Pravilan oslonac sprječava lomljenje biljaka, olakšava njegu te doprinosi većem i kvalitetnijem prinosu
Kada paprika dostigne visinu od 30 do 40 centimetara (ovisno o sorti i uvjetima), njezino krhko stablo i bujna lisna masa, a kasnije i teški plodovi, postaju prevelik teret. Bez adekvatnog oslonca, jači vjetar, pljusak ili sam teret rodnih grana lako će je povaliti na zemlju.
Povaljena paprika znači prljanje plodova, lakši razvoj bolesti (poput truleži) i lomljenje grana. Zato je osiguravanje oslonca najvažniji korak u profesionalnom, ali i amaterskom uzgoju.
Nekoliko je popularnih načina vezanja i oblikovanja paprike, a važno je znati kada se koji metod koristi.
Uzgoj na dvije grane (kordonac) intenzivan je način uzgoja koji se najčešće koristi u plastenicima i staklenicima, posebice za visoke (indeterminantne) sorte paprike poput babure ili roge.
Kada se glavno stablo račva na prvom cvjetnom čvoru (obično na dva ili tri primarna izboja), odaberu se dva najjača izboja, a ostali se uklone. Svaka od te dvije grane zatim se spiralno vodi uz svoju uzicu koja je vezana za krovnu konstrukciju plastenika. Kako biljka raste, grana se redovito omotava oko špage, a svi bočni zaperci se redovito zakidaju na jedan list i jedan cvijet ili se potpuno uklanjaju.
Koristi se u zatvorenom prostoru (plastenici), za postizanje maksimalne kvalitete i krupnoće plodova, kod uzgoja visokih hibrida koji rastu preko 1,5 do 2 metra u visinu.
Vezanje sa strane uvjerljivo je najpopularnija i najekonomičnija metoda za uzgoj paprike na otvorenom polju, ali se uspješno koristi i u nižim plastenicima.
Na počecima i krajevima redova (kao i svakih 2 do 3 metra unutar reda) zabijaju se čvrsti kolci ili stupovi. Između njih se, s obje strane reda paprike, zateže uzica (ili žica). Praktično, paprike ostaju "zarobljene" u sendviču između dvije uzice. Kako paprika raste, svakih 20 do 30 cm visine dodaje se nova razina uzice koja drži biljke uspravno.
Koristi se za uzgoj na otvorenom polju na većim površinama, industrijsku papriku (npr. ajvaruša/roga, začinska paprika) i kada imate mnogo biljaka te želite uštedjeti vrijeme, jer ne vežete svaku biljku pojedinačno, već osiguravate cijeli red odjednom.
Slobodan uzgoj uz potporu metoda je koja podrazumijeva minimalno orezivanje biljke. Paprika se pušta da razvije svoju prirodnu, grmoliku formu, ali joj se pruža vanjski oslonac kako se ne bi srušila pod teretom.
Biljka se ne čisti od zaperaka (ili se očiste samo oni najniži, do prvog račvanja). Oslonac se pruža ili pojedinačnim kolcem uz svaku biljku za koji se vezuje centralno stablo, ili se oko grma stavljaju kružne potpore (tzv. "kavezi" za papriku), ili se kombinira sa sustavom špalira gdje uzice drže cijeli grm na okupu.
Ovaj način pogodan je za niske, determinantne sorte paprike (koje same po sebi ne rastu previše visoko), zatim u vrtovima i na manjim parcelama gdje prinos po kvadratu nije strogo diktiran profitom te kada želite da listovi maksimalno štite plodove od sunčevih ožegotina (bujno lišće pravi odličnu hladovinu plodovima).
Vezanje na tri grane slično je sustavu na dvije grane, ali prilagođeno bujnosti i prostoru. Koristi se u plastenicima ako je sklop biljaka nešto rjeđi (veći razmak između biljaka), pa želimo da jedna biljka popuni više prostora i donese više plodova.
Na jedno stablo izuzetno je rijetka metoda, a koristi se uglavnom kod ultra-guste sadnje u visokotehnološkim staklenicima gdje se ide na maksimalnu brzinu zrenja prva dva do tri kata plodova.
Antraknoza paprike: Pjege na plodu i tiha opasnost koja čeka tople ljetne noći
Dakle, ako imate plasteničku proizvodnju visokih sorti i želite savršene plodove, birajte vezanje na dvije grane. Ako radite na otvorenom, imate rog ili baburu u redovima i želite brzinu i efikasnost - primijenite vezanje sa strane (špalir). Ukoliko imate manju baštu, niske sorte ili želite manje posla oko orezivanja jednostavno ostavite grm uz vezivanje za pojedinačni kolac ili kroz špalir.
Tagovi
Autor