Uredba o nitratima

Uredba o nitratima donesena je 1991. radi smanjenja, odnosno sprečavanja daljnjeg onečišćenja voda nitratima poljoprivrednog podrijetla. Uredba zahtjeva novi pristup poljoprivredi, kako od strane nadležnih institucija tako i poljoprivrednih proizvođača.

Uredba o nitratima od zemalja-članica EU zahtjeva da identificiraju vode koje su ugrožene poljoprivrednom praksom, označe područja podložna onečišćenjima nitratima, te ograniče uporabu dušičnih gnojiva. Riječ je o područjima u kojima poljoprivredna proizvodnja predstavlja značajan izvor onečišćenja dušičnim spojevima.

Ovo je od izrazite važnosti za zemlje EU-a, budući da je :

• na pojedinim područjima država -članica koncentracija nitrata u vodi u stalnom porastu; onečišćenje voda takvo da ga treba smanjiti radi zaštite zdravlja ljudi i ekosustava;
• nužno potrebno smanjiti onečišćenje voda nitratima zbog upotrebe mineralnih i gnoja životinjskog podrijetla;
• zaštita prirode i okoliša važna sastavnica Zajedničke poljoprivredne politike Eu-a;
• poticanjem dobre poljoprivredne prakse moguće osigurati zaštitu voda od budućih onečišćenja.

Svaki poljoprivredni proizvođač, čije gospodarstvo nalazi se u području koje je proglašeno ugroženo nitratima, mora poštivati zahtjeve koje proizlaze iz Uredbe o nitratima, u kojoj su određena razdoblja za vrijeme kojih je zabranjena uporaba pojedinih vrsta gnojiva te uvjeti i način skladištenja gnoja životinjskog podrijetla. Minimalno vrijeme skladištenja obično traje oko 6 mjeseci.

Od poljoprivrednih proizvođača se traži da, ograniče unos dušika mineralnim i organskim gnojivima, tako da primijenjene količine ne premašuju potrebe poljoprivrednih kultura za dušikom. U tlo je mineralnim o organskim gnojivima dopušteno dodati dušik samo u količini koji predstavlja razliku između količine dušika koju kultura treba i količine dušika kojom je opskrbljuje tlo te dodana mineralna i organska gnojiva.

U zemljama EU-a poljoprivrednici moraju voditi „knjigovodstvo“ iz kojeg je vidljivo kada, gdje, na koji način i koliko su primijenili mineralnih i organskih gnojiva. Višak gnoja životinjskog podrijetla (više od 170 kg N/ha) nije moguće negdje samo baciti, deponirati ili zakopati.

Poljoprivredni proizvođač mora dokazati da je višak gnoja zbrinuo na jedan od načina :

• prodajom ili darivanjem nekom drugom gospodarstvu, čije je prosječno opterećenje dušikom ispod 170 kg/ha
• prodajom posebno ovlaštenim agencijama (tzv. „bankama gnoja““) koje otkupljuju viškove gnoja , (npr. u Nizozemskoj ovisno o sezoni 15-25 eura /m3) koje dalje prerađuju gnoj u brikete i sl.
• preradom gnoja na vlastitom gospodarstvu (npr. kompost,supstrat i dr.)

Hrvatska još uvijek nema Uredbu o nitratima. Dio odredaba Uredbe EU-a o nitratima ugrađen je u Načelima dobre poljoprivredne prakse MPRRR-a, te u Pravilniku o dobroj poljoprivrednoj praksi o korištenju gnoja .

U EU postoje i tzv. poljoprivredno-okolišni programi u kojem zemlje-članice poljoprivrednim proizvođačima isplaćuju posebne poticaje, ukoliko primjenjuju i neke mjere koje idu iznad zahtjeva dobre poljoprivredne prakse i one su za poljoprivrednike dobrovoljne.

Niz je mjera i zahvata kojom se mogu sačuvati vode od onečišćenja, kao npr. dobro uređeno gnojište, zaštićeni bunari, najviše dva uvjetna grla po ha, pravovremena i umjerena gnojidba, široki plodored,...

Jedna od poljoprivredno-okolišna mjera koja pridonosi zaštiti voda, a koju Hrvatska primjenjuje, jest ekološka poljoprivreda. U ožujku 2009. jedan posto poljoprivrednih površina RH bilo je pod ekološkim gospodarenjem.

Autor: Davor Antinac, dipl. ing. agr.