Kupujete li od lokalnog proizvođača, svjesni ste da je skuplja nego u bilo kojem super marketu, ali znate gdje taj resurs ide. Dajete energiju nekom tko će opet zatvoriti taj krug proizvodnje, čulo se na predavanju stručnjaka za održivi razvoj
Ove godine Udruga Zelena Istra slavi trideset godina aktivnog djelovanja i osim projekata koje provode u lokalnoj zajednici, organizirali su predavanje "Održivi razvoj: ideje koje mijenjaju svijet" dr.sc. Dražena Šimleše u Ližnjanu.
Istaknuti hrvatski stručnjak za održivi razvoj i viši asistent na Institutu "Ivo Pilar", podijelio je prisutnima svoje iskustvo i znanje i kao koordinator europske mreže te predstavnik pokreta za Solidarnu ekonomiju. Život ga je, kaže, odveo na selo nedaleko Zagreba gdje živi na recikliranom imanju. Kazao je kako društvenu i solidarnu ekonomiju najčešće prakticira preko hrane i objasnio njene lance opskrbe dodavši kako održivi razvoj čini: okoliš, ekonomija i društvo, koji bi trebali biti u suglasju.
No nažalost, prema njegovim riječima - imamo apsurdnu situaciju gdje današnja ekonomija ne da jede "krug okoliša", nego jede sve više i društvo u kojem imamo sve veće nejednakosti između bogatih i siromašnih, a sve manje socijalnih prava.
Ako se bavimo samo okolišem mi ne radimo na uzroku. "Čistimo posljedice, tu i tamo nešto posadimo i to je sve super, ali ako zaista želimo promijeniti priču, moramo raditi na ekonomiji koja je uzrok ekološkom otisku. A upravo je to naš veliki problem u Hrvatskoj", kazao je.
Jer, dodaje, kod nas nije razvijena dobra ekonomija. 2020. godine istekla nam je Strategija razvoja društvenog poduzetništva i još nemamo novu. "Ne možete biti društveni poduzetnik ako ne napravite korist za svoje zaposlenike. Mora se dokazati gdje je otišao profit jer mora otići u lokalnu zajednicu ili u novu proizvodnju", kategoričan je Šimleša.
Ekonomija je napravljena da ide linearno prema gore, a toga nema u prirodi. Šimleša je to usporedio s rakom u nešem tijelu koji ima tendenciju da nam sve pojede i naposljetku, uništi domaćina. "Upravo takvu ekonomiju smo mi stvorili za naš planet i to ne može biti u ravnoteži", kazao je.
Navodi, kao najobičniji potrošači mi često s našim novcem, resursom financiramo stvari protiv kojih se inače zalažemo. U dobroj ekonomiji imamo različite modele od kojih je primjerice Fair trade. Pojednostavljeno, kupujete li od lokalnog proizvođača hranu, svjesni ste da je skuplja nego u bilo kojem super marketu, ali znate gdje taj resurs ide. Dajete energiju nekom koji će opet taj krug pokrenuti ka proizvodnji, pojašnjava Šimleša naglašavajući da su najljepše i najjače priče tamo gdje se spajaju modeli: Fair trade, Zadruge, Etične banke, Društvena i Solidarna ekonomija.
Naš stručnjak pojasnio je da, što je duža distribucija hrane ne možemo biti sigurni otkud je stigao proizvod i tko ga je proizveo. Suprotno tome, najbolji je kratki lanac opskrbe: 1:1, odnosno direktna prodaja prodavač-kupac ili pak zadruga kao posrednik. Najvažnija stvar je transparentnost, povjerenje i solidarnost. Kao primjer je naveo Francusku koja ima razvijene kratke lance opskrbe. To nisu veliki gradovi, već se sve odvija u najmanjim selima. Optimalna udaljenost od proizvođača do kupca bila bi od 100 do 150 km.
Pozitivni primjeri takve prakse, po njemu su između ostalih, Vrbani u Zagrebu, koji ne prodaju samo hranu već su i društveni centar kojeg su stvorile mame u kvartu, zatim ZMAG koja doprema hranu u Zagreb, Solidarna ekološka tržnica u Puli i dr.
"Beč danas ima 60% lokalne ekološke hrane u bolnicama, vrtićima, školama i domovima. Ljubljana je na 30% jer se grad obvezao otkupiti sve što oni proizvedu. Stvar je u promjeni dizajna sustava koji nešto podržava ili ne", dodao je Šimleša.
O važnosti Zadruga u svijetu navodi podatak kako ima 280 milijuna ljudi zaposlenih u njima, više nego u svjetskim korporacijama, a članova preko milijardu i 200 tisuća. U nekim su zemljama čitave grane industrije kojima upravljuju zadruge. Na žalost, zaključuje Šimleša, Hrvatska je to uništila. Zlatno doba zadrugarstva kod nas je bilo između dva svjetska rata gdje smo imali preko 100 tisuća aktivnih članova.
