Američki med sadrži radioaktivni otpad iz nuklearnih eksperimenata?

Tragovi radioaktivnog otpada iz nuklearnih ispitivanja provođenih pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća još uvijek se mogu naći u američkom medu, otkrila je studija objavljena u internetskom časopisu Nature. 

Pronađene razine radioaktivnog izotopa, cezija-137 su ispod onih koje se smatraju štetnima za ljude, no njihovo otkriće ipak ukazuje na to koliko su dugotrajne posljedice nuklearnih eksperimenata, navodi Science alert.

"Bilo je razdoblja tijekom kojih smo u atmosferi testirali stotine nuklearnih oružja", pojasnio je prošle godine geokemičar i glavni autor studije, Jim Kaste sa sveučilišta William & Mary u Williamsburgu.

Naime, navedeni izotop je nusprodukt nuklearne fisije koji uključuje reakciju urana i plutonija, a koji se često zbog nuklearne kontaminacije okoliša može naći u tragovima u prehrambenim proizvodima.

U medu sto puta veća razina od ostalih namirnica

Kaste je do otkrića tragova tog izotopa u medu došao sasvim slučajno, nakon što je svojim studentima 2017. godine dao zadatak za proljetne praznike. Kako bi im pokazao kako je radioaktivni otpad iz nuklearnih ispitivanja sredinom 20. stoljeća i dalje prisutan u okolišu, zamolio ih je da donesu lokalno proizvedenu hranu iz mjesta gdje su proveli praznike.

Kao što je bilo i očekivano, u raznim uzorcima voća, orašastim plodovima i drugih namirnica otkrivene su vrlo niske razine cezija-137. No, čak je i Kaste bio iznenađen rezultatima testiranja meda iz Sjeverne Karoline.

"Išao sam ponovno mjeriti jer sam pomislio da se nešto dogodilo sa spremnikom ili s mojim detektorom“, kazao je Kaste dodavši da je nakon ponovnog mjerenja dokazana sto puta veća razina od bilo koje druge hrane. Stoga su on i njegove kolege, kako bi shvatili zašto je tako upravo u medu tako visoka razina, krenuli testirati uzorke lokalno proizvedenog sirovog, čistog i nefiltriranog s tržnica i kućnih pragova pčelara diljem istočnog dijela SAD-a.

Od 122 testirana uzorka njih 68 je sadržavalo uočljive tragove radioaktivnog izotopa, odnosno ostatke atmosferskih nuklearnih testova koje su tijekom hladnog rata provodili SAD, SSSR i druge države. Većina detonacija zbivala se iznad Maršalovih otoka u Tihom oceanu i Novaja Zemlje, arktičkog arhipelaga na sjeveru Rusije, a neka su testiranja provodili u Novom Meksiku i Nevadi. Naime, stručnjaci smatraju da je kumulativni učinak preko 500 testnih detonacija oslobodio više ionizirajućeg zračenja u atmosferu nego bilo koji drugi događaj u ljudskoj povijesti.

Za kontaminaciju krive kiše i kalij u tlu?

Iako se ne može znati koje su od svih tih eksplozija odgovorne za nuklearni otpad koji se danas može naći u hrani diljem SAD-a, stručnjaci mogu objasniti kako se taj izotop mogao toliko raširiti, tvrde. Naime, visoke razine cezija-137 u medu, u usporedbi s drugim prehrambenim proizvodima, pokazuju da se radioaktivni otpad koncentrira na neuobičajen način. Jedan od glavnih načina na koji izotop dolazi do tla su kiše, no uzorci meda s najvećom količinom radioaktivnog izotopa dolaze iz regija SAD-a koje nisu među onima s najviše oborina, upozorava se u studiji.

Umjesto toga, pokazalo se da oni uzorci meda s najvišom razinom ovog elementa dolaze iz područja SAD-a s niskom razinom kalija u tlu, koji biljke apsorbiraju kao izvor hranjivih tvari za poticanje metaboličkih procesa.

Kalij i cezij dijele brojne sličnosti, a kad biljke u tlu siromašnom kalijem ne uspiju dobiti dovoljnu razinu željenog hranjivog sastojka, umjesto toga apsorbirat će cezij, čak i ako je nestabilne, radioaktivne prirode. Na kraju radioaktivni izotop završi u biljnom nektaru, koji zatim ubiru pčele te povećavaju njegovu koncentraciju prilikom proizvodnje.  

Pozitivna stvar tog istraživanja, poručuju znanstvenici, je to da ni jedna danas registrirana razina cezija-137 u hrani nije štetna za ljude. Međutim, prije nekoliko desetljeća taj otrovni otpad bio je svježiji i potencijalno opasniji za ljudsko i zdravlje drugih organizama.

"Ono što danas nalazimo je mali dio zračenja koji je bio prisutan tijekom 1960-ih i 1970-ih i ne možemo sa sigurnošću reći ima li ikakve veze s padom broja kolonija pčela", zaključio je Kaste.

Pojašnjenja geokemičara Jima Kastea možete čuti i u videu: