Osječka doktorica za pšenice, dr.sc. Valentina Španić: U praksi učimo jedni od drugih

Autorica ili koautorica 30 sorti ozime pšenice te autorica dviju knjiga "Pšenica" (2016.) i "Sitno, ali moćno zrno pšenice" (2023.), dr.sc. Valentina Španić, s Poljoprivrednog instituta Osijek, za svoj rad primila je i Državnu nagradu za znanost 2021. godine.

Fokusirana je na oplemenjivanje i genetiku pšenice, s posebnim naglaskom na stvaranje novih sorti poboljšanog uroda i kvalitete. No, iza ovih brojki i titula krije se priča o Osječanki koja je, unatoč završenoj jezičnoj gimnaziji, svoju istinsku strast pronašla u slavonskoj zemlji, vođena željom da stvara nešto opipljivo i korisno za društvo.

"Znala sam da ću upisati neki fakultet nakon gimnazije, a kada je došlo do toga, moje razmišljanje je najviše bilo u smjeru - ja nisam osoba koja želi sjediti cijeli život u uredu. Znači, odmah isključila pravo i ekonomiju. Odlučila sam se za FAZOS, Fakultet agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, u čijim sam se kolegijima sve više i više pronalazila", započinje priču Španić.

Dvije rektorove nagrade

Njezina akademska izvrsnost bila je vidljiva od početka. Fakultet je završila 2005. godine s odličnim uspjehom, primivši dvije Rektorove nagrade. Bila je stipendistica tadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, no prava se ljubav prema struci dogodila na terenu.

"Već od druge godine studija, tijekom ljetnih praznika, dolazila sam na praksu u Poljoprivredni institut Osijek, promatrajući kako se teorija iz udžbenika pretvara u žive biljke na polju. Jednostavno mi se to svidjelo i bilo je nešto sasvim drugo kada sam vidjela što je oplemenjivanje bilja na terenu. To me je tada privuklo pa sam počela ovdje raditi“, prisjeća se Španić.

U Institutu se zaposlila 2006. godine, pod mentorstvom redovitog profesora dr.sc. Georga Dreznera na Odjelu za oplemenjivanje i genetiku strnih žitarica. Danas, kao znanstvena savjetnica u trajnom izboru, Španić na oplemenjivanje ne gleda samo kao na posao, već kao na poziv koji donosi opće dobro.

"Nekako sam uvijek vjerovala da želim raditi za opće dobro. Smatrala sam da oplemenjivanjem, s obzirom da proizvodimo nove sorte, pomažemo našim proizvođačima, bilo u Hrvatskoj ili van nje", objašnjava.

Oplemenjivanje je proces koji zahtijeva gotovo nadljudsko strpljenje, kazuje nam. Od trenutka kada se odaberu "majka i otac" - roditeljske komponente buduće sorte - pa do trenutka kada Komisija prizna novu sortu, prođe između 10 i 12 godina. Slikovito opisuje kako se kroz šest do sedam generacija teži postizanju homozigotnosti (genetske ujednačenosti biljaka) nakon čega slijede rigorozna testiranja stabilnosti i adaptabilnosti na različitim lokacijama.

"Kada govorimo o klasičnom oplemenjivanju, sve započinje odabirom roditeljskih komponenti kako bismo dobili potomstvo sa željenim svojstvima. Svaka nova generacija zahtijeva dodatnu selekciju i procjenu, jer cilj nije samo dobiti dobru biljku, nego genetski stabilnu liniju koja će ta svojstva zadržati. To je postupak koji traži vrijeme, sustavnost i mnogo strpljenja“, pojašnjava.

Kada takvu liniju izdvoje, ona prolazi kroz više razina pokusa. Najprije ulazi u preliminarna ispitivanja, a zatim i u sortne pokuse u kojima se detaljno procjenjuju njezina agronomska svojstva. U toj fazi posebno prate kako reagira u različitim uvjetima uzgoja te koliko su njezine karakteristike ujednačene.

Fuzarijska palež klasa

Njezin znanstveni temelj postavljen je na interdisciplinarnom doktorskom studiju Molekularne bioznanosti, koji je završila 2010. godine kroz suradnju Osijeka, Zagreba i Dubrovnika. Jedan od najvećih fokusa njezinog doktorata bila je borba protiv fuzarijske paleži klasa, bolesti koja izravno prijeti zdravlju ljudi zbog kancerogenih mikotoksina koje ostavlja u zrnu.

"Svake godine testiramo naše sorte, odnosno linije, upravo na fuzarijsku palež i to s umjetnim infekcijama. Želimo uvidjeti kako se ta sorta ili linija ponaša u epidemičnim uvjetima. Ukoliko uvidimo da je ona osjetljiva na tu bolest, takvu sortu nećemo lansirati kasnije u proizvodnju", precizira Španić.

No, njezini su vidici širi su od slavonskih polja. Tijekom karijere provela je više od dvije i pol godine na usavršavanjima u Mađarskoj (Martonvasar), Austriji (IFA-Tulln), Njemačkoj (KWS LOCHOW) i Australiji (Sveučilište u Sydneyu). Posebno ističe osam mjeseci na Sveučilištu u Minnesoti (SAD), gdje je na tamošnjim poljima izučavala osječke sorte pšenice.

