Izazovi navodnjavanja biljaka u plasteničkoj proizvodnji

Proizvodnja biljaka u zaštićenom prostoru sa sobom povlači mnoštvo prednosti, ali i izazova s kojima se proizvođači susreću kako bi svoju proizvodnju unaprijedili. Pri tome jedan od najvećih izazova je svakako osigurati dovoljne količine vode za navodnjavanje pogotovo ljeti. Budući da biljke putem vode "jedu i piju", pristup kvalitetnim izvorima i sustavima navodnjavanja utječe i na proizvodne rezultate. 

Izvor za navodnjavanje

Budući da se biljke unutar zatvorenog prostora ne navodnjavaju oborinskim vodama, vodu za navodnjavanje potrebno je tražiti u drugim izvorima. Izbor u najvećoj mjeri ovisi od njene dostupnosti, lokacije odnosno udaljenosti od plastenika i troškova transporta. Dilemu između izbora treba temeljiti na kvaliteti vode koja se ogleda u određenim parametrima. Bunarske vode u svome sastavu sadrže različite količine soli minerala što ovisi o sastavu stijena kroz koje voda prolazi, ali i lokaciji i dubini bunara. Pored toga, bunarske vode su vrlo hladne pa je potrebna dodatna energija za njihovo zagrijavanje. Velike količine soli minerala onemogućuju aktivno usvajanje hranjivih tvari od strane biljaka, ali i vrlo često začepljuju sustave za navodnjavanje. S druge strane iako kišnice u svome sastavu ne sadrže velike količine soli minerala, sadrže veće količine otopljenih plinova koji vodi daju određeni sttupanj kiselosti. Zbog manjeg sadržaja soli minerala, kišnica je dosta "mekša" voda i omogućava aktivno usvajanje od strane korijenovog sustava biljke.

Velike količine otopljenih soli minerala smanjuju sposobnost korijenu da usvaja hranjive tvari.

Izvori vode iz stajaćih akumulacija vrlo često mogu sadržavati kontaminate i kemijske i fizičke prirode te je shodno tome potrebno napraviti analizu vode prije njene upotrebe. Budući da su uvjeti u kojima se ta voda taloži ili kroz njih prolazi promjenjivi, analizu vode potrebno je napraviti barem jednom u tri mjeseca.

Kvaliteta vode

Kvaliteta vode za navodnjavanje u plasteničkoj proizvodnji ogleda se kroz tri najbitnija aspekta. Fizikalne osobine vode ogledaju se kroz njenu temperaturu i količinu čvrstih čestica. Da bi se izbjeglo izlaganje biljaka "temperaturnim šokovima" potrebno je da voda prilikom navodnjavanja bude što približnije temperature zemljišta i zraka u plasteniku. Obično je ta temperatura između 20-25^oC. Voda za navodnjavanje u plasteničkoj proizvodnji ne bi trebala biti hladnija od 12 ^oC. Koristi li se voda iz gradskih vodovoda, ista bi trebala biti nasuta u bačve najmanje 12 sati prije navodnjavanja kako bi se zagrijala i u određenoj količini deklorirala. 

Biološka kvaliteta vode ogleda se u odsutnosti različitih patogenih mikroorganizama koji mogu biti uzročnici oboljenja biljaka. Pored toga, prisustvo ovih mikroorganizama dodatno može kontaminirati zemljište i uz povećanu vlažnost i temperaturu stvoriti idealno područje za njihovo djelovanje i razvijanje.

Kemijska kvaliteta vode mjerljiva je kroz više parametara koji definiraju kvalitetu vode. Najprije oni se ogledaju u prisustvu ili odsustvu soli određenih minerala koje mogu ubrzati ili spriječiti usvajanje hranjivih tvari od strane biljaka. Njih definira elektroprovodljivost vode koja se mjeri EC metrom. Što je ona veća, veća je količina otopljenih soli u vodi i obrnuto. Taj omjer se treba kretati u određenoj skali (EC 0-3 dS/m ili 0-2000 ml/l otopljene soli) optimalne vrijednosti kako bi usvajanje vode, a preko nje i hraniva bilo pogodno za biljku. Eliminiranje velikih količina soli iz vode može se obaviti dobrom drenažom i zalijevanjem nešto većim normama navodnjavanja kako bi se pretjerane količine soli isprale u dublje dijelove i postale nedostupne za biljke. pH vrijednost vode definira baznost/kiselost vode. Optimalna vrijednost pH za navodnjavanje je blago kisela do neutralna (6-7 pH) koja pokazuje najbolje uvjete za usvajanjem vode i hranjivih tvari. 

Određivanje normi navodnjavanja

U plasteničkoj proizvodnji biljke nisu podložne direktnom utjecaju oborinskih voda. Međutim, fizičkim i kemijskim sastavom zemljišta određeno je da se voda kreće kapilarno pa je tom prilikom izračuna potrebne količine vode potrebno u određenoj mjeri uzeti i razinu oborinskih voda. Najbitniji faktor prilikom izračuna potrebne količine vode za navodnjavanje su svakako potrebe kulture u određenim fazama vegetacije za vodom. Pored toga, vrlo bitno je poznavanje fizičko-kemijskih karakteristika zemljišta, odnosno njegove tipologije. To definira njegovu propusnost, odnosno sposobnost vode da se kapilarama spušta u niže horizonte. Načelno su glinovita tla dosta manje propusna od pjeskovitih tala. 

Norme navodnjavanja trebaju biti u skladu s potrebom biljke, strukturom zemljišta, razinom podzemnih voda

Pored navedenog, obratiti pažnju na količinu vode koja isparava odnosno evapotranspiraciju vode iz biljaka. Budući da je proizvodnja pod zaštićenim prostorom podložnija djelovanju visokih temperatura, evapotranspiracija je tijekom dana veća pa je potrebna i veća količina vode nego pri proizvodnji na otvorenom polju. Dodatno, važno je obratiti pažnju i na razine podzemnih voda koji dodatno definraju norme navodnjavanja.  

Za kontrolu prisutnosti vode u tlu praktično se koristi tenziometar. Pored toga, proizvođači se vrlo često koriste vizualnom metodom kojom se uzme uzorak zemlje na dubini 15-30 cm i pravi oblik gliste. Ako se zemljište raspada potrebno je navodnjavati, ako je postojano vlažnost je idealna, dok ukoliko se lijepi i voda iz njega cijedi zemljište je prezasićeno vodom.