Slavonci hoće ići na more - raditi

"Ti planiraš i curu dovesti ovdje", rečenica je koja mi je ušla u uho u blizini zadarskih Morskih orgulja.

Nije me toliko zainteresirala tema, nego naglasak tri prijatelja od kojih je jedan radio kao konobar, a ostala dva su se spremala za radne smjene na građevinskim i ugostiteljskim poslovima koje su radili.

Njihov slavonski naglasak sjetio me na priču o Dimitriju, momku iz okolice Vukovara, koji je došao preko ljeta raditi kao konobar na Božavu. Sjećam se njegovih riječi: "Sretan sam što sam ovdje našao posao. Gore kod kuće ga nema. Ima jedna farma na kojoj se proizvodi stočna hrana gdje traže radnike. Nosiš teške vreće i radiš koliko gazda kaže da treba za 12 kuna po satu".

Marko, Nikola i Matej na posao došli u Zadar

Bilo je to prije četiri godine, već tada su momci i cure dolazili na more, ne kupati se, nego raditi za minimalnu plaču i kunu napojnice, spavajući i živeći u trećerazrednim sobicama, onima koje ni gost najmanje platežne moći ne bi iznajmio za svoj odmor.

Već tada je bilo jedino normalno pitanje jest gdje je to ova država pogriješila da ljudi iz bogate ravnice moraju bježati trbuhom za kruhom u potrazi za boljom budućnosti. Junaci ove priče iz Donjeg Miholjca, Marko Mitrović, Nikola Franotović i Matej Kolesarić, zaslužuju odgovor na pitanje.

I drugi će ih slijediti

Marko je u Zadru već dvije godine, Nikola i Matej su sezonski radnici, s tendencijom da i oni ostanu na duže. Nisu jedini koji razmišljaju u tom smjeru. Kažu da i drugi njihovi prijatelji iz Donjeg Miholjca planiraju doći na more živjeti i raditi. Kažem kroz primjesu crnog humora da će moći uskoro osnovati svoj klub u zadru, na što potvrdno sa osmijehom odgovaraju.

Ljudi su to puni elana, vidiš na njima da im treba samo dati priliku da zagrizu i njihov je cjeli svijet. Sjeta u njihovom glasu se osjeti kad pričaju o rodnom zavičaju.

U poljoprivredi ne vide budućnost

"Ako i kada", odgovara jedan od njih trojice na pitanje što u Slavoniji nema posla. Ako i kada se odnosi na plaću koju čovjek treba primiti za svoj rad. Poljoprivreda je za njih nešto u čemu ne vide budućnosti.

"Živim u blizini silosa u Donjem Miholjcu. Nekada su tu bile kolone ljudi koji su dolazili sa žitom, danas bude po par traktora. Ljudima se ne plaća redovno pa nemaju interesa za poljoprivredu", kaže Matej Kolesarić pa nastavlja:

"Onaj tko ima malo zemlje, njemu se ne isplati raditi. Troškovi su veliki, a plaćanje neredovito. Oni koji imaju više zemlje nešto kombiniraju, sade više kultura. Kombiniraju, snalaze se, ali i to se na kraju pretvori samo u pretakanje iz šupljeg u prazno."

Dok slavonska mladost bježi na more ili prema Njemačkoj, u saboru vlada ista atmosfera. Činjenica je da dok ljudi sami u ovoj zemlji ne odluče nešto promijeniti, neće biti promjene.