Štete lovaca na usjevima rješive i nadoknadive!

Jedno od pitanja koja se pojavljuju u odnosima između vlasnika zemljišta i lovaca nije samo nadoknade šteta koja na usjevima čini divljač o kojoj brinu lovci koji su zakupili određeno područje za svoje lovište u kojem su preuzeli brigu o uzgoju divljači koja obitava. Sve se više čuje u javnosti pitanja kome se mogu obratiti vlasnici zemljišta za štetu koju lovci učine na usjevima svojim kretanjem ili vozilima. Bilo da je riječ o pitanju iza kojega se nalazi samo dobronamjerno zapažanje i nezadovoljstvo zbog štete ili je riječ o namjernom produbljivanju postojećeg prijepora između lovaca i ne lovaca oko čuvanja prirode, pitanje poštivanja tuđe imovine u lovačkim krugovima uvijek je na prvom mjestu. 

Dobronamjernima je jasno da u svojim aktivnostima lovci i kada obilaze lovište i čuvaju usjeve od divljači koje prave štetu ili kada prevoze odstrijeljenu divljač,  prisiljeni su ponekada prolaziti oranicama. Problem nastaje kada vlasnici procijene da baš i nije bilo nužno voziti se preko cijele njive i okretati se vozilima tako da se usjevi unište više nego je to nužno da bi lovci "odradili“ svoj lovački posao, posebno u vrijeme nakon sjetve i nicanja ili pred berbu.

Obveza lovca je čuvati usjeve od uništavanja

U svakom slučaju lovci se trebaju pridržavati lovačke etike, lovačkog bontona i pravila ponašanja, bez obzira bila ta pravila pisana ili nepisana. To nije samo vrlina svakog pravog lovca, već je njegova nezaobilazna obveza. U "Lovačkom bontonu", pravilima kojih bi se trebao pridržavati svaki lovac o poštivanju prirode i tuđe imovine doslovce piše:

"Lov je povezan s kretanjem po terenu, bilo pješice, bilo nekim prijevoznim sredstvom. Pritom je nemoguće uvijek se držati puteva i staza. Koriste se prečaci kroz šumu i preko polja, često s usjevima. Uglavnom je to tuđa imovina. Obveza je svakog lovca čuvati usjeve od uništavanja, posebno u vrijeme zriobe i pred berbu, jer kretati se može uz rub usjeva i po međama, iako to za lovca ponekada nije  najbolje i najbrže rješenje. Potrebno je čuvati i drugu imovinu koju lovac koristi; lovno-tehničke i lovno-gospodarske objekte. Posebno je važno čuvati bio-raznolikost okoliša, ne oštećivati raslinje i drveće, a ni gaziti gljive koje će možda netko iza nas ubrati. Izbačene čahure treba pokupiti, a ne razbacivati. Za lovca je neprimjereno ostavljati iza sebe bilo kakvo smeće: papir, prazne kutije cigareta, plastične vrećice, boce ili neku drugu ambalažu…

Pravi lovac voli prirodu i uživa u njoj, uključujući i sva živa bića u prirodi, životinje i biljke – ne skrbi samo o divljači, nego i o okolišu. Štiti i poboljšava prirodno okruženje u cjelini, a samim time i čuva poljoprivredne usjeve koji predstavljaju gospodarsku vrijednost."

Upozoriti na štete lovačku udrugu 

Doista ne treba sumnjati u činjenicu na koju vlasnici zemljišta ukazuju da ima lovaca koji su nepažljivi i nepotrebno uništavaju ljetinu. Nažalost ih ima, ali na njih treba upozoriti u njihovoj lovačkoj udruzi i upoznati koncesionara s učinjenom štetom koju treba nadoknaditi. Ugodan suživot je moguć komunikacijom. Iako je moguće dobiti zaštitu i obeštećenje sudskim postupkom, vjerojatnost je velika da nitko ne bude zadovoljan, a može biti i drugačije. 

Zbog  svega toga spomenimo na kraju da je jedan od najvažnijih, ali i najosjetljivijih dijelova lovačkog života, oduvijek bilo lovačko ponašanje. Po tome se lovci razlikuju od mnogih drugih. Oni žele na prvi pogled svakome dati do znanja koliko vole prirodu i divljač, koliko brinu o njima i s koliko poštovanja se odnose prema njima. Visok stupanj socijaliziranosti i humanosti svakog pravog lovca je vidljiv jednako u odnosu prema divljači ili prema svojim lovačkim prijateljima i svim drugim ljudima. Ako u nekim slučajevima tako i nije, riječ je o iznimkama. Jer, lov je sinonim za plemeniti odnos prema prirodi i svim živim bićima, a poštivanje tuđe imovine pritom je neupitno.
 

Dodajte agroklub.com u omiljeni Google izvor