Preselila na planinu i okrenula se eko uzgoju

Nakon 12 godina provedenih u medijima i rada na nekoliko banjalučkih radio stanica, Valentina Duvnjak je shvatila da nije zadovoljna načinom života koji vodi.

Počela se osjećati zarobljeno, u poslu više nije uživala, plaća niti je bila adekvatna, niti na vrijeme, dok je stres i osjećaj ograničenosti bio sve veći. Odlučila je da mora napraviti veliku životnu promjenu i to je učinila - spakirala je kofer i uputila se na djedovo imanje na obronke planine Malovan. Tamo živi već dvije godine u prostoriji koja je nekada njenom djedu služila kao stolarska radionica, bez vode, a struju je dobila tek prošle godine 22. prosinca, na svoj rođendan.

"Osjećala sam da zapinjem i da mi sustav života u tom trenutku u gradu nije odgovarao. Poželjela sam kao prvo negdje otići i dobro se odmoriti, međutim, taj odmor se malo produžio, u potpunoj divljini mi je zaista ugodno", priča Valentina za Buku i dodaje što je to bilo presudno da njezin odmor potraje već pune dvije godine:

"Od kolege na fakultetu sam saznala da je nekoliko dana brao bobice smreke, odnosno kleke, po dobroj otkupnoj cijeni od oko 2 KM po kilogramu. Odmah sam se spakirala, sjela na autobus i otišla u selo. Zajedno sa majkom sam par narednih dana svakodnevno išla i po nekoliko kilometara u planinu i brala bobice smreke. Dolazili su otkupljivači, koji su odmah nakon što izvažu davali novce. Nakon višemjesečnog čekanja plaće u Banjaluci, doživim da meni netko plaća odmah, što je bilo nešto nevjerojatno, bajka rekla bih. I svidjelo mi se".

Toliko joj se svidjelo da je odlučila da se na preko 1.200 metara nadmorske visine, u polju koje nije obrađivano više od 30 godina, posveti uzgoju zdravih domaćih proizvoda.

Novi početak u divljini

Na samom početku nije bilo lako ni prespavati u divljini, gdje je većina kuća i imovine srušena i napuštena u proteklom ratu i gdje se prije može sresti medvjed ili vuk, nego susjed. Ali nakon nekoliko noći ispunjenih strahom, ohrabrila se ili, jednostavno, naviknula.

"U selu koje je tijekom nesretnih ratnih događanja dosta stradalo i srušeno, malo je povratnika i tužno izgleda, minska polja su u blizini, ali čovjek se navikne da opet živi. Naprosto zaboravi da je to tako strašno. Posljednja dva mjeseca sam provela potpuno sama, a osam dana sam bila potpuno odsječena od svijeta, jer je snijeg zatrpao cijelo selo i prilazne puteve. Bilo je jako hladno, čak 30 stupnjeva ispod nule, voda u bunaru je bila zaleđena, ali to toliko osnaži čovjeka, vrati mu samopouzdanje, shvatiš da se možeš odlično snaći u različitim životnim situacijama", kaže nam Valentina, koja je vrativši se na djedovinu počela raditi i poslove o kojima prethodno ništa nije znala, posebno one "teške, muške", pili drva, zida, postavlja prozore.

"Muški" poslovi su svakodnevnica

"Sve poslove, i one koji se kod nas zovu muški, u jednoj takvoj sredini morate naučiti raditi. Dogodilo mi se, primjera radi, da zidam dimnjak, apsolutno ne znam kako će to ispasti na kraju, a kada sve završim i pogledam, ne mogu vjerovati da sam ja to sama napravila. Naprosto ne možeš povjerovati odakle ti snaga i znanje za neke stvari i onda te ispuni takav ponos da je to teško za opisati", naglašava naša sugovornica.

Dodaje i da se na selu mnogo radi, naravno, tko želi raditi i nešto ostvariti. Još jedna pozitivna stvar života u osami jest to što ne viđate poštara i samim time ne plaćate račune.

"Mobilni mi je na dopunu, struju sve do prosinca nisam imala, voda mi je u bunaru, tako da je za promjenu jako lijepo ne vidjeti poštara. Iako sam nabavila televizijski prijamnik, još uvijek ga nisam osposobila za rad, čak i radio rijetko slušam, nekako mi više godi u slobodno vrijeme slikati ili nešto čitati. U ovoj divljini se izoštre čula, pa zvukovi tv-prijemnika ili radija nekako čovjeku ne pašu", kaže nam Valetina.

Nekadašnja djedova stolarska radionica, danas je Valentinin kutak

Priča sa vrtom krenula je sasvim spontano. Dok je sa obitelji živjela u Banjaluci, obrađivali su malu parcelu za svoje potrebe, ali kako je odlučila početi život na selu, zasadila je više proizvoda.

"Priča o vrtu uopće nije krenula sa idejom da razvijem neki posao. Moj prvi i osnovni cilj je bio da imam zdravu hranu za svoju obitelj i sebe. Kada sam živjela u Banjaluci i išla kupiti povrće, znam da sam ga bila spremna platiti i po većoj cijeni samo da sam mogla biti sigurna da je u pitanju zdrav domaći proizvod.

Moja logika je jednostavna - ako hrana koju unosimo u naš organizam nije zdrava, prirodna, ne možemo ni mi biti zdravi kroz neki duži period. Nakon prve berbe, ljudi su čuli za moje proizvode, zainteresirali se i počeli javljati. Tada sam shvatila da bi bilo dobro da nastavim tim putem, jer gore svakako moram imati neki posao i prihode i tako je krenula priča o mom vrtu", priča naša sugovornica.

