Od 1950. do 2000. crveni otok je izgubio 40-50% šumskog pokrivača. Jako se sijeku šume, najviše zbog dobivanja prostora za poljoprivredne kulture te iste pošumljavaju eukaliptusom, ispričao nam je biolog Nediljko Landeka, sudionik Ekspedicije Madagaskar.
Biološki odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu organizirao je Ekspediciju "Madagaskar studeni 2024". Deseteročlana skupina znanstvenika iz Hrvatske i Srbije u 21 dan prošla je oko 2.600 kilometara ove otočne države u Indijskom oceanu, proučavajući endemske vrste životinja i biljaka. Nakon povratka razgovarali smo s jednim od sudionika, biologom, dr.sc. Nediljkom Landekom.
Glavni grad Antananarivo bila im je, kaže, polazna točka gdje su bili smješteni kod svog domaćina i vodiča Bebera, a koji im je organizirao kombi s vozačem Denijem. Sam Antananarivo nalazi se na brežuljcima protkan rijekama i jezerima, a broji preko 4 milijuna stanovnika. S obzirom da je Madagaskar bio francuska kolonija do 1960. godine, na otoku je osim maldeškog, i francuski službeni jezik.
"Uvjeti su tamo kao kod nas prije 70-ak godina; infrastruktura je jako loša, ceste loše, vodovoda praktički da i nema, pa smo cijelo vrijeme našeg boravka pili vodu iz flaširanih boca. Voda koja se toči iz javne špine pretače se u žute kanistre kojih se može vidjeti svuda", prepričava Landeka. Bez obzira što nemaju baš neki vodovod svi su tamo čisti i uredni. Stanovništvo se praktički cijeli dan kupa na rijeci i suše opranu robu rastegnutu po obali.
Tri četvrtine zemlje bavi se poljoprivredom, a kultura koja prevladava je riža. Uzgoj se odvija na tradicionalan način, traktori su jako rijetki, a osnovni alat je uski ašov kojim se obavi kopanje dok utabavanje terena obave zebui. U vrijeme njihove ekspedicije priprema terena je uglavnom bila pri kraju i čekala se kiša koja puni terasaste površine.
Madagaskar ima 30 milijuna stanovnika, a njegov broj se povećava za oko 3% godišnje tako da će, kaže naš sugovornik, uskoro ovakav pristup poljoprivredi biti nedostatan te će morati modernizirati svoju dosadašnju proizvodnju.
Prva životinja ovog otoka je govedo zebu, izdržljivo na sušu, vuče zapregu i plugove. Koriste ga i za pripremu terena pred sadnju riže. "Ovdje mehanizacije gotovo da i nema", opisuje pa krdo zebua razrahli zemlju na terasi gdje će riža biti posađena.
"Druga je kokoš koja podsjeća na dinosaura. Svuda ih se može sresti i na ulici i na polju. Jako je brza i spretna. Vjerojatno lako umakne nekom grabežljivcu", smije se Landeka.
Gledano iz našeg kuta, dodaje, ljudi stvarno žive u bijedi, međutim, ne izgledaju nesretni. Svi su uslužni i nasmijani. Njeguju tipične tradicionalne plesove nastale kombinacijom indoneških i afričkih utjecaja.
Kada su pitali stanovnike kolika je njihova prosječna plaća, odgovorili su kod njih nema plaća u klasičnom smislu. Preživljavaju s oko 100-200 eura mjesečno, prebačeno iz njihove valute, arijariya. Ljudi su tamo samoodrživi jer svi po malo sade, svatko za sebe i zadovoljni su svojim načinom života.
Bave se i proizvodnjom cigle, opeke od zemlje za gradnju, a budući da je tamo tropska klima kuće pokrivaju slamom ili putnik palmom. Zanimljivost Putnik palme (Ravenala madagascariensis) je njezina dvodimenzionalnost rasta, poput lepeze je. Od njezinih se listova može sačiniti i brzo sklonište za vrijeme kiše, a debele stapke važan su izvor vode.