"Tamo sam najviše radila na hrđama, bolesti koja se javlja i kod nas. Bavila sam se genima za otpornost, odnosno analizom QTL-ova pomoću SNP-ova. Radila sam i na našim sortama koju sam ponijela iz Osijeka te smo utvrdili da neke naše sorte nose određene Lr i Sr gene. Rezultat tog istraživanja bio je i zajednički rad koji smo objavili u časopisu Euphytica“, prisjeća se.

Iako je tijekom godina usavršavanja koristila najmodernije molekularne markere, usvojila je i životnu lekciju stranih stručnjaka.

"Od svakog oplemenjivača s kim god da pričate uvijek će reći: pa najvažnije je ono što vi vidite golim okom. Ono u polju je opet nekako najbitnije", dodaje.

Tri velika projekta

U Njemačkoj se pak susrela s tehnologijom hibridne pšenice, koja može značajno skratiti proces oplemenjivanja. Danas ta iskustva primjenjuje u Osijeku kroz projekt Hrvatske zaklade za znanost, gdje istražuje superiornost hibrida (heterozis) u uvjetima stresa, koristeći staklenik od 220 m² nabavljen putem projekata, ali i u poljskim pokusima.

"Želimo dobiti hibride pomoću kemijskog agensa kako bismo istražili imaju li oni veću otpornost na bolesti i tolerantnost na sušu od roditeljskih kompenenti. Cilj je razviti hibride koji su tolerantni i otporniji na biotičke i abiotičke stresove“ objašnjava.

Valentina danas vodi tri velika projekta. Osim spomenutog rada na hibridima, tu je i Agro serv (Horizon program) u suradnji s Italijom i Belgijom, gdje se putem metabolomike istražuje odgovor biljke na sušu. Treći je Interreg projekt sa Srbijom, usmjeren na preciznu poljoprivredu i biostimulatore, s ciljem smanjenja upotrebe pesticida.

"Cilj projekta je razvoj održivih strategija za suzbijanje fuzarijske paleži klasa pšenice (FHB) kroz integraciju genetske otpornosti, primjene biostimulatora i precizne poljoprivrede, uz smanjenje ovisnosti o kemijskim pesticidima. Dobiveni rezultati omogućit će prijenos znanja prema poljoprivrednicima i ostalim dionicima, unaprijediti održivost proizvodnje pšenice te doprinijeti dugoročnoj ekonomskoj i okolišnoj otpornosti prekogranične regije“, napominje.

Suradnici na projektu su Poljoprivredni fakultet Sveučilišta u Novom Sadu i Udruženje za poduzetništvo i inovacije 'Foodscale Hub'.

Upravo su klimatske promjene danas najveći neprijatelj poljoprivrede. Španić primjećuje da ekstremne temperature u fazi klasanja prisiljavaju biljku da naglo prekine vegetaciju.

"Radimo i na suši, istraživanja provodimo stalno upravo zbog klimatskih promjena. U fazi klasanja, ako visoke temperature traju dulje vrijeme, biljka jednostavno prekida svoju vegetaciju i gotovo, bez obzira je li potpuno sazrela ili nije. Zbog toga smo kroz trogodišnje istraživanje utvrdili da sjetveni rokovi krajem listopada daju najbolje rezultate u novim klimatskim uvjetima. No, ovakva istraživanja, za pravovaljan zaključak, moraju se provoditi najmanje 10-20 godina“, naglašava.

Većina projekata uključuje diseminaciju znanja, odnosno sudjelovanje na različitim nacionalnim i međunarodnim konferencijama, simpozijima, ali i objavu znanstvenih i stručnih radova. Na ovaj način prenosi rezultate istraživačkih aktivnosti široj javnosti.

"Sudjelovala sam na više od 80 konferencija i simpozija te sam autor ili koautor na više od 100 znanstvenih radova i i jednog poglavlja u monografiji PIO s tematikom fotosinteze. No svakako treba istaći da su sve istraživačke aktivnosti rezultat rada i znanstvenog osoblja, ali i neznanstvenih djelatnika, te da su potrebni i jedni i drugi kako bi realizirali zacrtane aktivnosti“, kazuje.

Blizak odnos s poljoprivrednicima

Ističe kako je iznimno ponosna na svoje doktorande, dr.sc. Katarinu Šunić Budimir i dr.sc. Juricu Duvnjaka, koji su danas njeni najbliži suradnici. Svjesna je da je znanost timski sport.

I njezin odnos s poljoprivrednicima je iznimno blizak. Za nju oni nisu samo korisnici, već ključni izvor informacija s terena.

"Moja osobna iskustva su samo pozitivna. Mi zaista jesmo u uskoj vezi i oni nas poslušaju i zovu. Njihov feedback (povratna informacija, op.a.) nam je vrlo bitan, jer oni koriste naš proizvod i mi bez njih ne možemo, a oni trebaju nas. Drago joj je što su današnji proizvođači - moderni poljoprivrednici - koji prate trendove i koriste nove tehnologije. U praksi učimo jedni od drugih“, zaključuje Španić.