Hrvatska je prekrasna zemlja, bogata prirodnim resursima, a nevjerojatno je koliko često toga nismo svjesni i ne cijenimo ih. Kada se računa naš ekološki otisak, RH ima biokapacitet u rangu nekih latinoameričkih zemlja koje se često navode kao zemlje bez premca.
Na upit kako možemo pokrenuti pozitivne promjene u svojim zajednicama odgovara: promjenom svijesti - učiti djecu da to poštuju. Ali čak i kada djeca to prepoznaju i poštuju prirodu, štite ju i znaju gdje je njena važnost, kada odrastu vide da svijet ne funkcionira po tim pravilima i odustaju. Zato je potrebno u okviru ulaganja i zakonodavnog okvira te poticaja, nekoj proizvodnji koja čuva prirodu dati puno više i na većoj razini jer ćemo onda zbilja i prakticirati ono što tvrdimo. a neće to biti, kao što često biva, samo "mrtvo slovo na papiru".
Tek tada će, smatra, svijest pasti na plodno tlo jer će imati više dodira sa stvarnošću.
Kaže, pametni ljudi znaju što se događa s poljoprivredom. Hrvatska je još pošteđena koliko se to događa u nekim drugim zemljama i dijelovima svijeta gdje se tisuće i tisuće hektara zemlje otimaju doslovce ljudima i otkupljuju kako bi se proizvodila hrana gdje su onda vlasnici veliki investicijski fondovi. Time se dodatno smanjuje lokalna dostupnost hrane i prehrambeni suverenitet.
Dražen se, kako kaže, često šali da je to što su kod nas isparcelizirana zemljišta zapravo naš spas jer se takvim "igračima" to ne sviđa.
Kvaliteta plodnog tla na razini svijeta opada, količina humusa također i kao što u oceanima imamo tzv. mrtve zone, imamo sve više i takve zone na poljoprivrednom zemljištu gdje tlo zbog načina obrade i tolikog tretiranja postaje jalovo i izmučeno. Nemamo više preparata kojima ga možemo održati na životu i sve se više šire takve zone koje utječu na poljoprivredu.
Kao jedan od pionira promicanja permakulture u Hrvatskoj naš predavač je kazao da bilo koji oblik proizvodnje hrane koji čuva okoliš treba podržavati. Kada odete na bilo koju farmu gdje se poštuje priroda, vidi se da tamo život buja, da su to kvalitetni prinosi, hrana s velikom vitalnošću koja čovjeku zbilja daje energiju. Tko god u našoj lokalnoj zajednici na taj način proizvodi hranu, ne treba ga podržati samo zato što nama daje zdravu hranu nego zato što se on brine za zajednicu. "S takvim načinom proizvodnje štite se resursi i donosi kvalitetu života svojoj zajednici", poručio je Šimleša.
Najveća garancija za sigurno tržište je da zdravu prehranu treba uvesti u javne institucije. Lokalna samouprava treba omogućiti da se krene s takvom prehranom u vrtiće i škole te kupovati što više lokalno proizvedene hrane. Možda će se na početku i krenuti "mršavo" s manjim postotkom, ali s takvom porukom su radili i svi uspješni gradovi u Europi.
Više domaćeg na stolovima hrvatskih institucija, donesena odluka o zelenoj javnoj nabavi
To je spor proces, ali u jedno desetljeće takvi su gradovi došli do razine gdje imaju 30, 40% i više lokalno uzgojene hrane. I to samo zato što su stvorili sustav koji to podržava, koji se obvezuje da će koristiti javni novac za javno korisnu stvar, a to je zdrava hrana u javnim institucijama i onda taj novac kruži u lokalnoj zajednici i ulagat će se što je moguće više u proizvodnju koja što više štiti okoliš i prirodu.
"Bez obzira koliko nam se svijet činio jako mračnim, grub, nehuman i neodrživ, moramo znati kako milijuni ljudi na svijetu rade nešto pozitivno i konkretno", zaključio je.
Predavanje je organizirano u okviru projekta Uspostava reciklažnog dvorišta Ližnjan kojeg provodi Općina Ližnjan. Okupljenima se obratio i Igor Mrkić, rukovoditelj Odjela Čistoća komunalnog poduzeća Pula Herculanea govoreći o funkcioniranju reciklažnog dvorišta u Ližnjanu. Projekt izgradnje i opremanje reciklažnog dvorišta Šišan-jug sufinanciran je bespovratnim sredstvima EU, odnosno iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021-2026 putem nadležnih tijela Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije te Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
Fotoprilog
Tagovi
Autorica
