Je li zacrtana sudbina OPG-a u Hrvatskoj?

Često se kaže da, kada je nešto pred svojim krajem, kada zamire, nestaje nepovratno, da se obilježava godina toga nečega, toga što blijedi i gasi se, biva zaboravljeno. Pitam se je li iz tog razloga ova godina proglašena godinom malog obiteljskog gospodarstva.

Veoma je česta sudbina nositelja naših obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, da su doista sposobni proizvođači, ali nisu i trgovci. Umjesto da se posvete samo proizvodnji kvalitetne i zdrave hrane, veliki dio vremena provode razmišljajući kako bi prodali svoje proizvode.

Program ruralnog razvoja bi nam, sudeći prema komentarima EK, mogao za ovo sedmogodišnje razdoblje donijeti samo 30% sredstava od predviđenih.

Punopravna smo članica EU. Što nam je to donijelo? U pravilu trgovci, preprodavači, otkupne stanice i veliki trgovački lanci, kao po dogovoru drže veoma niske cijene otkupa, ucjenjujući proizvođače da u bescjenje daju svoje proizvode. Kada pak ti proizvodi stignu na prodaju, cijena im najmanje trostruko bude veća. Dok se proizvođači ne mogu pokriti, dobivenim novcem podmiriti ni troškove proizvodnje, trgovci ubiru najveći kolač. Istovremeno, Program ruralnog razvoja dobio je svojih 377 primjedbi koje zadiru duboko u problematiku strategije. Kako se predviđa, sredstva koja smo planirali, u sljedećim godinama nećemo vidjeti u punom sjaju upravo zbog nedostatka jasne vizije.

Posjetio sam ih nekoliko i razgovarao o problematici koja ih najviše tišti, a spisak navoda nije bio mali. Nekoliko se problema izdvojilo, a to je nelojalna konkurencija uvoza poljoprivrednih proizvoda upitne kvalitete, slaba poticajna sredstva i vječiti problem navodnjavanja obradivih površina.

Problemi počinju u lipnju

Pravi problemi počinju u lipnju kada u Dalmaciji bukne rajčica, krastavac i drugo povrće, a tada krene ogroman uvoz iz nama nepoznatih razloga, iz zemalja s područja bivše Jugoslavije, posebno iz Makedonije. Ta demagogija da mi ne proizvodimo dovoljno, uopće ne stoji. Dok se na naše tržište plasira nelojalan uvoz sumnjive kvalitete, naši težaci svoje proizvode zaoravaju. Kada bi se konačno sredio i osigurao plasman naših proizvoda, naši težaci bi daleko više proizvodili. Problem sa nelojalnim uvozom se ponavlja iz godine u godinu i tome se ne vidi kraj.

Na našim gospodarstvima se u prvom turnusu uzgaja najviše rajčica i krastavac, nešto salate i kupusnjača. Kasnije najviše salata, kupus i brokula. Ranije se robu plasiralo na veletržnici u Zagrebu, ali to više nije profitabilno jer su preveliki transportni troškovi, a nitko ne garantira da će robu sigurno plasirati. Jedno je apsolutno istina, da su naši proizvodi daleko bolji i zdraviji od uveženih i po kvaliteti nam ne mogu konkurirati.

Kupujmo domaće

Ovo je recesijska godina i sve države upozoravaju da se kupuje domaće i oni se toga doista i pridržavaju. Kod nas postoji parola Kupujte hrvatsko, ali to je samo priča, jer se ništa ne poduzima da se zaustavi nelojalan uvoz.

Ulazak u EU nije potaknuo nikoga da se zabrine nad našim težacima, čije strpljenje je pri kraju. Najtužnije je što se mladi ljudi, gledajući patnje svojih roditelja, teško odlučuju nastaviti borbu s nagomilanim problemima, stoga nije čudo da se sve teže odlučuju i ostati na zemlji.

Naši težaci kažu da se može desiti da sa svojim proizvodima izađu pred veće trgovačke centre i počnu ih besplatno dijeliti građanima. Možda će onda netko ozbiljnije shvatiti probleme obiteljskih gospodarstava i poduzeti mjere u cilju rješavanja nagomilanih problema, ukidanja nepotrebnog i nelojalnog uvoza i osiguravanja plasmana domaćim proizvodima.