Kaže nam i da je Saint Augustin, malo mjesto na obali oceana i na delti velike rijeke Onilahy koja čini močvaru sa zaslanjenom vodom, omiljeno stanište mnogih vrsta. Lokalni ribari sa svojim čamcima voze i izletničke ture.
"Našu ekipu su odvezli do jata flaminga i do jednog izvora udaljenog oko 4 km. Brodovi imaju bočni stabilizator tako da ih jaki valovi teško mogu prevrnuti. Posljednja kiša pala je u veljači pa otočići služe kao pašnjaci za koze na koje prelaze preko drvenog mostića", priča nam.
Madagaskar zovu crveni otok jer dominira crveno tlo. Dnevno su naši biolozi prelazili od 250 do 300 km različitih predjela; od visokih vulkanskih planina, tropskih i listopadnih šuma do velikih travnjaka i savana. Stoga im je i smještaj bio drugačiji. Parkovi prirode i nacionalni parkovi nude veliku ponudu smješta kao što su priručni bungalovi, lijepo uređeni i skromni.
Osim lemura, raznih guštera, kameleona, žaba i zmija u Parku prirode Mandraka vidjeli su i zabilježili mnoge vrste kukaca koji su zbog suše izlazili noću ili pred jutro. Njihovi afrički žohari puno su veći od naših. Iako izvorno afrička vrsta naziv je dobio tek kada se prije nekoliko stotina godina proširio po Americi. A zamijećen je i u Dubrovniku te Malom Lošinju.
Jedna vrsta skakavca (Phimateus sexosus) je otrovna ako se pojede. Veliki crvenonogi madagaskarski pauk (Trichonephila inaurata madagascariensis) razvlači na metre svojih mreža. Kada raširi noge veličine je ljudske šake, a kako je i sam dosta težak dok se kreće, balansira na mreži. "Ovo se odnosi samo na ženku" - objašnjava Landeka - dok je mužjak deset puta manji (oko 5 mm) i krije se u dubini gnijezda jer bi mogao stradati od svoje proždrljivice. Nekada se mreže spajaju i zajedno čine zavjese od nekoliko metara. Lokalni stanovnici te mreže koriste za fino tkanje nekih odjevnih predmeta, a ženke mogu završiti i u loncu - što je vjerojatno jedini pauk kojeg ljudi jedu.
Naši biolozi naišli su i na Crnu udovicu Latrodectus menavodi što bi značilo crvena odozada. Zanimljivo je da je do tada njihov vodič nije zamijetio, a svaki dan prolazi pored nje, i to bos! To samo govori u prilog tome kako su bezopasne u smislu da nisu napadači, kako se inače misli. Ima puno sličnosti s našom crnom udovicom na način kako radi gnijezdo, između lišća i grančica ispod kamena. Čak su i iste veličine i otrovnosti, samo što je madagaskarska više samozatajnija. Ono po čemu se razlikuje je raspored i broj pjegica. "Iako je otrovna, ubodi su jako rijetki", kaže nam poznavatelj ovog pauka, Landeka.
U svom putopisu posebno mjesto zauzela je Madagaskarska medonosna pčela. Tzv. jednobojke (Apis mellifera unicolor) drže se u primitivno sklepanim drvenim košnicama, za koje kažu da su jake miroljubive i moglo im se pristupiti bez zaštitne opreme. A u stablima su vidjeli i zajednice divljih, slobodnoživućih pčela.
Baobab, drvo tipičnog oblika skladišti veliku količinu vode u sušnom razdoblju. Plod je jestiv, a od njega se može dobiti ukusan sok u boljim restoranima. Saznali smo kako med od baobaba za tamošnje prilike postiže solidnu cijenu (200 g oko 3,5 eura). Osim od medonosnog baobaba med se pravi i od eukaliptusa. Imali smo priliku probati i jedan i drugi te s pravom možemo reći kako su jako ukusni, bogatog intenzivnog mirisa i okusa. Degustirali smo u prostorijama Udruge pčelara Pula gdje je Nediljko Landeka održao predavanje "Madagaskar - otok gdje je vrijeme stalo".
