• Živo selo
  • 20.08.2012.

Zemlja seljacima, kao u Europi

Osvrt nestranačke Skupine Živo selo na prijedlog Nacrta Zakona o poljoprivrednom zemljištu (ZPZ)

  • 1.116
  • 55
  • 0

Nestranačka Skupina Živo selo upozorila je početkom lipnja hrvatsku javnost da je prehrana nacije, naročito ona mesom i mlijekom, sve ovisnija o uvozu. Tijekom posljednjih desetak godina Hrvatska dnevno gubi oko 2 milijuna dolara na uvozu hrane, a samo na uvozu goveda i mlijeka godišnje gubi oko 1% BDP-a. Gospodarska situacija više ne dozvoljava da se nastavi vanjskim zaduživanjem koje je sve to omogućavalo pa je jedan od prioriteta da se iz osnova mijenja poljoprivredna politika koja nas je dovela u krizu i koja ju iz dana u dan produbljuje.

Vladin program koji je doduše označio dosadašnju politiku pogrešnom ipak je i dalje afirmirao njen krivi osnovni vrijednosni temelj i tako vlast opet zatvorio u začarani krug iz koga ne uspijeva izaći. Vlada je naime kao svoju bitnu zadaću navela:

'definiranje optimalnoga odnosa između farmerske (industrijske) poljoprivrede, koja osigurava cjenovnu konkurentnost na globalnom tržištu, i seljačke poljoprivrede (mala gospodarstva), koja održava multifunkcionalnost i diverzifikaciju poljoprivrede, ostvaruje zaposlenje i dohodak brojnim poduzetnicima u poljoprivredi, ublažava siromaštvo na selu, koristi okolišu i ruralnom razvoju.'

U Hrvatskoj se pak nitko nije potrudio podsjetiti da su u Europi upravo briga oko takvih malih gospodarstva i njihov organski rast stvorili moćne poljoprivrede koje zemljama jamče prehrambenu samodostatnost i koje muči - prevelika proizvodnja! A farmerska intenzivna poljoprivreda industrijskog tipa kao sustav postoji, osim kao ranije favoriziran pojam u socijalizmu, tek u Amerikama i to pod sasvim drukčijim okolnostima od europskih.

Nacrt prijedloga Zakona o poljoprivrednom zemljištu dobar je primjer kamo vodi dosadašnja politika. Sučeljeno s potrebom provedbe makroekonomski neizbježnih promjena, Ministarstvo poljoprivrede se napokon odlučilo pokušati poboljšati proizvodnu dostupnost najvažnijeg resursa, zemljišta i tako se iskazati zahvatom u problem u čijem je rješavanju do sada bilo gotovo potpuno pasivno. Na žalost se pokušaj svodi na nastavak neuspješne politike velikog tehnološkog skoka u obliku kapitalintenzivne industrijalizacije proizvodnje na selu. Ministru se nedavno nije slučajno omaknuo izraz „tvornica pod otvorenim nebom“!

U Hrvatskoj se sustavno prešućuje da su obiteljska gospodarstva u cijeloj Zapadnoj Europi bila i ostala potpuno dominantan dio prehrambenog sustava i izvor koji generira rast najsposobnijih. U očima hrvatske birokracije, pa i nemalog dijela politike, ta se gospodarstva, međutim, tretiraju više-manje kao socijalni slučajevi kojima se nameće državno skrbništvo i birokratsko okruženje.

Taj se pristup očituje i u načinu na koji spomenuti Nacrt Zakona pokušava riješiti obje svoje glavne zadaće, naime

  • a) definiranje uvjeta po kojima bi se preostali veliki areali zemlje u državnom vlasništvu dali u tržišni zakup, te
  • b) poticaja da preko 70% zemljišta koje je u privatnim rukama bude učinkovitije obrađeno.

Kratka i iznimno slabo dokumentirana javna rasprava forsirana je usred ljeta, a ima naznaka da bi i Sabor u toj važnoj materiji trebao odlučivati po hitnom postupku.

Dodjela državne zemlje u službi krive politike

Ministarstvo je tijekom posljednjih desetak godina prodalo ili dalo u dugoročni zakup 29% najatraktivnijih zemljišta velikim korporacijama i to po vrlo povoljnim uvjetima, nekima gotovo badava. Pri tome su obiteljska gospodarstva bila najčešće čak i zakonom spriječena sudjelovati u natjecanju. Sada se na raspolaganje tržištu namjerava staviti i marginalnije državne areale, ali samo u obliku dugoročnih i po svemu sudeći znatno skupljih zakupa.

Time se dodatno pooštravaju troškovne i uporabne razlike između zemljišta pod kontrolom korporacija s jedne strane i obiteljskih gospodarstava s druge. To je u čistoj suprotnosti sa situacijom u Zapadnoj Europi gdje niz zemalja čak načelno zabranjuje korporativnu kupovinu zemlje osim u sasvim iznimnim slučajevima (na pr. Švedska, Švicarska). To je potpuno prešućeno u diskusijama oko naše prilagodbe europskim uvjetima.

U našem osvrtu na Nacrt navodimo primjere diskriminatorskog odnosa spram obiteljskih gospodarstava koje se ne uvažava kao poslovne subjekte već u najboljem slučaju tolerira kao pojavu na putu odumiranja i u potrebi skupog državnog starateljstva. Tako se npr. predviđa da pravne osobe koje zakupe državno zemljište imaju puno pravo raspolaganja zakupom i njegovim prijenosom na svoje pravne kćeri. Obiteljsko gospodarstvo je naprotiv spriječeno u slučaju dugotrajnije bolesti dati zemljište u podzakup a sâm zakup može prenijeti samo na nasljednika prvog nasljednog reda, a ne npr. i drugu rodbinu ili pomoćno osoblje, ma koliko oni bili kvalificirani. Nije, dakle, riječ o zaštiti racionalnosti proizvodnje nego o načelno negativnom stajalištu prema cijeloj jednoj kategoriji zakupnika.

