Stvorili održivo imanje: Ako ekološki uzgoj hrane ne može prehraniti svijet, što može?

Kad su prije pet godina kupili zemljište u selu Krušvar pokraj Splita Ivana i Hrvoje Bota imali su jasnu viziju kakvo regenerativno imanje žele, ali kako su sve odlučili napraviti sami ubrzo je projekt dobio radni naziv "Nikad više“. O tome, naravno, arhitekt i pravnica danas pričaju kroz smijeh, ali neke korake bi s ovom pameću sigurno preskočili. Jedan od njih je svakako samostalna izrada i postavljanje konobetona kao izolacije kuće.

Hrvoje Bota nedavno je na Danu permakulture i tranzicije upravo pričao o tim izazovima.

"Oko pedeset tona materijala je nas desetero na ruke nosilo dva mjeseca. Konoplja se morala sušiti šest do osam mjeseci, pa smo je onda miješali sa 25 tona vapna i 13 tona vode i onda smo te blokove postavljali u slojevima po deset centimetara visine što me je izludilo. Da ponovno radim sigurno bih kupio gotove blokove“, priča Hrvoje, a Ivana dodaje kako se ipak ništa ne može mjeriti sa činjenicom da su vlastitim rukama izgradili kuću na što je osobito ponosan njihov najstariji sin koji je i sam sudjelovao u radovima.

Konobeton je, kaže, najbolji za okoliš jer je prirodni materijal koji veže ugljikov dioksid, a istovremeno je najzdravija izolacija. Kuća ima svoj sustav skupljanja kišnice, toplinsku pumpu i solare koji proizvode i više struje od onog što je Botama potrebno.

U Krušvaru sa svoje troje djece sada žive dvije godine, i ono što su dobili na tih 2.200 kvadratnih metara zelenila i mira u podnožju planine Mosor, ne može se usporediti sa životom u stanu na šestom katu nebodera u Splitu.

"Bio je kao neki poziv, smjer kojim trebamo ići radi sebe, djece i drugih generacija i mene je baš to motiviralo što su mi drugi govorili da se to ne može“, priča Hrvoje.

50 eura po kvadratnom metru prihod od uzgoja

Izgradnji kuće prethodio je biointenzivni vrt s gredicama širine 75 centimetara i dužine 200 metara koji su započeli u Krušvaru dok su još živjeli u Splitu. Hrvoje kaže kako je kad je prvi put ugazio u stajski gnoj znao da više nema povratka starom načinu življenja. Ideja se zapravo rodila još prije petnaest godina kad je krenuo na tečaj permakulturnog dizajna.

U međuvremenu je bio na brojnim radionicama i odlučio se posvetiti regenerativnom uzgoju kojeg podržava i Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike kako kroz intervenciju 70.04 Ekološki uzgoj čiji je cilj nekorištenje sintetskih mineralnih gnojiva kao i smanjenje korištenja pesticida što značajno doprinosi i očuvanju bioraznolikosti, tako i kroz eko shemu 31.06 Konzervacijska poljoprivreda koja ima za cilj ostvarivanje visoke i održive razine proizvodnje uz očuvanje prirodnih resursa.

Uz dobro planiranje u takvom sustavu moguće je, tvrdi, imati prihod od 50 eura po kvadratnom metru. Prije koju godinu su bili na jednoj sintropijskoj radionici u Španjolskoj koju su održali učenici Švicarca Ernsta Gotscha, začetnika sintropijske poljoprivrede, i oduševili se njihovim pristupom.

"Oni isplaniraju agrosustav za sljedećih 300 godina, istovremeno posade kulture koje su 40, 100 dana, godinu dana, dvije, 30, 100 godina i 200 godina. Znači u skladu sa sukcesijom naprave plan i onda samo malo njime upravljaju. Tako ubrzaju ono što bi prirodi trebalo deset godina i više“, objašnjava.

Po povratku su odmah odlučili isprobati jednu pokusnu gredicu na sintropijski način pa su na malom prostoru posijali istovremeno razne povrtnice, oko desetak vrsta povrća, između ostalog salate, rotkvice, blitvu, ciklu, a u sredinu artičoke i raštike.