"Čak 90% biljnog i životinjskog svijeta su endemi - tako da sve što smo vidjeli, vidjeli smo samo tamo što je za nas prirodoslovce jako zanimljivo i značajno", istaknuo je. Od orhideja koje rastu na stablima do mimoza koje sklapaju svoje listiće na dodir. Mogle su se prepoznati neke biljke koje se kod nas uzgajaju kao ukrasne, a tamo su one uobičajene. Da zanimljivostima nema kraja, potvrdio nam je naš sugovornik naišavši na jedno ograđeno drvo, a kada su bolje pogledali - radilo se o našem hrastu kitnjaku što domaćinima predstavlja vjerojatno, egzotično stablo.
Od 1950. do 2000. godine Madagaskar je izgubio oko 40-50% šumskog pokrivača. Zadnjih pedeset godina jako se sijeku šume, najviše zbog dobivanja prostora za poljoprivredne kulture te iste pošumljavaju eukaliptusom jer brzo raste, što i nije toliko dobro jer se gubi raznolikost u ekosustavu te dolazi do sve većeg gubitka staništa za brojni životinjski svijet koji je po svojoj endemičnosti jedinstven u cijelome svijetu.
U gradovima ima struje, ali zna nestati po par sati i nitko se zbog toga ne nervira. "Tamo su ljudi opušteni i susretljivi, praktički nismo nikoga vidjeli tko je namrgođen ili nevoljan", kazao je Landeka i dodao kako su odmah naučili njihovu poštapalicu "mura-mura" što bi značilo pomalo-pomalo.
Nevjerojatno je i kako se snalaze u prometnim gužvama bez ikakvih semafora i drugih prometnih znakova. Zato preporuča naš sugovornik unajmiti domaćeg vozača, a ne uzimari rent-a car i sami voziti jer je dosta povoljno i sigurnije.
Po ulici ima dosta pasa lutalica, ali nisu agresivni. Ipak su upozoreni da im ne prilaze zbog eventualne bjesnoće. Posvuda je bilo policijskih kontrola, kažu, ali niti u jednom slučaju nisu imali neugodan susret s njima. Samo bi provjerili dokumente i uglavnom su nasmijani.
Djeci su bijelci atrakcija pa ih veselo obilaze, ali nisu naporni. I oni su stalno nasmijani i veseli te viču: kado-kado što bi značilo poklon. Inače, djeca u školu polaze već sa tri godine.
Zbog nezadovoljavajućih higijenskih uvjeta treba paziti gdje se hraniti. Turistima se ne preporuča hrana koja nije termički obrađena, a voće valja jesti samo ono koje se guli. Uglavnom, izbjegavali su gradove koji su prenapučeni i s lošim higijensko-sanitarnim prilikama jer se meso, primjerice prodaje na ulici. Tamo je naopasnija bakterija Salmonela koja se krije po gradskim tržnicama i kod uličnih preprodavača. "Najsigurnije je u prirodi, tamo ni nema opasnih zmija ni većih zvijeri. Ima krokodila, ali na Farmi. Njihovo meso podsjeća na meso jegulje", kaže Landeka.
Članovi ekspedicije uglavnom su se hranili u restoranima. Na meniju su bili razni riblji specijaliteti. U ponudi su često jela od govedine i piletine, pripremljena na razne načine, od gulaša do roštilja. Inače, puno se konzumiraju voćne salate od banana, papaje, baobaba. Poznati desert su flambirane banane, a domaćini vjeruju da je rum pomiješan sa đumbirom preventiva protiv malarije.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica