Upitna sudbina dalmatinskog proizvoda

Ako je Dalmacija prepoznatljiva po dobrom maslinovom ulju i kvalitetnom vinu, ništa manje nije poznata po proizvodnji veoma kvalitetne i tražene dalmatinske rakije lozovače. Da bi se mogla preraditi sva količina dropa od vina i ispekla lozovača, rade mnogi kotlovi, ali se ipak među njima izdvajaju pojedini "majstori zanata" koji, pored veoma kvalitetne obične lozovače proizvode i razne vrste poznate travarice, kao i drugih preparata s okusima lozovače, mediteranskog voća i dalmatinskog meda od ljekovitih trava.

Oni, osim konzumiranjem kroz grlo, mogu oblozima ili masiranjem poslužiti u medicinske svrhe, za saniranje ili ublažavanje raznih bolesti. Ulaskom u EU stigla su i nova pravila, a s njima i nove zakonske odredbe, kojima je ograničena količina proizvodnje, što je uvjetovalo da se sve manje proizvode. Time je došla i prijetnja da će se morati zatvoriti vrata tih malih "tvornica napitaka za dušu". Najveći problem je što je zakonski ograničena u domaćinstvu proizvodnja rakije loze na 50, pa čak i na 20 litara. Kako je loza temelj za proizvodnju raznih napitaka kao što su razne travarice, medovače, orahovica, višnjevac i niz drugih napitaka, a koji služe za počastiti goste prilikom dolaska i li odlaska te kao poklon gostima koji se češće vraćaju. Takvi specijaliteti se dosta konzumiraju prigodom pojedinih blagdana, a proizvedeni su isključivo od dropa koji u obiteljima ostaje nakon prerade vina. Ako znamo da je u Dalmaciji vinograd ono što su u Slavoniji žitna polja, onda je jasno i da se proizvode veće količine vina koje se tijekom godine konzumiraju u obiteljima. Količine dropa su također veće i prema novom zakonu trebalo bi ga bacati ili platiti porez koji dalmatinski težeci nisu nikada plaćali, a nisu mnogi niti u stanju.

Jedina je mogućnost da se samo kao autohtoni suvenir može plasirati, ali i za to treba stvoriti uvjete koje oni sami nisu u stanju. Ovi domaći proizvodi su nezamjenjiv i vrlo tražen dio ponude u dalmatinskom turizmu. Posebno kod privatnih iznajmljivača smještaja koji njima časte svoje goste, želeći im dobrodošlicu, a i s tim proizvodima ih ispraćaju sa željom da se ponovno vrate. Koliko mi u Hrvatskoj imamo raznih proizvoda o kojima žitelji Europe mogu samo sanjati, no ako ne pronađemo na vrijeme način kako da ih plasiramo, ostat će i za nas samo uspomena na neka vremena kada smo guštali u tim, ničim zamjenjivim, specijalitetima za srce i dušu. Da se to dogodi, bilo bi doista tužno i velika greška jer su gosti koji dolaze više godina na njih naučili, hvale ih i traže. Na nama je da uradimo sve kako bi svoje goste što bolje ugostili kako bi se rado ponovno vratili.