Zdravi kutak na kupreškoj visoravni

Mrkva, kupus, cvekla, krumpir, rotkvice, luk, grah, zelena salata samo su dio "repertoara" ovog zdravog kutka na kupreškoj visoravni. Hranu kupuju uglavnom ljudi koji imaju malu djecu ili problema sa zdravljem, ali i svi oni koji žele konzumirati proizvode koji nisu tretirani pesticidima.

Ovih dana Valentina kreće i sa registracijom obiteljskog gospodarstva, a prikuplja i svu potrebnu dokumentaciju koja će biti potvrda da je riječ o organskim ili, kako ona više voli reći, domaćim proizvodima. Za sada je već nekoliko banjalučkih trgovina izrazilo želju za prodajom njenih proizvoda. Također, planira omogućiti svim zainteresiranima posjetu njenom imanju kako bi vidjeli što radi, posebno u vrijeme berbe ili sjetve.

Mrkva od kilograma

"Par puta sam imala problem sa plodovima kako mrkva da je tolika, kako kupus da je toliki, to je nemoguće. Uporno su nam pričali tu priču da domaći proizvodi, ako se ne koriste pesticidi, trebaju biti zakržljali i maleni i da je samo tako dobro i zdravo. Ali nije tako i moji proizvodi su dokaz. Naravno da ta mrkva negdje drugdje ne može imati toliki plod. Ali ovdje na Kupresu joj odgovara zemlja i klima i može dostići tu veličinu, ali zato rajčica, primjera radi, ovdje ne može biti ni približan onom u Hercegovini. Čak nisam stavljala ni organsko gnojivo, samo malo rastopljenog ovčijeg stajnaka", naglašava Valentina.

Otkriva nam i da je silno ljuti kada neko kaže da je država besperspektivna, da u njoj ništa ne valja. Smatra da to nije točno i da je ovo jedna od bogatijih zemalja u Europi, ako ne i u svijetu.

"Mi živimo u državi koja je prebogata! Imamo fantastične šumske resurse, vodne resurse, fantastičnu mogućnost za razvoj stočarstva i poljoprivrede, imamo kvalitetnu plodnu zemlju, imamo sve što bi jednom čovjeku moglo učiniti život kvalitetnim i dobrim. Međutim, konstantna priča da živimo u lošoj državi stvara dojam da je ova država dno dna, gdje apsolutno ništa ne može funkcionirati. Ne, mi imamo fantastičnu državu, ali imamo loš upravljački aparat koji bi vodio državu onako kako bi trebalo, razvijao je u svakom pogledu.

Uzet ću samo moj primjer, počeli smo obrađivati njive koje su oko 30 godina ležale neiskorištene, neko bi za njih rekao ma to je ništa, zaraslo i neupotrebljivo, a zemlja je zapravo samo odmorila. To je taj različit pogled na stvari u našoj zemlji, od te livade i njive koju bi neko nazvao otpadom, mi smo dobili jednu oranicu koja nam je dala fantastične plodove. Mrkvu od kilogram, bez upotrebe ikakvih pesticida, bez ikakvih kemijskih dodataka koji bi ubrzali njen rast, samo je posađena u tu odmornu kvalitetnu našu zemlju, u našoj državi i ima odličan ukus, rasla je zdravo i onako kako su je sadili naši preci", kaže Valentina.

Vraćanje prirodi

Takođre ističe i da bi država trebala sagledati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvih uljepšavanja i okrenuti se običnom čovjeku. Vjeruje da bi se tada mnogo mladih okrenuli prirodi i selu koje nudi puno mogućnosti.

Valentina je upravo život koji je ispunjava pronašla na selu. Hoće li ostati zauvijek ne zna, jer odabrala živjeti dan za danom.

"Meni dan ujutro počinje sa osmijehom, sedam je sati, ptice cvrkuću, ne gledam na sat, jer gore mi vrijeme ne znači ništa. Znači mi izlazak i zalazak sunca, oblak, te hoće li biti kiše ili neće. Znači, to su neki orijentiri koji meni određuju dan.

Jedan mnogo drugačiji i jednostavniji život od onoga koji sam vodila u i koji puno više koristi čovjeku. Šta će biti kroz godinu ili više ne znam i ne želim znati. Kao što sam napravila preokret i otišla na kupreške visoravni, tako mi se isto može dogoditi da odem na neko drugo mjesto i poručila bih uvijek ljudima - nemojte puno razmišljati o budućnosti u smislu što će biti za godinu, dvije, pet. Trudite se da živite život dan za danom, a šta će donijeti sutra, to niko od nas ne zna", zaključuje ova mlada djevojka.

Na samom kraju razgovora za portal Buka, skrenula je pažnju svima onima koji odluče odabrati seosku sredinu da se tu puno računa vodi o tome sa kim se družiš i piješ kavu. A njen savjet svima, a pogotovo mladima je:

"Nemojte obraćati pažnju na ljude koji se bave vašim životom umjesto svojim i one koji vas pokušavaju skrenuti sa vašeg puta i udaljiti od vašeg cilja. Nasmiješite se i nastavite koračati, jer samo je jedan život i on je samo vaš, jedinstven i neponovljiv".

Izvor i foto: Tatjana Čalić/buka.com