nema ni pet deka 

Drago Perij ovu ratarsku kulturu uzgaja više od 40 godina, a u prilogu emisije Plodovi zemlje kaže kako ovakvo što ne pamti. "Svaka je trebala imati kilu i po do dvije, a nema pet deka, nema ništa u njoj. Što smo mi proizveli od sveg našeg truda", očajno zaključuje ovaj poljoprivrednik iz Vrbanje

Poljoprivrednica Miluška Besek iz Soljana kaže da je proizvodnja do 15. srpnja bila idealna i obećavala barem 8 vagona po hektaru, da bi danas, kada ju trebaju vaditi, bila potpuno bolesna, trula i bez šećera. "Upitno je uopće ulaziti s vadilicom, nemoguće ju je povaditi", izjavila je proteklog tjedna prije ovih obilnih kiša koje repu neće spasiti, a što nam je potvrdio i prof.dr.sc. Bojan Stipešević s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. 

Čak i ona koja je ostala zdrava, podbacila je u težini i loše je digestije. 

Dodatni problem - repa u zemlji

A sve je krenulo gotovo idealno. Posijana je na vrijeme, ponikla kako treba, sklopovi idealni, bilo je dovoljno kiše, a onda je u sedmom mjesecu krenula suša. Osim toga, neka polja je čak dva puta pogodila i tuča. 

Pritom, treba napomenuti, ulaganja u ovu kulturu su ogromna. Đuka Golubčić iz Bošnjaka precizira da su uložili 2.200 do 2.600 eura po hektaru. Naime, godina je zbog korova bila specifična. "Imali smo sedam špricanja radi korova i dva zbog bolesti, a onda je došao kobni led. Kasnije se nije ni isplatilo ići u njivu", komentirao je on dodajući da unatoč svoj agrotehnici, ona trune na poljima te da bez obzira na kišu koja je došla prekasno, od repe neće biti ništa. 

Osim što su na gubitku, velik je problem i to što slatki korijen ostaje u zemlji, povećava kiselost tla i ugrožava sjetvu usjeva koji treba doći na njezino mjesto. 

Ratari smatraju da je s vađenjem trebalo započeti već kada je krenula kampanja te da sada već dolazi do retrovegetacije. Zaorati ju ne smiju zbog povećanja kiselosti tla, a uložiti u njezino vađenje bi im dodatno povećalo već ogromne troškove. "Računamo na Sladoranu i državu", složno poručuju. 

Kako će se naplatiti šteta? 

Gost emisije bio je Željko Zadro, predsjednik Uprave Hrvatske industrije šećera (HIŠ) koji kaže kako su štete ogromne, nikad viđene. "U dvije županije šteta je preko 80 posto, gotovo sva repa je neuvjetna", kaže on dodajući da su ove godine krenuli s nikad ranijom preradom, umjesto oko 15. rujna, ona je započela već 20. kolovoza. 

"Do danas smo preradili gotovo 100.000 t šećerne repe. U normalnim uvjetima bi trebali dobiti 14.000 tona šećera, a mi smo dobili nešto manje od 7.000", izjavio je dodajući da su njihovi kooperanti izgubili ogroman novac, jer su i ulaganja po hektaru bila ogromna. "A mi pritom proizvodimo šećer duplo skuplje nego u normalnim godinama jer su svi drugi troškovi isti", tvrdi Zadro. 

Kaže kako su već uputili zahtjev resornom ministarstvu kako bi se aktivirala EU krizna sredstva. Ono što traže je da se barem polovica ulaganja po hektaru, a koja iznose oko 2.600 eura isplati kroz štetu. "Ono što mi kao šećerana možemo napraviti, obvezu koju kooperanti imaju prema nama, razvući kroz tri, četiri godine kako bi ublažili ovu situaciju", Zadrino je rješenje. 

Što u narednim godinama? 

No, kako potaknuti ratare da nakon ovako velikih gubitaka i nagodinu, kao i u vremenu koje će uslijediti siju šećernu repu, pitanje je na koje Zadro odgovara kako treba primjenjivati tehnike i tehnologije koje se koriste u Italiji i Španjolskoj. To znači ranu sjetvu u siječnju s preuzimanjem rizika od izmrzavanja od strane šećerane, kretanje u kampanju prerade u vrijeme vršidbe pšenice, dakle početkom sedmog mjeseca. 

"Kada smo radili uzrokovanje 7. srpnja, imali smo prosječan broj biljaka po ha 100.000 te 700 g po biljci. Repa u tom trenutku nije bila u potpunosti zrela, no sve što se nakon toga događalo je bila katastrofa", prisjeća se Zadro koji rješenje vidi i u navodnjavanju jer da od suhog ratarenja više ne može biti ništa. 

"Francuska ima dobar primjer. Ondje je država farmerima koji su sami uložili u sustave za navodnjavanje odobrila korištenje vode bez naknade u vremenu od pet godina. To je najbolji poticaj", smatra Zadro koji je ipak izdvojio jedan primjer u Hrvatskoj gdje niti natapanje zemljišta nije pomoglo. 

Jedan od njihovih dugogodišnjih kooperanata u normalnim godinama uz sustav navodnjavanja ima 90 do 100 tona, a ove je imao samo 51 t/ha. "Problem ove godine nije samo nedostatak padavina nego i ekstremne vrućine preko 33 stupnja, u trajanju gotovo 60 dana i premala razlika između dnevne i noćne temperature", podsjeća. 

Dva problema oko vađenja 

No, pitanje koje sada muči ratare je što s repom koja je u zemlji, a koja je i prije kiše počela trunuti i smrdjeti. Treba li ju vaditi, smije li se zaorati, hoće li Sladorana u tome pomoći? 

Zadro ističe dva problema - prvi je taj što postoji količina koja je još koliko toliko uvjetna. Otkriva kako kriterije smanjuju svaki dan, primaju sve lošiju. "Ideja je da se uzme ono što je dobro i preradi, bez obzira na gubitke. Drugi problem je što nemamo dovoljno kombajna, a i do sada se nije mogla vaditi jer je zemlja bila doslovno poput betona, strojevi su se lomili", opisuje on dodajući da je jedino rješenje tu biljnu masu proslijediti u bioplinska postrojenja. 

Ove je godine šećerna repa posijana na 10.800 ha u Hrvatskoj te na 1.000 ha u Mađaržskoj gdje je situacija sa sušom slična kao i kod nas. Zadro kaže kako nema smisla voziti truli korijen iz Mađarske da bi se zbrinula u Hrvatskoj te da u toj zemlji još nisu krenuli s isporukom. 

Zbog svega navedenog opravdano je očekivati da će i šećer poskupjeti. Ove se godine Sladorana nada proizvodnji od 60.000 tona, a očekivali su duplo više, 120.000 t. Treba napomenuti kako je Hrvatska, prije ulaska u EU i neposredno poslije, u tri šećerne proizvodila 300.000 t šećera od čega je polovica bila potrošnja u RH, a ostalo je bilo izvozni proizvod broj jedan. 

Dakle, ne da neće biti dovoljno za domaće potrebe nego je sasvim legitimno razmišljati i o zatvaranju šećerane u Županji. "Sve je moguće, ali ćemo i učiniti sve da se to ne dogodi. Vjerujemo da ćemo s promjenom agrotehničkih mjera uspjeti uvjeriti kooperante da ostanu s nama", zaključak je Zadre koji vjeruje u pomoć resornog ministarstva i Vlade RH.