"Ideja je bila da se jednom posije i onda se bere dvije godine. Mogli smo dodati i voćke pa bi se taj proces nastavio, ali je jako gusta sadnja. Na jednoj gredici od 20 metara, prvo se sade stabla do 10 metara, pa na pet, pa grmovi na metar, pa na 50 centimetara pa na 10 centimetara, na kraju je na dijelu od 20 centimetara posijano oko 20 sjemenki i sadnica odjednom“, priča Hrvoje.

Na taj način biljke jedna drugu štite, kako jedna raste stvara zaklon drugoj, hrane tlo, malčiraju ga, štite od korova i kako se neke beru, druge dobivaju priliku narasti. Dodaju li se takvom sustavu još životinje prinosi su i veći, a održavanje i gnojenje lakše. No Bote to zasad ne planiraju jer životinje zahtijevaju brigu i vrijeme koje im uvijek nedostaje.

Dalmaciji nedostaju kompostane

"Sadimo u duboki kompost, nabavljamo glistinac ili od lokalnih stočara svježi gnoj pa ga samo rasprostremo, posadimo povrće iz obitelji tikva jer one trpe taj svježi gnoj, a onda se za drugu godinu taj kompost preradi i dodamo još malo. To nam se pokazalo ekonomski isplativije jer Dalmacija nema kompostana“, objašnjava Ivana.

Uz povrće počeli su eksperimentirati i s uzgojem šparoga, pistacija, pekana i maruna. Otkrili su i da je korijandar zanimljiva niša i traženi začin, pa i njega uzgajaju. Plan im je u budućnosti imati što više trajnih nasada iako svojim povrćem opskrbljuju 30-ak redovitih kupaca i tri restorana.

Uvijek se, kaže, sjeti kad je američki agrošumar Mark Shepard na radionici pokazivao svoj cijeli sustav i rekao ovo vam je moj mirovinski fond. "Mi smo rekli, to je samo drveće, a on je rekao da je za 30 godina to tisuće tona drvne građe crnog oraha i kestena koja vrijedi oko 2 000 dolara po kubiku. I sad bi ljudi rekli kako možeš posjeći ta stabla za drvnu građu, ali nisu svjesni da se dobrim planiranjem šuma stalno obnavlja i uz staro stablo odmah treba rasti novo. Tako i priroda radi“, prisjeća se Hrvoje jedne od brojnih dogodovština s radionica.

Veća plodnost i veća bioraznolikost

Kako je skupio veliko teorijsko i praktično iskustvo i sam je počeo prenositi znanje o regenerativnom uzgoju i društvenom poduzetništvu. Oboje kažu kako je najvažnije početi jer koliko se god educirao ništa se ne može usporediti s praksom i učenjem na vlastitim greškama.

Cilj im je što više ljudi pokazati da se može na regenerativan i ekološki pozitivan način uzgajati hranu jer, navodi, postoji neki mit da je to sve lijepo, ali ne može to prehraniti svijet.

"Ako to ne može, što može? Jer ovo što trenutačna većina radi sigurno dugoročno neće prehraniti sve nas jer ćemo uništiti eko sustave, iscrpiti resurse i tlo, a ja sam siguran da je ovo dugoročno i veća plodnost i veća bioraznolikost“, strastveno će Hrvoje.

Što god zarade još uvijek ulažu u imanje pa je sljedeća investicija kupnja plastenika jer je dalmatinsko zaleđe ipak prehladno za neke kulture poput rajčica i krastavaca. Planiraju i zaposliti dvoje ljudi, a drago im je i što se posljednjih godina doselilo nekoliko novih obitelji pa se slika sela polako mijenja.

Proizvodnju ovog sadržaja sufinancirala je Europska unija. Iznesena mišljenja i stavovi odražavaju isključivo stav autora i ne moraju se podudarati sa stavovima Europske unije. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje bespovratna sredstva ne mogu se smatrati odgovornima za njih.