Provedbu upravljanja zakupa Nacrt povjerava velikoj novoj državnoj birokraciji u obliku Agencije za poljoprivredno zemljište koja bi trebala ne samo administrirati složen zakupni proces nego zatim i kontinuirano putem formalnih godišnjih izvješća pratiti poštivanje uglavljenih uvjeta. S obzirom na restriktivne formulacije Zakona očito je da bi se Agencija vrlo brzo uvukla u mikromenađment velikog broja praktičnih problema koji iskrsavaju u dnevnom životu i tako dodatno birokratizirala okvire u kojima je hrvatsko selo prisiljeno živjeti.

Kao dominantan kriterij pri odluci o dodjeli zakupa navodi se vrlo zahtjevan programski elaborat što automatski favorizira pravne osobe sa specijaliziranim funkcijama. Skupina Živo selo smatra da, ako dođe do realizacije zakupne ideje, prednost treba dati čimbenicima zemljišnog okrupnjavanja i približavanja pozitivnim europskim predlošcima. To znači da bi se, osim slučaja već postojećeg neupitnog posjedovanja, prednost trebala dati susjedstvu ili bližoj seoskoj ili regionalnoj domicilnosti, a tek zatim ostalim poljoprivrednicima. Skupina podržava ideju programskog elaborata koju bi zainteresirani zakupac izradio uz stručnu pomoć savjetodavnih državnih službi na lokalnoj i regionalnoj razini. Te bi službe kasnije mogle na znatno manje birokratski način od predviđenog nadgledati i njegovu provedbu te savjetovati u fleksibilnoj prilagodbi promjenama prirodnih, obiteljskih ili tržišnih uvjeta.

Umjesto učinkovitih reformi - protuustavni monopol

Druga je velika zadaća zakonskog prijedloga poboljšanje korištenja onog većeg dijela poljoprivrednog zemljišta koje je u privatnom vlasništvu. U tom pogledu Ministarstvo tijekom dugih godina nije u svojoj praksi poduzelo gotovo ništa pa u tom pogledu nema ni puno znanja ni iskustva. Među mjerama koje su evidentno potrebne, a do sada nisu provedene, pa čak ni pokušane, treba spomenuti npr. promjene u naslijeđivanju poljoprivrednog zemljišta, čim šira provedba programa komasacije ili zajedničkog/ zadružnog korištenja isparceliranih, a neobrađenih površina, porezne olakšice ili poticaji pri okrupnjavanju itd.

Umjesto toga Ministarstvo nudi Hrvatskoj, kao jedinoj europskoj zemlji, predložak birokratskog državnog monopola kupoprodaja i zakupa poljoprivrednog zemljišta. Naime, kao navodno sredstvo u okrupnjavanju i obrani zemljište od kupnje stranaca (argument u predstavljanju Nacrta!), zamišljeno je da se proces promjene vlasništva ili zakupa stavi pod ingerenciju monopola Agencije kao (neiskusnog) administratora javnog natječaja. Prodavaču bi ostalo samo da se u konačnici izjasni o kupcu koga mu Agencija predloži.

Taj je prijedlog je neprihvatljiv europskoj stečevini na području tržišne utakmice i vrlo vjerojatno neustavan u hrvatskim okvirima, a prijeti da iz Agencije stvori i novo leglo korupcije.

Ministarstvo zaboravlja informirati javnost da ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji jamči građanima EU mogućnost kupovanja poljoprivrednog zemljišta nakon počeka od 7 godina od ulaska u Uniju a Vijeću EU ostavlja mogućnost da već nakon 3 godine (!) od RH zatraži ukidanje počeka. Iza velikih riječi o obrani domaćeg vlasništva toga zemljišta krije se prijedlog u kome se interventne mogućnosti države u slučaju da se protivi prodaji svode na mogućnosti notorno deficitarnog državnog proračuna. Državna Agencija bi naime dobila pravo kupnje privatnog zemljišta kao posljednja u krugu mogućih interesenata ili pravo prvokupa zemlje koja je prije bila u državnom vlasništvu, ali sada naravno po sasvim drugim uvjetima nego što je ona prodana.

Skupina Živo selo smatra zaključno da zakonski prijedlog treba vratiti na iscrpnu doradu, temeljenu na ambiciji da se obiteljskim gospodarstvima olakša dostupnost zemlji. U međuvremenu ponavljamo naš prijedlog da se dijalogom stvori čim širi konsenzus o paketu kriznih mjera koje bi u najkraćem roku stabilizirale tržište. Tek paralelno s tim ili odmah zatim prešlo bi se na rješavanje vaţnih dugoročnih problema kao što je pitanje zemljišta i njegove uporabe. Ključ uspjeha leži u priznanju neuspjeha poljoprivredne politike - što je aktualna Vlada već učinila - ali i odlučnog zaokreta prema živom selu obiteljskih gospodarstava kao temelju racionalne proizvodnje. A takav je zaokret u ovom Nacrtu, blago rečeno, izostao.

Skupina Živo selo, zivoselo@gmail.com


Tagovi

Zemljište ZPZ Poljoprivredna politika Prijedlog zakona EU Javna rasprava

Izdvojeni tekstovi

Izdvojeni oglasi