Za pismo o zagorskim puranima - 1.000 eura!

Poljoprivredna zadruga "Puran zagorskih brega" iz Krapine u potrazi je za pismom Winstona Churchilla iz 1946. godine u kojem slavni britanski političar, državnik i pisac zahvaljuje braći Bernardu i Karlu Schiketanz iz Zlatar Bistrice što mu se opet pružila prilika da za Božić na jelovniku ima pravog zagorskog purana. Pismo je stajalo uokvireno na zidu ureda njihove tvrtke Jajex, a nakon prestanka rada gubi mu se svaki trag. "Držimo da je pismo povijesno svjedočanstvo o izvornosti i posebnosti zagorskih purana pa onome tko ga je sačuvao ili ga negdje pronađe i donese nam ga, nudimo tisuću eura", kaže upravitelj zadruge Puran zagorskih brega Kristijan Krsnik.

Zagorski puran je nekada je bio pojam za kvalitetno pureće meso. Središte otkupa i distribucije zagorskih purana bilo je u Zlatar Bistrici. Sve je počelo 1918. godine, po završetku I. svjetskog rata, kada su demobilizirani austrougarski pukovnici, braća Bernard i Karl Schiketanz odlučili svoju otpremninu uložiti u trgovačko društvo za promet poljoprivrednim proizvodima, prije svega jajima. Poduzeću su nadjenuli ime Jajex, a za sjedište zbog povoljnog prometnog položaja i trgovačke tradicije u obiteljima Jakopec i Merkoci odabrali Zlatar Bistricu.

Braća Schiketanz, zajedno s partnerima, Dragutinom Čobanom, generalštabnim pukovnikom u miru i Ferdinandom pl. Hallom, kasnije zapovjednikom Državne časne radne službe, 1921. godine otkrili su zanimljivu mogućnost, masovni izvoz zagorskih purana u Englesku. Posao se ubrzo uhodao i u razdoblju od 1. studenog do 1. prosinca, dnevno su na posebnim rampama zlatarbistričke željezničke stanice otpremana dva do četiri vagona purana. Godine 1939. posao je dosegao maksimum - deset vagona dnevno. Na tom poslu, što stalno, što sezonski, bilo je angažirano približno 200 radnika.

Purani su pribavljani s područja cijele sjeverozapadne Hrvatske, a posebno je zanimljiva priča obitelji Lisak iz Donje Stubice koja je pješice u Zlatar Bistricu dotjerala tri tisuće purana.

Nije bilo hladnjača pa se purani nisu klali, već davili. Nisu se čistili od utrobe, a kao dokaz da su zagorski, ostavljeno je 3 cm perja na vratu i leđima, karakteristične petrolej-plave boje. Takav, strogo normirani postupak radile su u početku unajmljene žene iz Mađarske koje su tijekom prvih šest mjeseci podučavale žene iz Zlatar Bistrice i okolice.